Aljo nije položio za navijača Hordi zla
Najgore šta se nekada; birvaktile, na sportskim događajima moglo desiti je da se Alj'a po čelenki bubne sa dvije cigle ili dva cegera opeka na utakmicu ponese.
Alj'a je bio momak više Bjelava i navijao za Sarajevo. Nije neke škole imao , malu maturu, ali je radio sve što se moglo raditi da nikom na teretu ne bi bio. Iako su to bili hamaski poslovi, dobro je zarađivao. Vrlo je vrijedan i kuvetli bio. I u vatru i vodu za crvenog cenera je ronio. Njemu , a bome i ponekom grebatoru sasvim dovoljno za kafaansku laganicu bilo . Mater i oca plaho pazio. Bio im dika i ponost. kako ne bi. Mala matura , a nikad nikome nije na teretu bio. Osim sebi kad na tekmu pođe,
Njegovi navijački rekviziti su bili dvije obične , najpolovnije bordo cigle. Tada se na tekme nisu smjeli nositi nikakvi rekviziti, osim meze i cuge. Jedino i glasa. Kakve petarde i topovski udari. Kad aljo il Kemo Lakača riknu, lav u pinirskoj se u gaće barabati.
Aljo od vas kolikog dunjaluka imo te povlastice , ko neki njegovi imenjaci sa Ade ciganlije u kasnijem vaktu.
Nisu to bile bile kakve cigle. Zapravo jesu, bile su to obične zidarske cigle. Činilo ih izuzetnim to što su bile Aljine cigle . Da bi odgovarale Aljinim standardima morale su imati savršenu: bordo boju. E, takve cigle su bile veoma rijetke. ne zna se oklen , ali Aljo bi svake druge hefte odnekle iščeprko dvije polovnjače. Ma ne ženske. Nego ciglene.
sa ženskinjama je bio malo tanji. Za njega vrijedilo pravilo:
-I ćorava koka ubode zrno.
Da li je Aljo šta ubo nije znano . Pošteno govoreći nismo voajeri , pa tako nismo nazočili bilo kakvom , čak i najmanjem nagovještaju takarenja. Za Alju , po piutanju insanki vazda su bila takarli vremena.
U neko doba mu dosadili jahanje preko sedam gora i preko sedam mora da bi nabacio dvije polovne , takarli bordo cigle. Počeo je sam polufabrikovati cigle. Po gradilištima i ruševinama je skupljao bilo kakve cigle, normalno čitave, u jednom komadu. Dakle taj dio repromaterijala je bio totalesku džabalesku.
Zatim je preko bordo hamalskih veza nabavljao ostatke skoro sasušene plave, bordo i crvenu polikolor boju. Nije se libio jamiti i masne boje koje moleri ostave ispred bracine kafane kad uniđu na obvezatno vikend lagumanje.
Jedino mu je problem bio nabaviti živi kreć Na stupu bio jako skup. I taj problem je umkno riješio. Bilo ljeto ili zima , nabacio bi šamiju, široke dimije , ceker ispod njih.i kišnu kabanicu made in Trst. Pretpostavljate – bila je bordo boje. Toliko drčeava i sjejna da je krečara uvijek zaboljela glava i moro je malo ohanut. alju bi se ženskim glasićem ponudio da mu pripazi štand. Naravski pripazio bi ga na onbostrano zadovoljstvo , posebce na svoje.
U dvorištu je imao iskopanu rupu. Hekno bi pričuvani kreč , zalio ga vodom , nježno i pažljivo kao da su bijele ljubičice. Kad se živi kreč zaogasio , odnosno umrtvio , stekli su se svi uslovi za bordo tinkturu. tinkturu.
Mješao je i eskperimetnisao sa bojama dok ne bi dobio željenu ; koja je, u anamo onog dlaku odgovarala boji dresa Sarajeva. Onda bi farbao cigle. Tada, to više nisu bile obični blokovi za zidanje. To su bile navijačke relikvije prvog reda..
Toliko se izvještao u mješanju boja , da je postao sasvim solidan i prihvatljiv moler. Nije postao Mikelanđelo, Karavađo ili Da Vinči , a ni ni slikar iako je mala matura bila dovoljna preporuka za moleraj. Pederi i njihovi mentori, sveti oci su mu ogadili umjetnost.
Dok je bio hamal niko ga nije zajebavao. A vazda je bar jednu ciglu nosio u džepu.Čim se počeo baviti molerajem počeli su ga neki papci takariti na pasja preskakala. Ta nema veze sa hamalenjem ili molerajem. To je imalo veze sa bolesnim krkanskim razmišljanjem.
To u mahali nije red, niti su ga mahalaši zezali. On bi se za njihove hastale sklanjao, kad bi praporci i brabonjaši za njim zvečali i smrdjeli. Ti se abortusi se pred zadnje klanje sa svih strana u ljepotu od Grada sjatili.
