Monthly Archives: Februar 2023

Egzistencijalizam

Promakao nam.Šta ćete?

Ne dopada nam se  nadobudni Sartr i njegovor šuplje djelo, koje je sam popljuvao, odrekavši ga.

Neki ljudi navikli spavati malo duže. Slaviti novu godinu,jašta,i druge stvari i blagdane.Zbog toga nas neće valjda ukantat što ne zavirujemo u svijet  apsurdnih  i vehtih egzistencijalista.

Nas su zadeverale dvije  rečenice hroničara o djelu Alberta Kamija.

-Književni rad temelji na ideji o apsurdu (simbolika mita o Sizifu) i revoltu (simbolika mita o Prometeju).

-Apsurdnosti svijeta suprotstavio je stvaralaštvo, jer, kako je napisao, “stvarati znači dvaput živjeti”.

No, da bi o njima razmišljali trebali  bi smo se dohvatiti egzistensijalizma.Ako se hvatamo egzistencijalizma,moramo otići na njegove korjene.Počev od  Kjerkegora,Dostojevskog,Ničea,zatim do predstavnika Sartra i Kamija i njihove dekadentne filozofije.

Jedino je Dostojevski uspio dati puni književni obol čovjeku apsurda.Njemu je to bilo lako.On ima ruskog čovjeka koji je sam po sebi apsurdan.Apsurdnost nastaje iz uprostavljenosti aristokracija,seljak i siromah.Samo je trebao stvortiti situaciju.To mu je bilo još lakše,On je vrstan pripovjedač.Kao Rusu poznata mu je širina i bol duše i kobnog trenutka kada se ta duša razdvaja ili tone.

Kjekregor je čovjek koji vješto barata riječima pokušavajući da ospori Hegela.To mu ne uspijeva,ne zato što je Hegel neoboriv,već zato što je Kjerkegorova teološka filozofija opterećena biblijskim shvatanju čovjekove krivice.Kriv ili ne ,to je čovjekov usud oko koga mu se vrti egzistencija.To je besplodni  perpetum mobile njegove filozifije koja se vrti u krug.

Niče je  na putanjama Kjerkegora.Kjerkegor traga za uzrokom prerane smrti svoje majka i petoro njeno djece.Zaključuje to je grijeh.Njegova majka je zanijela prije udaje,van crkvenih normih.Znači zgriješila je i zato je nmorala biti kažnjena i njena djeca  .Na tom zaključku razvija svoja teološka bulažnjenja o apsurdnom svijetu pojedinca.

Niče, opet ,ne može sebi objasniti  zašto je njegovo otac,izuzetno pobožan čovjek godinu dana umirao u najvećim mukama.On se odriče Boga i prihvata Darvina za svog vođu i sanja da će se društvo razviti u “nadljude”.Odrekavši se boga on se odriče i ljudi.Povlači se u svoj um i zahvata ganištavilo.A ljudi nisu postali nadljudi.Razvili su se u monstrume.

Sartr i Kami su  u djelima Mučnina i Strancu pokušali ići putem Dostojevskom.Nisu uspjeli.Njihov patos je manjkav i  neiživljen.

Mučnina je bezvoljna tlapnja o nečemu što ni sam pisac ne razumije.

Kami je malo jasniji jer u Stranca unosi autobiografske crte.-To je snaga romana.Kad uključuje egzistencijalizam u djelo postaje nejasan i normalno jedino ga može završiti apsurdom.

Ali obojica ubijaju čitaoca dosadom i insistiranju na nečem što nije apsurdno,već uopšte nema smisla ni uporišta u stvarnom životu.

Dostojevskog isključujemo iz kruga egzistencijalista i zbog njegovog odnosa prema životu.Njegov čovjek može biti apsurdan ,ali on je živ i senzibilan.Nije prazna čahura ,bez emocija, koja tone u ništavilo koje ga vuše sa sobom u nerazumljiv čin.U tom životu žena ima svoje mjesto.Ponekad malo iščašeno,ali i to je Dostojevski.

