Autor
Hajro Šabanadžović
Krhka trava
Trešnje
Životno radovanje
Blues
Smaragd
More brilijanta
Svijet Eskima
Klip
Sivilo / Autor Vanja Šabanadžović
Igra mora i predvečernih sjenki
Dvadeset ljubavnih pjesama, 1924
8
Ko bijela pčela opita medom, zujiš u mojoj duši
i zavijaš u laganim spiralama dima.
Ja sam očajnik, riječ sam bez odjeka,
onaj što sve je izgubio i što je imao sve.
Posljednji vezu, u tebi škripi moja posljednja čežnja.
Ti si posljednja ruža moga pustog polja.
O šutljivko moja!
Sklopi duboke oči, tamo se noć trza.
Ah, razodijeni tijelo drhtava kipa.
Imaš duboke oči u kojima noć širi
svoje cvjetne ruke i ružične skute.
Grudi ti naliče na dva bijela puža.
Leptir sjene dođe da zaspi sred trbuha tvoga.
O šutljivko moja!
Evo samoće u kojoj nisi prisutna.
Kiši. Vjetar morski tjera izgubljene galebove.
Mokrim ulicama bosonoga voda hoda.
Kao oboljelo, lišće se tuži na stablo.
Pčelo bijela, odsutna, još zujiš u mojoj duši.
Oživljuješ u vremenu, šutljiva i krotka.
O šutljivko moja!
U meni
ugodni zimski krajolik
topla vatra što nosi misli
blagost proljetnih snova
vode neugaslog ljetnog plama
dok se na jesenjoj svjetlosti
neminovno primiče i vrišti
poslijednja sonata zagledana u tamu
mila dosta mi je noćnih rekvijuma i etida
molim te podari mi četiri godišnja doba
ili barem plavetni ples u oceanu
Škripuću, te suhe, daske u kući,
neko korača pred jutro, lutajući
sa jedne na drugu patosnicu.
Neko mreže tka i zamke gotovi,
i unaprijed uživa, kao da lovi
do sada, neulovljenu pticu.
Ja nisam zaspala još, no krila vise
od lopatica od peta, put jedra Visle,
u bezvjetrenih dana,
Ko rusalkin jauk zračne uzbunē,
ko naglo odlomljena, s ceste pijeska puna,
jorgovana grana .
U bezoblačnom osvitu, lišenom jeze,
ja napeto osluškujem te mreže
što zapliću se i padaju snima.
Priviđenja se razliju, sred sna čvrsta
teku ko pijesak između prstā.
Svježi lahor jedro nadima.
pB
Odavno vec nisam mislio o tebi
medju nama dani i godine stoje
nikada te vise pronasao ne bi
da se jucer nismo vidjeli nas dvoje
Stigao sam kasno stajao na cesti
i slucajno tebe ugledao tada
ni slutili nismo da cemo se sresti
pod svjetlima ovog bezimenog grada
Pricas mi o svemu hodamo polako
odavno se nismo isplakali tako
Ref.
Ostala si uvijek ista
i ove suze na licu tvom
ostala si uvijek ista
jedina zena na putu mom
ostala si uvijek ista
Stigao sam kasno stajao na cesti
i slucajno tebe ugledao tada
ni slutili nismo da cemo se sresti
pod svjetlima ovog bezimenog grada
Pricas mi o svemu hodamo polako
odavno se nismo isplakali tako
Ref. 2x
Mislim o tebi
u svim formama
kada kiša dolazi.
(Kako starim, počinjem
da mrzim metafore –
njihovu jasnoću
i njihovu nepodesnost)
Ponkad su ove misli
vlaga što jedva slazi,
od koje nema
ničeg nežnijeg,
katkad rominjava kiša,
užurbano preletanje
čišćenje uma:
katkad, zaglušni pljusak.
Kako starim počinjem
da mrzim metafore,
volim nježnost,
plašim se pljuskova.
pB
Poželjela si
da uzdah
tvoj dah
poput vjetra budem
kao tren između sna i jave
kao nestvarno podavanje
dva tijela jedna čedna duša
kao krik
kao jecaj
ispunjenja iskonske čežnje
dva srca jedno tijelo
ili
kao žig uzvišene predaje
bojim se Malena
da nisam siguran da znaš šta tražiš
i koliko te može boljeti
oprosti neupućenom
daj vjetru da te miluje
kao jedno nestvarno snoviđenje
dok te kiša u dugu ne pretvori
Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.
Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.
Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.
Hvala Ti
a još uvik mislin na tebe
u duši mojoj
radost tristecu snije
a je srce vratilo slike tvoje
u vrime detinje
milina
smiha i suza
djevičanskin ljubičicamn posuta
prilipa dica
a si spila kraj mene
orošena
procvitana krhka ruža
u naručju tuge jubavi moje
sebe davala
Ti prosti mi
što kradem Te
a usamljena sa drugim
mene maksumčeda sniješ