Autor
Hajro Šabanadžović
Svijet pločnika Sladoledni kup
Tolerancija Opsesija đardin
Ona bez imaklo srama Krinka
Mjesečeve iskrice Trnoviti ružičnjak
Mirisna plavet Svijetleća žbun
Što se više približuje meta,
Dan kada se razrešimo zemnog jada –
I brzi bol vremena – bole zada-
Sve vidnije taštine su ovog sveta.
Sebi kažem: rastavlja nas sudba kleta!
O ljubavi ne zborimo više sada.
Zlo života ko sneg dođe i otpada.
Mi ćemo se osobodit svih tereta.
I mir tu je: jer ni nade biti neće –
Nade koja sve nas vara tako večno:
Dušu, osmeh, suze – sve što život kreće!
Mi vidimo da je često zalud muka
Da lečimo ono što je neizlečno
I da zalud uzdiše se, zalud kuka!
Danas je poklon ruža sve manje.
One ljepše i mirisnije polako venu ,
a prekrasne su u svome cvatu.
Nema ko da ih zalijeva i mazi.
Neuku “muškarci”
Taki vakat došo,
Ne tuguj Malena .
A gubiš me
Dok poslijednji zemljaski vozovi
dragulje srca moga usporeno melju
Kapljice biserne, kapljice prekrasne,
kako ste lepe uz zlaćani sjaj,
i tužne kako ste, s jeseni prekasne,
na crnom prozoru, uz vetra laj.
Veseli ljudi, dok ne znate stradanja,
kako ste drugima veliki tad,
i kako jadni ste u mraku padanja,
niko vam ne može smiriti jad.
Kapljice jesenje, kako vi sputate
i teškim tugama duši naudite,
klizite tijano, oknima lutate,
kao za veselim nečim da žudite.
O, ljudi nesrećeni, bolom ubijeni,
s tugom u duši, dok vek svoj trajete.
Često dozivate, kao opijeni,
minule časove u koje stajete.
Demoni i divote
Vetrovi i plime
More se već povuklo u daljine
A ti
Ko alga što vjetar je miluje nježno
Na pjesku postelje u snu se protežeš
Demoni i divote
Vetrovi i plime
More se već povuklo u daljine
A ti
Ali u tvojim očima poluotvorenim
Dva mala vala su ostala
Demoni i divote
Vetrovi i plime
Dva mala vala da me utope.
U vremenima sretnih dana
naših djetinjih života
jedan začarani svijet
iz koga nismo mogli
ili nismo hteli pobjeći
polako izdiše
bilo je odlazaka
u druge gradove
i zemlje
sve radi radosti povratka
svuda odi
put ptice
svom Gradu čednosti dođi
Predivni su dvori moji
mila moja
Zlaćani a bijeli i plavi
puni ljubavi
dobrote
da nije tebe
malenih grlica nalik tebi
Nebo
moj grad
moja zemlja
ne bi bili čarobni svijet
u kojem bih tragao za vama
dok vas ne bih stvorio
žao mi je Grad čednosti nikad nisi vidjela
više mi žao
što te kroz njegove čarolije
tajne nisam proveo
Sigurno bi se zaljubila u njega
vjerovatno nikad nebi ni otišla iz njega
On te opije i zarobi i ti nemaš kud
samo mu se predaš i voliš ga
i sanjaš one koje će tebe voljeti
jednako kao ti njih
obavezno ih dosanjaš
pružiš ruke prema njima
sklopite ih
zajedno lepršate
Jedno vrijeme
onda se nešto malčice poremeti
u putu se zagubi jedna riječ
pa još jedna
onda i pismo
sa pismom nestaju dodiri
i reče jedan moj vrli prijtelj
Dvoje se nađe
pa se poslije ne nađe
on je ponekad škrt na riječima
a bit nose
a bogat djelima i bolom
između onoga
se nađu
i onog
pa se ne nađu
stane čitav jedan život
Plav i Svjetlucav
okupan Suncem i Svjetlošću
ima tu i boli
taj Život
poput moje Modre rijeke
što polako klizi kraj moga grada
sa sobom prti mnogo boli
prolazeći uzduž zemlje moje
da bi ga moru predala
ne biva joj lakše
toliko je Boli
mora teret prebaciti na druge Modre rijeke
sve su okrvavljene
Neke i previše
skoro da su izgubile plavet
ali sve ostadoše čedne
Kao naša ljubav
ovo je bajka o ljubavi
u njoj mjesta krvavoj boli nije
tu bol ćemo poleći u neku drugu
bajku da tamo vrišti i sni
Sni i Vrišti
svoju nestalu Djecu traži
Konjuh planinom,vjetar šumi, bruji.
