Pedro Salinas – Cujes li

Čuješ li kako traže stvarnost,
rasčupane, divlje,
one, sjene, što ih nas dvoje rađamo
u svom neizmjernom ležaju udaljenosti?
Već umorne od beskraja, od vremena
bez mjere, u tajnosti,
ranjene golemom čežnjom tvari,
njuše imena, granice, dane.
Više ne mogu
živjeti tako: na ivici
gdje nestaju sjene, u ništavilu  .
Pribij se, potrči sa mnom.
Pruži ruke, podaj im svoje tijelo.
Tragaćemo  za njih
boju, vrijeme, grudi, sunce.
Neka utihnu u tebi, budi njihova put.
Smirit će se njihova velika, nemirna pasija,
dok ih grčevito potiremo
međ našim tjelima,
gdje će naći hranu i smirajj.
Napokon će usnuti u našem snu
zagrljajem zagrljene. I tako,
kad se razdvojimo, kad se budemo hranili
samo sjenama, izdaleka,
one,
konačno će imati sjećanja, i prošlost
od mesa i kosti,
i vrijeme njihova života u nama.
a njihov tjeskobni san
sejna ponovno će značiti povratak
u ovu tjelesnost, smrtnu i ružičastu,
gdje ljubav stvara svoju vječnost.