Autor
Hajro Šabanadžović
Radost Život
Četiri godišnja doba Jagnje na izvoru Modre rijeke
Morem plovi jedan brod Modra rijeka teče Bosnom zemljom Božije milosti
Igračke Skup
Krug povjerenja Sunčeva kuća
Rubinove ruže Raskošni voćnjaci
Zaljubljeno srce Raspjevano srce
Majka Majčine suze
Stigla je jesen do lišća zaljubljenog u nas
i do miševa gde je žito požnjeveno;
Požutelo je lišće jasena tu iznad nas
a i šumskih jagoda lišće prokvašeno.
Čas ljubavi koja vene stigao je i do nas,
i naša setna duša umorna je, svela;
Sad rastajmo se,
pre neg’ doba strasti zaboravi nas,
sa poljupcem i suzom vrh tvog setnog čela.
A
kad ti dođem
osjetit ću miris suza
životom što mirišu
nošene vjetrom
kapaju licem
žene
što ustreptalo osluškuje
galop
srca mog
E
kad dođem
tu
u masline okupane srećom
podno kavala
vjernosti
di se
bure i nevere
eonima vraćaju
po usplamtjeli žar
u južini
nerazuma
od pogleda skrivenoj
I
kad ti dođem
proljetnog dana
suđenog
ništa ne reci
ispruži ruke prema
meni
i povedi me
u postelju čežnje
iskovanu noćima neutažene
strasti
O
kad ti dođem
vrisnut ćeš ljubavlju
kao ptica feniks
kad na pepelu čekanja
krikom
iz dubine utrobe
svjedoči rađanju
novom
U
u u u kad ti dođem
pjevaj mi
ljube moja
o gorkom vinu
o grdelinu
što samo jednom
propjeva
kad u gnijezdu ljubavi svoje
krila svije
pa
poj svoj prekida
tek
kad ih smrt razdvoji
*
A kada ti dođem
osjetiću miris suza
što životom mirišu
a nošene vjetrom
slaze niz lice
žene koja ustreptalo osluškuje
galop moga srca
E E kada tu dođem
u masline okupanim srećom
podno kavala vjernosti
kojem se
bure i nevere
eonima vraćajuće
po još malo plama
u južini nerazuma
skrivenoj od pogleda
I i i kada ti dođem
suđenog proljetnog dana
ne reci ništa
priži mi ruku
uvedi me u postelju čežnje
iskovanu za robove strasti
O o o o kada ti dođem
i vrisneš bolom ptice feniks
šzo u pepelu čekanja svoga
krikom iz dna utrobe
svjedoči
rađanju novom
*
U u u u u kada ti dođem
Pivaj mi l'jube moja
onu o gorkom vinu
i onu o grdolinu
što propjeva samo jednom
kad krila svije
gnijezdu ljubavi svoje
i poj svoj prekida
tel kad ih smrt razdvaja
Baš je ,ovih dana bilo vruće. Vala , prevruće, za ovo doba godine.
Ali dani to ne šljive. Napriliku 55 dana je o'šlo u privremenu penziju. Pametni su vam dani. Odrade 24 sata pa duškaju.
I tako svake godine. Osim one četvrte. Tada im se priključi onaj najpametniji dan. On lendohani četiri godine.
Tako bi trebali i ljudi. Kao dani. Dan raditi , godinu voljeti .
I tako dok ne im dođe kaharli vakat.
Nekom milo, nekom stat pa plakat.
Jes , snilo se babi , što joj milo bilo.
Ali neka, kada dođe vakat pola insana će duškati zanavijek.
Pola će imati plaho dobar i uvijek gorući roštilj. Samo insanii zaboravljaju da tamo nema šta da se roštilja, osim…Pogađajte.
Dokraja godine ostalo još 310 dana, za svašta nešto.
Uživajte dok možete.
Večeras vas nećemo smarati. Lijep bijaše dan i ne želimo vam krasti vrijeme.
Pustićemo da vas sunce i toplina i dalje gnjave. Da se navikavate na merebitne gornje pržune.
Stošić pjeva splet vranjanskih pjesama Žal za mladošću,Belo Lenče…Prije toga ide monolog Mitketa (Ljuba Tadić) iz Koštane III čin.Vrijedi poslušati ovaj upečatljivi muzičko scenski ugođaj.
III. ČIN
Druga slika
Mitkina kuća. – Bašta ispred kuće. U pročelju lepa kuća na dva sprata, sa tavanicama, uresima, balkonom.