Lišće pjeva žalovite pjesme.
Javori i jele, borovi i breze
Svijaju se jedno do drugoga.
Noć je crno svu zemlju zavila.
Konjuh stenje, ruši se kamenje.
Mrtvoga drugara, husinjskog rudara
Sahranjuje četa proletera.
Kiše jesenje po grobu su lile.
Bure snježne kosti mu raznjele.
Iz krvi rumene husinjskog rudara,
Crvena je šuma izlistala.
Konjuh planinom vjetar šumi, bruji.
Lišće pjeva žalovite pjesme.
A na vrh planine zastava se vije,
Crvena od krvi proletera.
/Narodna pjesma koja se u par riječi razlikuju od Nenine izvedbe/
Deba jednom imao veliku dilemu o mogućnosti uvođenja limarenja u takarenje. Razmišljao i razmišljao ali ipak na kraju odust'o.
Kaže; lim i takarenje ne idu pod ruku. Gdje si u tanježi vidio takarenja.
Žao nam zbog odustajanja jer to Debi u pravilu ne pristoji. Napose u izvjesnim pozicijama. A toliko se mučio i razmišljao.
Takođe nam je uskratio mogućnosti ubacivanja jedne nenadmašne blic filozofije u neke riječnike ili enciklopedije.
Mudrost je bila toliko kompresivna ,izvaljana i istucana emocijama i strastima da bi sigurno bila dostojna mnogih antologija, jal’ književnosti, jal filozofije, ali u najmanju ruku astronomije.
Ako nije prevazišao Aristotela ,Nostradamusa i Dostojevskog, njegova poetika je sasvim sigurno vjerodostojnija od gluposti Dantea, Getea, Šekspira, Njegoša,Borhesa i drugih ubleha. Dobro ; oni su bili hadumi ili hadumice,poneki i tetkice, pa nije teško biti umniji i poetičniji od njih.
Limarenje ima one minimum tri i po najpoželjnije karateristike za takarenje: prešanje, kompresija, valjanje i tucanje. Ima tu još mogućih opcija ali tri i po bi bile sasvim dovoljno. Ali ovo nismo još muhurali ,jer nismo pitali ni Jelene ni ostale ženske dijelove konzilija. Ipak se ovdje najviše o njihovoj svili i kadifi radi.
Poslije višemjesečne nesanice i prerispitivanja Deba je ipak odustao i limarenje prekrižio iz popisa istoznačnica takarenja.
Kaže tandaro , ti tucao, valjo ili prešovao ne mereš ti njoj ni pera odbiti , a kamo l’ je stanjiti. Ona ti ko skočiguma ili neki perpetum mobile se obnaša..
Što više naliježeš na nju , pa joj opisane radnje opetuješ i opetuješ; ona jača i raste sve više i više, i ne prestaje dok ne implodira ili eksplodira. Šta ti Deba zna kako mu to funkcionira!? Nije ni miner ni inženjer; ponajmanje ajnštajn ili neki stručnjak za fisiju.
Ni njima nije jasno kako nešto može u trenu i implodirati i eksplodirati .I to skoro u isto vrijeme.Maksimum par desetaka sekundi razlike;ali samo u onim akstremnim slučajevima kad prešanje,kompresija,valjanje i tucanje pomahnita i postane neodoljivo raznostrano.Ili kad je zgorelica u pitanju.
Deba to implodiranje i eksplodiranje svako malo osjeti na sebi.Kad implodira, njemu se sve neki biljezi pojave ko šljive pred kazan za rakiju.Kad ekaplodira isto ko da ga geleri grebu po leđima i ostave krvave pruge. Reko bi čovjek obeznanila se žena, pa ne zna šta radi.
