Pitaš me, zašto je to tako?
al’ zar se nisi već navikao na svijet
na njegove uobičajene kretnje?
Postavljaju se k'o da su bogom dani
uznose se, paunovim perima se krase
Imaju oni darove razne
interesantna djela, tu je kolekcija cijela
i namješten osmijeh za ugledno društvo
a kad ih vidiš iz prve ruke, s njima živiš
njihova težina teška postaje tvoja
kroz neke staze izgubiše nešto svoje
na putu im se razbi čaša blistavog duha
Sjećam se, sjećam druže
njega iz prošlih dana
usna vedra, bez težine pogled i
duša prema svijetu razbaškana
od smijeha i ludovanja tresla se kuća
To bjehu pravi dani
sad su kroz maglu zavejani
I ne znam, šta se sad čudiš?
valjda sve ima svoju cijenu
Ti ne bi tako, kažeš
ne bi da se mijenjaš
Znam, ne želim ni ja
bolje je što smo neprilagođeni
ti i ja usred svijeta