Ulazi MITKA, vukući za sobom SALČE, GRKLJANA, KOŠTANU i ostale.
MITKA (razdrljen, raspasan okreće se i doziva ostale svirače sa ulice): Čalgidžije! Meteri! Čočeci! Ovamo, bre! (Dolaze i ostali). Ovamo, braćo moja slatka! (Koštani). Ti ispred mene!
KOŠTANA (se izdvaja i seda).
MITKA (ostalim čočecima): Vi do njuma, oko njuma. Ali bez dajre… jedno do drugo.
Čočeci se izdvoje, sedaju oko Koštane, milo, ponizno.
MITKA (gledajući ih): Takoj! Moj brat katil, moj brat krvnik, moj brat – nikad sreću da ne vidi. Jednako: “kući”… (Pokazuje na kuću). Ete s'g dom sam, kući! (Seda, vadi i meće ispred sebe jatagan, fes, kesu, muštiklu). De bre… (Grkljanu). Sviri! Da sviriš: kako nigde nikoga nemam. Ni brata, ni tatka, ni majku! Ženu? (Pokazuje na kuću). Ene gu. Od brašno i testo oči vu se ne vidiv. Nigde si ja nikoga nemam! De! Toj da mi sviriš, “moj pesmu” da sviriš!
GRKLJAN (začuđeno): Kakvu tvoju pesmu, gazdo?
MITKA: Moju pesmu!
GRKLJAN (u čudu, pitajući i ostale pogledom): Ama kakvu tvoju pesmu, gazdo? Mi tvoju pesmu ne znamo.
MITKA: I ja gu ne znajem. Samo gu u noć čujem i u s'n s'nujem. A pesma je moja golema: Kako majka sina imala, čuvala, ranila. Dan i noć samo njega gledala. Što na sina duša zaiskala, sve majka davala, a sin – bolan! Porasnaja sin. Došla snaga, mladost… Došle bašče, cveće, mesečina. – Zamirisale devojke!… Sin poleteja. Sve što iskaja, sve imaja. Hatovi, puške, sablje, žene… Koju devojku neje pogledaja, samo njene kose neje zamrsija i usta celivaja. Nijedna mu ne odreče, nijedna ga ne prevari, a on sve gi celivaja, sve varaja i – bolan, bolan bija. Bolan od kako se rodija. – Toj sam ja!… Pa od t'j bol, jad, – dert li je, prokletija li neka, – eve na nogu ginem. Idem, pijem, lutam po mejane, dert da zaboravim, s'n da me uvati. A s'n me ne vaća. Zemlja me pije… Noć me pije… Mesečina me pije… Ništa mi neje, zdrav sam, a – bolan! Bolan od samoga sebe. Bolan što sam živ. Od kako sam na svet progledaja, od t'g sam još bolan. (Seda. Gleda u Koštanu, čočeke, devojčice. Izvaljuje se, da ih bolje vidi). Eh, deca, deca slatka! Pojte! Puštite glas. Ali čist glas! Iskam da slušam vaš mlad, sladak, čist glas. Zašto, moje se je srce iskubalo, snaga rskomatala, ostarela… Žalno, teško da mi pojete!
KOŠTANA (sa sažaljenjem): Koju, gazda-Mitko?
MITKA: Koju? Eh, Koštana, zar jedna je pesma žalna? Znaš li šta je karasevdah? I toj težak, golem karasevdah! Tuj bolest ja bolujem (Pokazuje na sebe). Eve ostare, a još se ne nažive, još ne napoja’ i ne naceliva'… Još mi za lepotinju i ubavinju srce gine i vene! Aha!… Poj, Koštana, kako k'd se od Karakule na Bilaču, Preševo i Skoplje udari. Noć letnja. Šar-planina u nebo štrči, a ispod njuma lega pusto i mrtvo Kosovo. Drum širok, prav, carski. Po njega se rasipali hanovi, seraji, bašče, česme. Mesečina greje… Martinka mi u krilo, konj, Dorča moj, ide nogu pred nogu, a čalgidžije, što gi još od Bilački han povedešem, peške idev iza mene. Sviriv mi oni i pojev. T'nko i visoko kroz noć i na mesečini sviriv. A iz seraj i bašče, kude mlade žene i devojke oko šedrvan i na mesečinu oro igrav, grneta sviri, dajre se čuje i pesma… I toj ne pesma, već glas samo. Mek, pun glas. Sladak glas kao prvo devojačko milovanje i celivanje. Pa taj glas ide, s's mesečinu se lepi, treperi i na mene kao melem na srce mi pada. (Koštani). I, Koštan, tuj pesmu, to vreme da mi poješ… A toj vreme više ne dođe. Ete, za toj ću vreme ja žalan da umrem, s's otvoreni oči u grob ću da legnem. Poj “Žal za mladost”… Za moju slatku mladost, što mi tako u ništo otide i brgo ostavi. Poj i vikaj gu. Moli gu, neka mi se samo još jedanput vrne, dođe, da gu samo još jedanput osetim, pomirišem… Ah!