Mahalašima se učinilo da je Aljo vremenom počeo usporenije misliti. Pomišljali su da znaju razlog.
Aljo je bio jako dobar čovjek i uljudan hamal. Poslije je bio jako miran i dobar čovjek i moler, a ponekad kad zatreba i mahalaš i hamal. I sada , ako novi , raznovrsniji čovjek koji sporije misli , po potrebi mahaaš, moler i hamal bi uvijek našao neku da je pricrvlji.
Je li jaukala nismo svjedočili, nismo voajeri, mada se pronio glas da je znao natjerati ženske da zajauču i zacvile – Joj, mamo mamice. Eto to vam ga je znak da mozak nema nikakve veze sa anamo onim ili anamo onom. A najvjerovatnije da ima. Stanje svijesti, što bi reko naš drug Platon. Ili Frojdove podsvijesti. Ća mu ga mi znamo. A možda se to mozak pred utakmicu odmaro.
Aljo je imao samo jednu pasiju: FK Sarajevu i pola druge, kad se nahorozi: žene. Ni jednu bordo utakmicu nije propuštao. Radi utakmica, neke garant žene je sa guštom propuštao. Najdraže su mu bile takarli, derbi utakmice vječitih Sarajevo – Željo.
Tada bi na utakmicu, u dva cegera, nosio pet cigli. Zbog toga se godinama malog pogrbio. U jednom dvije bordo cigle; u drugom dvije plave cigle, nalik željinim drsovima. Ona peta , nikakva je bila farbana u crnu boju. Valjda sudijsku. Molovanju plavih i crne previše pažnju baš i nije posvećivao. Nismo ga pitali za taj diskriminatorski odnos , bojeći se da ne ottkrijemo , gluho bilo da je rasist. Njegov problem , mi se ne faćamo tuđih imtima.
Kad bi ga pitali zašto je crna sa plavim , hinjski bi se kezio. Kad god bi Sarajevo izgubilo , sudija je moro jal u hitnu , jal u bolnici. Svjedoci su uvijek tvrdili da ga je u blentaru strefio gavran crn ko crna cigla. Mnogi su pomišljali da gavrani navijaju za Sarajevo , ali to se nije moglo potvrditi samo radi razbijene sudijine glave.
Ni slučajno se nije smjelo desiti da se cigle pomješaju. Bordo dijelove budućih zidina bi zamotao jal'u mušemu , jal u voštano platno, jal u neki nepropusni materijal. Za plave cigle i onmu sudijsku ni’ mu brige . Što se njega tiče mogle su kisnuti ili tucane biti, samo da se ne dotiču njegovih miljenica.
U početku se ljudi ibretili što će Alji dva cegera. Kontali u jednom zlatne kašike nosi, a u drugom vreće ili barem dva-tri kila narodskog zlata. Pogriješili ljudi. Taj vakat će kasnije doći. I to kod onih ko fol begova,
Alju boli nešto šta oni misle. Izvadio bi umotane cigle i poredo ih pored sebe na lijevu stranu , onu do srca, na desnu stranu onu od pištaljkinog jada. One plave bi stavio ispod nogu i dobro, ljucki ih čepio vas cile utakmice.
Onda bi pogledao prema sudecima i dao im znak da mogu prvi zvižduk heknuti i utakmicu započeti. Nikad se nije desilo da utakmice počne, a da se Alja ne našteli i ne da znak za početak. Bojali se ljudi u crnom da ih ciglom, dobri čoek sa tribina, ne zaždije.
Prvo poluvrijeme bi bodrio bordo momke i lupao plavim ciglamo o beton i kršio je. Valjda bajao pobjednički usud za fk Sarajevo. Do poluvremena nema jedne plave sprčene gline. Za intermezza bi drugu plavu skršio. Drugo poluvrijeme bi bilo dostatno za treću sudačku . Jal treću sreću jal treću nesreću..
I nema Želje. Slupo ga jal’ Aljo, jal’ Sarajevo. Tada bi Alja rahat bio. Često.
Koliko pitari lupali, tolko im mašinovođe vrnuli. Znao Željo preskočiti njegovo bajanje i natakariti pitare. Alja bi prozborio ” viđu vraga sa sedam binjiša ” i hek ciglama o vlastite sljepočnice.
Aljo nedelju dana ne bi jeo ni burek,ni bilo kakvu pite, čak ni ćevapčiće. Nije mogo, slupo vilicu. Dok nije projeo ,konto bi konto, i na kraju bi skonto i da njegove cigle nisu autorizovane ko ilmijske sihirske bajalice.
