Autor
Hajro Šabanadžović
Ples svjetlosti Krajolik čežnje
Svijetlost u violetnoj noći Majsko cvijeće
Neuzvraćena ljubav Jesenji osvit
Vali se pjene Jesenja radost
Nebeska čarolija Svitanje nad Sarajevom Gradom čednosti
Nježni obrisi Jesenja idila
Lepršavi svijet ptica Srebrena mjesečina nad Modro zelenom rijekom
Djelić krajolika otrgnutog iz snova Zelena piramida
Drugi u pomno postavljene mreže
nestalno srce ulovi ti, zla;
za mene ipak još te nešto veže,
što — to se jedva među nama zna.
Između drugih kad me vidiš ljudi,
u govoru se često spleteš ti,
mnogo me puta tvoje srce žudi,
tražiš me okom u kom strah se skri.
Često, dok sjediš umorna k'o sada od buke,
sama, zamišljena sva,
na um ti padne pjesnik tvoj bez nada,
skoro bi da se vrati prošlost ta.
Često, kad tvoj ti ljubljeni zapoje,
i ljubavnom se srećom hvasta mlad,
u srcu bodu pjesmice te moje,
što nesretan ih zbog nje pjevah tad.
Sama si strogo sudila me prije,
sama me oštro sudiš i sad još;
kažu da drugi ipak plaćen nije dobro,
kad tebi kaže da sam loš.
Među nama se diže tvrda stijena,
iz bezdna strmog pod nebeski tron;
al skritih želja plamen neće njena
visina spriječit, da ne sukne on.
Da pamtiš ih, to drugi su te bili
molili, ne mog gordog srca glas;
ne misliš na njih, al’ mene po sili
pamtit ćeš sve do u svoj zadnji čas.
Danima sanjam tu 1915. godinu
a sanjam da ginem
danima sanjam da ginem
posttraumatski stres kažu hećimi
tek sam izašao iz bolnice
četeres dana tri četiri put urokan
sitnica
borac za slobodu se ulijeni
počne da sanja
sanjam da ginem a ne znam kako
tišina i sni
nebo su plavetni do blijedila
Vidim tebe poput
svejtlosti lebdiš
u polju djevičanskih ljubičica
smješiš mi se
polako tvoj lik blijedi
sve više nestaje plaveti
bijela svjetlost prekriva krajolik
mene boli odlazak tvoj
poletim za tobom
granata u tu ljepotu grune
poslijednje misli
odakle granata
ko je ona svjetlost
Sebe ne vidim
ali osjećam da sam tu
prelijepi plavetni konj
dolazi do mene
oči su mu tužne
blistave nalik mojim
znam da sam sjeo na njegova leđa
mekana su i sedefasta
jurimo putem koji si ti odlepršala
U nama nada i želja
da te stignemo
konj i ja
Ja konj
vidimo svjetlost
prelijepu svjetlost
koja mi se smješi
Tu se san završava.
Lile su kiše na staklene krovove grada.
Nikog, samo svijetla nijema,
i onda si znala šaputati dugo bez kraja
dragi, i sutra bit ću tvoja.
Čudna je tama, tebi ni traga,
samo pustinja stara.
Nekog trebam ja,
bilo da si ti
neka, druga moja sreća
da nisam sam –
sve mi značiš ti.
Lile su kiše na staklene krovove grada.
Nikog, samo svijetla nijema…
…na pločniku mrtva priroda,
mrtvim bojama uprljan kist,
još jedna je moja ljubav
uvela kao žuti list.
Znam, dug put me čeka
životu dok pronađem sklad,
a bio sam tako blizu cilja…
…Svrativši nedavno na stari grad.
Sjećaš li se dana kada smo se sreli
na starom gradu
okruženi oronulim zidovima katedrale,
obasjani sjajem svijeća,
povezani muzikom.
Opet sam ovdje,
opet slušam Baha,
gdje si ti…?
Da li je trebalo da kažem tad
da svratiš opet na stari grad?
Te blijede slike katedrale sive,
igra svijetla, vizija
vedra i naga kao val.
Zaboravio sam Baha u onaj tren
kad u oku tvome vidjeh sjen,
suze trag, pogled blag.
Od tonova čudnih rodi se glas
i tvoja duša dobi stas,
laka kao san,
nježne ruke tople kao dah
i jedan tango, dodir plah,
svijet od svijeća, ruke od papira,
slika sreće i sjećanja,
plamen svijeća, zvona zvuk.