U egzistencijalista, žena nije čak ni misaoni pojam.Ona je samo objekt u krajnjem obliku.Objekt kojii je tu da zadovolji potrebe apsurdnog čovjeka,jednog sintetičkog usamljenika kome je dosada pokretač tlapnje.

Ono što bode oči svakog leika je da je apsurdni čovjek muškarac,nikad žena.Postavlja se sasvim opravdana  dilema da li su tvorci apsurdnih muškaraca imali ikakvih iskustava sa realnim ženama.Kjerkegor i Niče ,.zbog opjednosti grijehom koji izvire iz odnosa  muško-žensko ,sasvim izvjesno  su se distancirali od žena.

U vrijeme kada je pisao Stranca Kami ,nije imao žena u svom životu.Zato nije znao pisati o njima.Osim o plaćenim.Kada su žene ušle u njegov život ,isključio se iz kruga egzistencijalista.

Sartr je bio  odbojan i fizički i mentalno,čovjekomrzac – „ inteketualac“ koji se sablažnjavao bliskosti kao malo ko , sam jke sebe osudio na npoznanicu zvana žena.

Kami je rano shvatio da je egzistencijalizam šuplja priča i povukao se. Nas je začudilo da nobelovac mora pisati novi roman da bi objesnio šta je htio reči prethodnim.

Srtr mu je to oštro zamjerio i bio izuzetno kritičan prema njemu.Pred kraj života je priznao da je večina njegovih egistencijalističkih šupljanja pravo sranje.

I Kami i Sartr su dobili Nobelove nagrade.Sartr nije htio da primi svoju.

Egzistencijalisti su umjesto nas ispričali suštinu ideje o apsurdu i stvaralaštvu.

Mi ćemo biti laici i reći ne može postojati egzistencijalizam prije života, ljubavi i milosti . Milost rađa ljubav.Ljubav rađa život, Život rađa egzinstencijalizam.To je naše razmišljanje o perpetum mobile.  Života.

Ko je stvorio život ili kako je nastao život u   filozofskom i prirodoslovnom fantmozgarijama  je  lični odabir svakog pojedinca.Svako ima pravo da se kreće i da bude kreten,ili ne.

Neko vjeruje u Boga.Neko je postao od majmuna,neko je egzistencuijalista.To je sasvim u redu.

Stvarati uglavnom ne znači živjeti.Ili je stvaralac prno u fenjer,ili se plašio da pogleda kako je napolju.Ima časnih izuzetaka koji potvrđuju pravilo.Oni su svoj život prenosili na papir.U predahu,između dva uzleta.I dva pada.

Isto tako stvarati ne znači i stvaralaštvo.Buve i Pekiše su stvarali višetomska djela,a bili su samo prepisivači.Knjigovođe.

Poslije ovog blic pisanja, one dvije rečenice dolaze na svoje mjesto:

Egzistencijalisti nisu čak ni prepisivači.Oni su ublehe.Prosipanje iz šupljeg u prazno. Tako bi rekli neuki.

Mi kažemo : prosipanje šupljeg u šuplje, i iz praznog u praznije.

Danas je Valentinovo.

Svim bićima  koji ozbiljno shavaćaju ovaj datum  iskreno čestitamo blagdan.

Mi ga nismo nikad slavili.Nama je svaki dan bio Valentinovo. Svaki dan smo slavili ljubav.Još uvijek ga slavimo.Ljubav nikad ne umire.

A tako treba da bude.

14. februar/ veljača, koji su nam Vatikanski oci natakarili kao dan koji bi mladi trebali slaviti ljubav, je samo jedan šupljeraj, kao i sve ostale Vatikanske ujudurme i podvale.To je paganski praznik pretoćen u Vatikanske vehte igre.

Ljudi koji ne poznaju ljubav, nam određuju kojeg dana ćemo slaviti ljubav.