Kad god bi pitari gubili okupljeni dunjaluk bi jednoglasno zaorio i gromoglasno skandiro:
” A sada spektakl. ”
To je onih pet minuta slave za koju se Aljo mjesecima pripremao i živio . Potaknut publikom Aljo bi uzeo bordo cigle i junački, a bome i krvnički bi ih sastavio sa sljepočnicama. Nekad bi ga krv oblila, ali hećimu nikad nije išao. Proslavio se Aljo kod navijača oba tima, čak i kod onih koji su dolazili sa strane , od onih drugih timova.
Aljo dobar bio , nije nikog htio razočarati i uneko doba počeo krajem svake utakmice glavu junački poturati pod bordo cigle. Sad više ni rezultat nije važan. Bitan je ritual i slava. E zbog toga ga oni bilmezi i pogančeri handrili; krivi im tuđi rituali i slava.
Poslije ovog zadnjeg genocidnog rata, ne znamo mu broj, one pređašnje ne meremo izbrojat, toliko ih bilo, zabraniše koševske ažbahe Alji da na stadion dolazi. Jadni Aljio pita što je skrivio.
-Jel ti dvije,tri cigle u cekeru nosiš?
-Samo dvije, majke mi tvoje.
-Nije bitan broj nego objekat.
-Jeste bitno samo dvije glave imam, jednu za cigle, drugu za bubanje, bubno te objekat u blentaču.
-Ja o ciglama a ti o glavama i bubanjem,kakve to veze ima.
-Ima, kako nema , drug , jedna glava za bubnut ciglama, druga glava za bubati smokvice ili papke u mozak.
-Kakve veze imaju cigle i bubanje smokvica. Koje vidio da se smokvice bubaju. Smokvice se jedu i kad si vidio da papak mozak ima.
-Joj blentovije, ljudi moji. Da bi bubo smokvicu hanblečina ti mora biti ko cigla, drukčije ne mereš brati i bubati smokvice. A gdje ću, ba tu ljepotu jesti, nisam kanibal. Ona ti je bolan med medeni ,slasna…
-Pustimi sad Debine nabrajalice, nemam ja vremena za te mahalske finte i s tobom se naduravat ; nego ukratko: unosiš li ti cigle na stadion; unosiš. Jesmo li ti mi dozvolili; jesmo. Jesi li ti ikad protivničkog igrača hekno, bubno ili ubio sa tvojim navijačkim rekvizitima? Nisi. Ili barem protivničkog igrača i li sudiju strefio; nisi.
-Normalno da nisam. To je grehota i Mili Bog ne da da se insan ubija , osim ako nije zločinac od hordi zla ili manijak. I gdje ćeš bolan insana ciglom bubati, krhkiji ti je on od prelijepe , mirisave smokvice.
– Što ćeš nam ti i tvoj rekviziti kad ne pratite savremene tokove. Zbog tvog rigidnog i oportunog stava od danas, nadalje i ubuduće, ti je za sva vremena zabranjen ulaz na ovaj travnjak.
Kažu nije položio za navijača Hordi zla. Nije kajl nekome smrskati glavu.
Aljo slegnu ramenima, kaže natakarim i vas i vaše vam stađune i vakumli podrumaške i trezorske blentare. Ceger pod ruku i kod Bajrića. Tamo ponekda zaluta neki od mahalaša; niko od konzilija, možda Mojsije,ali nije nam prijavio.
Sada Alju možete u kafani Višnjik na Bjelavama vidjeti, i to samo nedeljom kada Sarajevo igra. Sjedi on, na stolu dvije cigle, neumotane , klipača.o tanjirić sira. Kokuzna vremena za pošten narod.
Natakari ti on tranzistor na uho, ovi mlađi i ne znaju šta je to. Nema prenosa, tranzistor pokvaren još za rata. Nije bitno , on to Kamenjaševića sluša kako Haseta slinu i Osima štrausa i njine majstorije i driblinge žmiri i fali , a on Aljo , čuveni spktakl insan, na haberu svaki potez u bordo boji gleda i smješka se.
Ponekad uzdahne, to majstori, tako se fudbal igra. Zapali cigar, duboko udahne pa još dublje izdahne, dobar gutljaj iz klipače srkne. Nabode čačkalicom komadić sira , valja tu crkavicu razgodit dok tekma traje . I sve tako u krug i ukrug, i opet i opet dok ga ne šukne i na hastal glavu ne prisloni.
Glavu prisloni i zaspe , da bi meštre bez obzira na boju i čehru: i sanjo i gledo i uživo, ako treba i sebe ciglama ponekad o blentaru u snu bubo. Samo ovi puta, nježnije i obzirnije. Skonto glava je njegova i jedva je živa ostala. Rat i zabrane ulaska na stadion mu pomogle da pameti dođe.
Što ti je vakat, rat sve natandario i nema više:
– A sada spektakl.
Rat svu slavu čudesima svojim pokupio. Ali, naravski ima popravnog , uvijek ga je bilo.