(Peva)
Da znaješ, mome, mori, da znaješ,
kakva je žalba za mladost,
na porta bi me mome čekala,
od konja bi me mome skinala
u sobu bi me unela,
u usta bi me ljubila –
of, aman, zaman, mlado devojče,
izgore mi srce za tebe!…
Otvori mi belo Lenče
Otvori mi belo Lenče vtatanca, d?anum portica
da ti ljubom belo Lenče ustanca rujna rumena 2*
Ne mogu ti Mile pile, da stanam da ti otvaram
legnala mi stara majka na fustan, ludo na fustan,
pa ne mogu Mile pile da stanem da ti otvoram
Šest sedmina , cirka ba plus minus 1 – 3 dana ove prelijepe 2o23. godine su pred nama nama. Dobro je. Progurali smo jedan dio . Oni koji su pregurali.
Oni koji nisu , jednostavno im se posrećilo. Ili nije? Otišli su na bolje mjesto. Ili na gore. Trećeg nema. Ono nesvrstano – čistilište je izmislio vehti čovjekomrzac, rasista i bogohulnik Dante.
On nama neko čistilište. Bedak. Nije skonto da je boravak na zemlji čistilište. I on , sam sebi našo put do raja.
Jes, kako ne.
Ne reče li Isus( Matej 5.):
-27.Ne čini preljube.28.Ali ja vam kažem da je svaki koji ženu pogleda sa žudnjom, več učinio preljubu sa njom u srcu svom…
Beatrice Portinari je stvarna djevojka. Umire mlada , a Dante i kao oženjen sanja njene čari i ljepotu.
– Beatrice ponekad simoblizira nedostižnu ljubav kojoj jedan pjesnik, pisac ili umjetnik teži.
Znamo mi i za izreku i za tu ljubav. Iskusili smo je. Iskušavamo svaki dan. Koga briga za Kalendare.
Neka ga hadumi mačku kače za rep.
Ali ipak , i nedostižna – ona je čulna i osjetilna kao i svaka.
Po Isusu to je preljuba.
Kome više vjerovati:
Danteu ili Isusu.
A rasista Dante bi u raj?
Malo šjutra…neće on još dugo iz pržuna. Veliki grešnici zasluže kaznu i na ovom svijetu i na onom.
Za života je bio osuđen da luta i veći dio života bude odvojen od žene . Mogla se ona njemu u progonstvu pridružiti. Nije frajerka. Nije se htjela boriti sa sjenima mrtve Beatrice. Zapravo ljubavnicom , kako to Dante poetski implicira.
A čednost potvoriti takvim optužbama je veliki grijeh.
Napustimo sada pržunara i osvrnimo se malo na nadolazeće dane poslije ove prve sedmine ove godine.
Nose nam novo rađanje , nježnost i ljepotu pročljeća . Nećemo ni osjetiti protok dana , a raskoš i topline ljeta nas umivati . Zatim eto je , bojama i plodovima narskošnije doba , jesen sa zlaćanim lišćem . Nećemo ga se ni nauživati , a ono samo što nije otpalo. Kad dignemo pogled sve ruja.
Taman se počnemo diviti bojama o onozapada nas djevičanska bjelina , koja uznosi i miluje.
Priroda popria nestvarne boje i šare treperavih niti svih doba u kojima neprikosnoveno vlada najljepši nebeski cvijet :
Žena !
Kao i u svakom godišnjem dobu, nastupajući dani će biti prepuni Božjom ljubavlju , milošću i dobrotom.
Treba to prigrliti. Nemojte se žalostiti i kukati. Bol ne nosi dobro mile moje.
Lako je to reći.
Jeste , ali tako treba da bude.