Taki je svaki pametan insan. Postane hajvan.Ženana ga smota i smunta, on se htio ne htio limarstvom bavi. Često mu njena rabota i na obraz iz čista mira zasjedne. Šta sve insan mora pretrpjeti da bi oluk napravio.
Za nevjerovati, za riplija je, kako se ljepotica kao ptica feniks, eksplozijom ili implozijom svejedno je; ponovo rađa .I još milija, ljepša, bolja, toplija i slasnija bivstuje.Onda takva po mozgu; kojeg svaka hablečina u tren zagubi; rovari i vlada.
Deba ,kakav je nedokazan, sve nešto misli kako mu ta neka, za valjanje od rođenja zrela mozgovne smicalice pravila. Nije mu jasno kako je njegova glavurda, više neki oveći cocin bubanj, mogla izaći iz onog grmića, malog majušnog a tanušnog. Nema veze što je majčin. Prvi miris u životu koji čiovjek udahne je miris đardina, kaže Dobri.
Natakarim ja đardin.Pored tolikih lijepih narodskih imena za papalicu malu,a nezasitu ,on izabro da je bašćom zove i to malo većom.A opet sve nekako ko da ima pravo.Moraću,kaže Deba sam sebi,malo više razmislit o imenima slatkice moje.
Kasnije , kad mu se glavurda izbalansirala sa onim bez mozgašem, on se ibretio kad onaj dole nešto radi , a mozak mu u isto vrijeme eksplodira ,kad onoj implodira. To mu nije imalo nikakve logike. Na te neke implozije i eksplozije, to vremenom uhavizo, iako nije razumio.Kako neki ,tako neki malen stvorić može u kosmičkom smislu remetiti logičke principe? Nelogičnica jedna draga.
Skonto on da mu to ko struje dejstvo dođe. Gdje god te struje strefi svog te potrese. Eto taj naučni princip elektriciteta i prvodnika i gromobrana shvata.
Zato on zabode svoj gromobran u prizemljenje in misli da je siguran. Viđu vraga, njega opet nešto hek posred mozga i sve mu vijuge poremeti. On uporan kakav je bio, stalno sve ponavlja, opet i opet i više od dvadeset puta, obnoć. Ono uvijek isti rezultat:
Ex capito, ex astris ex nihilo riknuta scientia poetica. Što će reći takari lud zbunjenog.
Fizički nikad problema nije imao ;to smo pročitali. Ali da skonta i shvati pogančerku nikad nije mogo. Ko će je skontat il’ shvatiti od čega je sazdana kad funkcionira na antigalaktičkom principu?!
Nema struje, a drma ko tri puta po trista osamdeset volti i sto wati pride. Ti je valjaš, kompresuješ, tucaš, bubaš, takariš, tandaraš (sada bi Deba nabrojao i objašnjavao njemu 130 znanih sinonima i još namjerno ispušteni koji pride), ali vremena se za to nema pa ga skratismo.
Daj ba Deba ,skrati , daj pouku; kad već o basnama pričaš.
On ni habera, već nastavlja. Ti sve činiš da joj se umiliš ,a ružica te strujom mlati. Nisam nikad čuo da šećer ima veze sa strujom. Nije baklavica , ni slatko ili pekmez da joj se onaj naš slunto umiljava.
On se tamo kofrči ,maltene te buba u prsa junačka, a ona ga samo tresne i on u bandak. Mora mu se hitna zvati i vještaćko usta na usta davat. Nekad ni to, pa ni sajle dizaličke ne pomažu.
Jes da je blesav ko da mozga nema; ali kako će u bandak pasti kad vidi tu rosnu antigalakticu. Umjesto da se ukruti i počasnu stražu antilogici živahnoj i raspjevanoj, joj mamo mamice, daje i daje, ako treba danima, on svako po sata-sat ,meita se igra.
I kakvu bi pouku izvoljevali kad se bezmogovni gromobran i antilogičnica i antigalaktica u limarenju naduravat stanu.Tu pameti nikakve nema ,a opet mišterija i nauka živa.
Ukoliko smo se mimoišli u mišljenju , ondarake vi dajte pouku u ovoj našoj mozgalici.
Možda ste vi pametniji;nikad se ne zna.