Bijeli dan i dodir grub
opet sna i jave rub,
nad mojom glavom ptica guk,
oblaci, nebo i dugi put…
Sunčica
Ime dato po suncu
Demunitiv
Sjano a nježno
Zavodljivo a čisto
Sunčica
Ime ruže i ljubičice
Sjaj Modre rijeke
i kapi rose
Šapat srca
i jecaj ljubavi
Sunčica
Istina i nevinost
Dobrota i nježnost
Brižnost i ljubav
Vedrost i čežnja
Ljubav Tišina i sni
I ne poželi
Da te miluje
Djetinjom dobrotom
Da grli te životom
Mirisima tijela svog
To milo čedo svjetlosti
Dugo sam tvojom lepotom ispijena
Učila sebe kako da se smirim,
Od rebra tvoga ja sam stvorena,
Kako da te ne volim, da se divim?
Da sam ti sestra bilo bi ugodno,
Ali voljom drevne sudbine sinje,
Pred tobom stojim lukavo, pohotno
U liku tvoje najslađe robinje.
No kad se smrznem sva ponizna tako,
Na grudima tvojim kao sneg bela,
Tad mudro radujući se udara jako
Tvoje srce – moja otadžbina cela!
Autor
Hajro Šabanadžović
Modra rijeka
Predvečerje Modre rijeke Modra rijeka brod ljubavi
Plemenito nebo Modre rijeke Blagoslov modre rijeke
Modro zeleni vodopad Visovi Modre rijeke
Autor
Hajro Šabanadžović
Život
Cvijetni dan
Zeleni dan
Plavetni dan
Šareni dan
Prozračni dan
Dugin dan
Autor
Hajro Šabanadžović
Plišano proljeće
Cvijetni dezen
Svileno ljeto
Morski plodovi
Jesenja rapsodija
Violetna fantazije
Danas je srijeda .jedan jedini je dan od vakta u kome do njegove ponočnice pada 08.o2.2019.g. Vrlo logično, no besmisleno razmišljanje.
Ono – 02. bi mu trebalo značiti Februar , a mere biti i Veljaču.
A u ovoj veljači još nije zavejalo, niti mačke mjaukale , a keruše zavijale.
Tuga je to . Ni jednom da zasječe, a čini se ništa ni od veljanja.
Bojimo se da nam dani ne postanu kvarni i bezlični k'o mnogi ljudi.
A ima ih da šutke tegare na grbačama silnike i pogan.
Činjenje i nečinjenje mu skoro na istu nebesku deredžu dođu.
Dok si reko keks ili … keksiranje skoro pa prođe najduži mjesec u godini, a i ovaj nasljedni hiti svome koncu.
Uh dobro je da sječanj prođe. Jes’ da ima još mjeseci sa trideset jednim danom. Ali ni jedan nema toliko praznika, okolo i u njemu samom.
Istroši se čovjek,htio ne hitio. Im'o ,nem'o. Zakon kokuzluka i baksuzluka ; i za jene i za potonje. Ko je kokuz na ovom mere biti da ne bude na onom. Ko je baksuz i ima na ovom , i na onom će imati. Hejbet vatre i kipuće vode..
Vazda je bilo : Ko nema nemaće , ko ima imaće.
Zato mu ovaj dođe kao olakšanje. Niks praznika,osim za zaljubljene blentovije.
Oni će se trošiti.'Vako i ‘nako. Ko mace i kuce. I macati i kucati.
Jošte u minusu , tri dana manje , manje troška , ali i amaneta januarskog kokuzluka i pesinluka .
Vjerovatno će biti i hladnije i takarlije , znači manje izlazaka.
A ko kaže da se u veljači samo mačke i kerovi trebaju veljati.
Nama pramajka naštelila da se može vazda veljati. Svaka joj čast.
Nema veze što smo dobili nogu iz rajskih đardina.
Vrnućemo se opet. Ako zaslužimo. A ako ne, ko nam je kriv što smo levati i pogan.
A možda nas opet teleportiraju na zemlju.
Što bi poete rekle:
-Tak'i su vam ljudi ; nezahvalni.
U prevodu:
-Čak ni sveci nisu imuni na smrt, još manje na takar!