Postoji vrijeme ljubavi i patnje.
Radosti i samoće.
Sreće i boli.
Život ide dalje. Ne pita vas za vašu bol. Ako se zakopate u njemu prestajete živjeti.
To nije Božija zamisao.
Ljubav vječna je, a dani i godine se vraćaju.
„ Čitaj počinjući Imenom
svog Gospodara koji je sve stvorio. “
Oh, moj Gospodaru
Svaki Tvoj dan je stvoren za rađanje
Svaki Tvoj dan je savršen za življenje.
Svaki Tvoj dan je divan za umiranje.
Svaki Tvoj dan je prelijep za pjevanje.
O Tebi Bože Jedini.
O zemlji Tvoje Milosti.
O Tvome gradu čednosti.
O nama
O ljubavi
O oprostu
J oš samo treba da život
dobije ta blagorodna bajka
Oh , my Lord
Oh , my Lord
****
NE VJERUJ…
Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kažu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime
Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krša,
Tamo gdje u grmu proljeće leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,
Dođi, čekaću te! U časima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osjetiš li, draga, da mi tijelo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem,
Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za riječi ne zna;
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše!
Moja tišina i sni
Neminovnost
Nebeska čarolija
Zelena tuga
Stari jedrenjak
Išao je pravo
stazom od Oceana
mora jadranskoga
koje tišinom sni
ne gledajući ni lijevo ni desno
i došao joj na vrata
prosjak
kaiš prodaje
ruka umornog starca
za velikih vrućina
sklonjen u prelijepoj sjeni
dubokog hlada dugo zvoni
izađe ljepota mramorna
stegom uplakana
nevjesta nesuđena u udovičkoj bjelini
vezenoj davninom
sa mirisom jasmina u očima
za koricu hljeba zamoljena
dade mu novčić srebreni
prosjaku zatitraše ramena
vranu ga
hljeb je hljeb
novac kvari ljude
pogleda ga u oči
zadrhtaše joj usne
tako je gledao
tako je govorio
onaj sa nježnim rukama
mlađana žena a odavno udova
bez ljubavi disati ne mogaše
a brane mu da joj se javi
ona se vrnu
noseći na dlanu posječenom
krvavu pogaču oblika srca
saplete se
o snove tužne
o poderane djevičanske halje
on je prihvati iako ne smije
izdajničko srce joj trubi
moja si i ti to znaš
nije ga prepoznala
ni nutrine riječi oslušnula
mislila je
starac ludi
još uvijek
ljepotu svoga Anđela sanja
Kada me ljubavi
ostavis sama
i kad mi kazes
tuzne stvari
Kad je kraj svemu
medju nama
ja se vracam
svojoj gitari
Kad mi zivote
prebrzo teces
i kad me sjetis
da se stari
Da svakom danu
predstoji vece
ja se vracam
svojoj gitari
Ref.
Gitaro moja, gitaro moja
hajde zasviraj, nek’ cuju ljudi
kako se u nama, kako se u nama
opet nova pjesma budi
Kad mi drugovi
odlaze moji
i kad za me niko
ne mari
Kad vise nista
nista ne postoji
ja se vracam
svojoj gitari
Ona sanja
U đardinu ljubavi sniježi
Snježna noć
Nebo
Ples svjetlosti
I večeras nad maslinjakom
sniježi
oblaci zavejani bjelinom snova
osjećam noćas ćeš mi doći
zaboljeti srce ljubavlju
Kao i uvijek i večeras podno kavala
sniježi
u đardinu okamenjeni šadrvan
osluškuje cvrkut ja došla
a prihvata i one dvije još nježnije iječi
Osjećaš li i večeras nad kućicom naših snova
sniježi
uspomene prekriva nevinošću
i nemoj da bi mi plakala
zaledićeš mi dušu od kristala
Iako i večeras u srcima našim
sniježi
raspleti kose kao latice bijele ruže
malo sunca na blijedo lice nabakami
nećemo zamjeriti ni nebo ni ja
I ne zaboravi ponijeti plemeniti osmjeh
dobrote
satkan od velova ljubavi
tko zna možda se odledim
pretpostavljaš i večeras oko nas sniježi
I pleši Jubavi ne plači molim te
samo pleši…samo pleši…jedina
i nas sanjaj
a veju pahulje nježne u našem zagrljaju
jer sjeti se u srcima našim tada vrlo svijetlo je
iako i večertas ne prestaje da sniježi