Ljudi koji su svjesno odlučili da ne vole,naturaju nam poseban dan za ljubav.

Ljudi koji su odbacili ljubav,radost života sa ženom ili milost  ljubavi vlastitog djeteta će nam govoriti o ljubavi.

Ljudi koji nikad ne upoznaju pravu ljubav će suditi našim ljubavima  i određivati,kada, ko i kako će se ljubav desiti.

Ljudi koji za zaštitnika uzimaju pedera Mikelanđela Buanorotija, će nam nalagati kako i kada da slavimo svoju ljubav.

Oni su stvarno bolesni ,ako misle i dalje  proturati svoje morbidne i umobolne ideje i djela.

Mi vjerujemo u Boga Jedinog i ono što nam on poručuje.

Njegove riječi u Svetim knjigama su nas naučile:

-Ljubav je neizmjerna Milost darovana od Stvoritelja .

-Ljubav nema granica i ne poznaje godine.

-Svaki dan treba voljeti, iskazivati i sjećati se ljubavi.

-Provesti dan bez ljubavi je kao ne živjeti.

-Svaki dan je dan ljubavi , jer Ljubav je :

– svakodnevna molitva upućena Bogu Milostivom ,jer on je Ljubav.

-majčin i očev poljubac

-nevješte milovanje djeteta

-zov poljubca i milovanje uzdrtalih mladih tijela

-strasne igre zaljubljenih žena i ljudi

-milovanje ruku išaranih nabreklim venama koje su istrošile svaki damar na putevima ljubavi,ali u duši još uvijek vjerni ljubavnici

-smrt koja dušu uznosi na putanje koje vode do susreta sa najvoljenijim Bićem…

Mi Valentinovo nismo slavili , jer se tog dana vrši pokolj nad stotinama miliona mirisnih cvijetaka.

Vi ne vjerujete,ali cvijeće ima dušu.Pogledajte ga  malo bolje,pomirišite i oslušnite.Možda čujete kako ono sanja o ljubavi.

Mi Valentino nismo slavili jer ljubav je individualni čin  koji ne trpi zbijanje u horde,jer horde nose zlo. Valentinovo vas tjera da se priključite masi i gubite individualnost.

A to je cilj Vatikana i inih koji vam žele zlo. !

Učiniti sve da ljudi gube svoju individualnost i da se zbiju u netolerantne mase,koje nemaju svoga mišljenja.

Masa nikada ne nosi dobro.Njome se vrlo lako manipuliše.

Mi ne slavimo Valentinovo ,jer sveti Valentin nije nikakv svetac.

On je samo izopačeni pohotni starac ,koji je u zatvoru , svojom sladunjavom  satanskom pričom, zaveo slijepu šesnaestogodišnju djevojčicu.Krhka djevojčica ,paganka, je dobrotom srca svoga ,pojila i hranila, zatvorske mučenike. Nasjela je na priče rječitog sveštenika,bludnika i podala mu se.Dušom i tijelom.

Ona je ostala čista i postala je hrišćanka.

Sveti Valentin je zaslužio pakao i sigurno ga je dobio  .

Vatikan ga je proglasio svecem.Ali to je u Vatikanu savim normalno.Većina proglašenih  svetaca su bolesni,poremećeni ljudi ,koji su Vatikansku slavu koristili za svoja pohotna,bolesna,krvava i bogohulna djela.

Mi ne slavimo Valentinovo , jer nam je dosta mrtvih, spaljenih  i silovanih u ime nekih izopačenih  Valentina i Mikelanđelovog  Vatikanskog oca, koji nije i ne može biti naš.

Našem  Milosrdnom Gospodu se ljubavlju,svaki dan obraćamo i molimo:

Jedini Bože,nek sveti se Ime Tvoje,

podari  mi milost da je volim,da me voli i da se volimo mi.

Ostale stvari će se same po sebi posložiti.

A to je svrha Ljubavi.