Tatjana Lukić – Strah – od ravnice

 

II

 

prije nego je glasno izustim

moram razvlačiti s usne na usnu

riječ

 

da joj drhtaj osjetim

korijenje da joj presiječem

nikne li slabašnog jeka

 

da je se same najprije nasitimžkad posluša meži izleže se

jeidno preda mnom pitoma i smjerna

 

da joj usnom blagosiljam znanje

 

prohtjev moj

nad rječju mojom

i šapatom

nikada nije dopuštala ravnica

 

poslije njenih pohoda

duboke brazde-rane

usne su ostale

 

neću joj se vratiti ni koraknuti

dok je svu ne prekriju suncokreti

dok se ne bud eu šta imala zalijetati riječ

kad joj volje bude

i jek mi vraćati










											
Bookmark the permalink.

Komentariši