Mjesečeva ruža
Noć Makova
Ah ta magična žena
Vodopad strasti
Ponos
Puni mjesec je uplesao u utrobu žene
žena je mjesec mjesec je žena
žena mjesec plavi
u svjetlosti sinajskog drveta
goreći nemirnom krvlju
čežnjom nemilovanih skuta
u noći makova što prolazi
a čovjeka obećanog nema
zapleo se u vodopadu
što se obrušava drugim bedrima
žena mjesec nedorečenim latima
osvetu sprema
a nema ljubavi gdje srce
sa mjesečinom mreže plete
Malena
noćas sam malo tužan
dok milinom
mojim venama teku
tvoje riječi
stihovi i rime
miluju me
molitvom tvojom
čak i kad hladno je
i veliki minusi se prospu životom
a u srcu sniježi i ledi
boje i riječi se otimaju
lepršaju
slaveć tebe
zatočenicu aleksandrijskoih dvora
ljepotom babilonskom okovanom
ljubavi ključarice
nema druge
prelijepi život je stvoren za tango
Prije nekog
i iza
nekog vremena
obećah
ime tvoje
Milo moje
stihovi ga rodiše
od prije nekog vremena
zvaću te
Moje tišine i sni
samo me jedno po jedno
ti ne pitaj
tko sam
kako mi je
ime moje
bojim se
ti ćeš suze liti
a ja ću tužan biti
Svaku noć pomišljam gdje su
sve one moje djevojčice mile
sa cvijetom na usnama
mirisom u srcu mene čekaju
ili su sada samo tujinke neke
kad i djevojčice su i starice lijepe
neću sleđeni mozak
da mi truje srce mile moje
hoću da sam usporen vazdušast
dijete što ljepote vaše sanja
onih samo naših dana
kad nebo je bilo plavo
nisu moji drugari i pratnja
patnja ravnoduštnost i obamrlost
hoću da duša rovari snije piše
prelijepe bajke o ljepotama o jedine moje
darovanim ponekad odgurnutim
kad mjesec je lagano plovio
hoću bajke da pišem
da ne bude kasno
da one do vašeg rca stignu
usnama svojim da ih ljube ljubavi moje
očima svojim kvase i misle
kad neko je smotao jedra crvena
pjesme će im donijeti mirise soli
šaputanje vala i govora ruku
ne bojte se grlice krhke moje
prizivanje ljubavi ne može vas skršiti
jer bili su stađuni lipi i cvitni
kad ljubav sam poklanjao
ostavljao jedra poderana zdanju staklenom
Dobrota MBS
Okus čednosti
Tajna svjetlosti
Ples zaljubljenih duša
Vali dobrote MBS
Banula je
krasotica
tek tako
nepozvana
i skršila me
ljepotom
srce mi u fišek
smotala
molim da mi prosti
moje djetinje dane
koji ne znaju šutjeti
stišavati ćežnju
da smijem ukrao bih je
ali kako čednost dotaći
kalendarima koji bole
kako krasotu zagrliti
tugom što ne prestaje
nemam mnogo izbora
Mil0 moje
kleknem
zarovim u uspomene
nijemim
volim te
tajno moja
Oprosti dijete
a nespremna pade
šarenom svijetu
boja
od snova
koje nevinim sjajem
usnama polažem
po tijelu djevojčice
tek otkrivene žene
što u proljeću
rasipa mirise
ljubičica djeviačasnkih
vraćam te svijetu tvom
Oprosti dijete
a ljubavlju talasam
tvoja bila
ka putima zvijezda
a nisi htjela
igre
u kojima riječi
gore
postaju tijela djela
postajem
uspomena tvojih sjena
vraćajući te svijetu tvom
*
Hvala ti Ženo
ostani dijete
Krhka ruža a kapljica rose
koje poklon bješe
meni hudom
voljevši nježno
čaroliju tirkizninih noći
kojima
Mjesec skrivaše lice
zbunjeno
gubeći nevinost
u jednoj bajci djetinjoj
vraćam te svijetu tvom
Svjedoci nijemi bi ovdi
a sada više ni
neka ina
ostrvu duge nalik
srce mi grije
dodirima mekim
poput zvuka saksa
što milošću plovi
tijelom bjelokosnim
nježne kradljivice
a mi damare
razigrana slama
mramornom bistom djevojčice
utkano u iskon žene
darivajući ih ponoćnim zvucima
kao odru
srebrenom mjesecu
što nas skriva
maglicama
da se ne stide
ludovanja naših
U mahali su neki čudni
rečemo biva
humani običaji.
Ha neko umre ,
kažemo:
Mi nemamo vremena za tugu,
mi ljubav slavimo.
Otuda sjeta ,
ne i tuga.
Aha , kako ne!
Vraćaju se snovi u djetinjstvo,
kada je Maksumče imao jednog psa,
običnog ,
malenog rundavog psa
bosanskog torlaka.
Ubiše ga šintori njemu na očevid
Žica oko vrata.
Glava o ivičnjak i Medija nema.
Bio je to veoma mali i meden pas.
Četiri mjeseca star.
Mnogo vremena za ljubav.
Mnogo više za bol.
Čitav jedan život tuge,
zbog malene nestašne
slatke
rundave blentovijice.
L'jube
oprostićeš mi.
Život nikad ne radi čudne stvari.
Mi ,
ljudi ih radimo.
Život
Usud
su prelijepi i
velikodušni.
Žele nam ono najljepše ,
što mi sebi nikad ne možemo poželjeti.
Ali…
imamo nesreću
ljudi smo
bića griješna
mnogo,
hibridno mnogo
grpleešimo.
Pupoljče bijeli
l'jube jedina
oprostićeš mi
i drugi put.
Tuga nikad ne prolazi.
Persistira kao biljeg
boli
sreće
a se voljelo
živjelo
pođeđe bolovalo
Najveće radovanje
i danas pleše mnome
Nisi pored mene,
Ali zar je to bitno.
Znači ,
vrijedio je svaki moj dan ,
poklonjen ljubavi.
Znači,
naučio sam se da volim
onako kako je Nebu
najmilostivije.
Milo moje ….
violina jeca
ili
stari klavir škripi
možda ruka neka
nježna i mala…
ne ,
ne ,
muzika sama je nalik tebi
nijemim odjecima u mome srcu
reći ću
Život je prelijep,
Ti u njemu,
sveprisutna
sveobuhvatna
Ne treba sanjaru ništa više.
Jer ,
na boli je sviko.
A opet negdje kiša i mraz neumitno biju.
I stari , ofucani ker,
koji je nekada
možda
bio poeta i slikar,
je tako sam
bespomoćnan
umire tiho
Ponekad
ni snovi
ni uspomene
ne pomažu
Treptaj srca
Kao otisak prsta
Niz rijeku baciš
A ona se smiješi
Gdje je taj raj
usne i bol
od srca
kao otisak prsta
do broja jedan
Oprostite mi
Bosanac
domovinu zovem
Bosna zemlja Božije milosti
ne mogu je ni na tren napustiti
ni moj rodni grad
tepam mu
Sarajevo Grad čednosti
zajednička misao nam je Modra rijeka
Mak je otišao
i Pjevač i dio Indexa
i Kemo
ostali smo stećci i ja
šta bi ljubavi moje bez mene
ako ja odem
da li se ljute na mene
ne znam
a odgovor znam
nisam prorok
ali sigurniji sam kad ih ja čuvam
