Vakat se unormalio. Nije više bilo haotično.Bila sam dosta energičnija i opuštenija , skoro vesela. Djeca su osjetiula promjenu na bolje , pa se više nisu grčevito stiskala uz moje skute. Sa Lepom, koja im je prestala biti teta , a postala im nerazdvojna drugarica u igri , su postali nerazdvojni.Normalno , ona u okviru svojih mogućnosti. Kao da je živnula. boja joj se vratila u lice. Od onog prvotnog bacanja više nikad nije uzela štap u ruke . To joj je nosilo dodatne muke u pokretima , ali nije žalila.
Kroz igru , bez naporisanja i naturanja , učila je djecu vrlo korisnim stvarima .Sin se pokušavao nametnuti kao kolovođa . Ona mu nije branila , ali se ipak trudila da ne prekorači prag djetinje igre i prije vremena sazrije.Iako je prije godinu dvije izrasla iz pelena ,kćerku mi je učila kako da bude Princeza koja razmišlja svojom glavom. Djeca su je voljela toliko da je osmjeh neprestano obasjavao lice Grdelinke.
Ponekad bi tražila moj pogled i nijemo zahvaljivala na milodarjima koje smo joj djeca i ja poklanjali.Nije mi bilo krivo i nisam bila ljubomorna. Ona je radila ono što ja u svom svom bolu i halu nisam ni znala, ni mogla.Zapravo gledajući ih , učila sam kako se postaje kompletna majka i kako se djeca vole na Stvoriteljov i majčinski način.
Istovremeno , ta druženja su izbrisala sve nedoumice.Kada je shvatila da joj nisam neprijatelj , da može imati povjerenje u mene , otvorila se, na pomalo neobičan načim.Uzela me pod svoje. Nije se nimalo ustručavala da me podučava i ukazuje mi na nedostatke. Nije bila uvijena i pažljiva da me ne uvrijedi kao Dobri ili plahovita i ljuborodna kao Luce.rekla mi je :
-Divna si i prelijepa žena , ali imaš falinki . Nisi ti kriva . Život te nije mazio. Nisu primjetne , ali ćemo ih ispraviti i oplemeniti. Nemoj se ljutiti , nisam gruba , ali život me naučio da je najbolje istinu govoriti jednostavnim riječima, bez uvijanja. Kome se svidi u redu je .Taj neko je svjestan i dovoljno inteligentan da shvati da mu želim dobro . Kome se ne svidi , daleko mu kuća od mene. Ionako nemam vremena za bacanje , a imam još mnogo posla obaviti.
U neko doba , shvatila sam da je moj boravak kod Grdelinke bilo jedno ugodno druženje , u kojem se iznad mojih dnevnih obaveza uzdiglo prijateljstvo i nauk. Tek sada sam postala svjesna koliko malo znam i koliko sam gladna znanje. Ona nije bila nametljiva u sponzorstvu. Jedna ogromna soba , koja je zauzimala čitavo potkrovlje bio je njen „ocean tišine i sna“.
Nije ona sročila to ime . od roditelja je naslijedila naziv „naša biblioteka“. Kada se Dobri gubio u bogastvu , čarolijii moći njene riznice ,jednom joj je u nekom djetinjem zanosu rekao :
-Bojim se da se jednog dana ne izgubim u u ljepoti ovog Oceana tišine i sna.
Ona mu se nestašno smijala i mazila ,uživajući u tim pohvalama , datih njenom biću i tjelu i njenoj biblioteci. Bila je i malo ljubomorna što je dio zanosa odnijela riznica znanja. No , opraštala mu je. Bio je savršen i temeljit učenik .Upijao je i jednu i drugu čaroliju , znanje i ljepote koji su mu se neuslovljeno nudili .Bockala ga je da je veliki ponavljač i da voli ponavljati i utvrđivati „gradivo“ , dodajući tim raskošima svoj potpuni udio. Jendostavno njegov „ocean tišine i sna“ , vremenom postajao je čudesna čarolija.
A nije ona prva koja ga je uputila u riznicu znanje. Njena baka ga je uzela i stavila pod svoje pokroviteljstvo godinama prije nego je počela živjeti kod nje . Unajmljivala ga je da joj pomaže u avliju i vrtu . U mahali je to normalno. Djeca počinju hamaliti najteže poslove sa devet , deset godina. Socijalizam je mahale skrajnuo u stranu. Nabjedili su je da je zaostala , zatucana, antidržavna i protivnica promjena, novih tekovina i napretka. A nije .Znala je to teta Vera. Mahala se samo povukla u sebe , braneći svoje tekovine i čestitost. Niko joj nije mogao oteti vjeru u Boga Jedinog. Nije htjela prihvatiti nauk pogana. I njihov najveći grijeh i jeres.
Oni njima nema Boga. Jes , kako ne ! Da bogda im Bog Silni i Mudri podario nagradu kakvu zaslužuju. On nagrađuje i za činjenje i za nečinjenje.
Zbog te anatema se u mahali teško se živjelo. Država ju je osiromašila. Otela joj sve što je imala. Imanja , njive kuće , bašte i dala to gladnoj i neukoj raji . Sirotinji i bijednima koji su za cekin prodali Boga.
Odrasli su teško dolazili do bilo kakvog posla. Bilo je vrijeme kada su se bezbožniciT trudili da što više ponize i ugnjetavaju pravovjernike. Tradicija je priječila da im žene rade. Djeca su se morala boriti za koricu kruha od malih nogu. Odrasli bi ih bacili u svijet i rekli im :
-Borite se i uzmite dio vaših kolača koje vam je vjekovna bijeda i glad otela.
Tako je i Dobri radio za moju Baku.Ona je bila jedna osamljena , slabašna starica koja je voljela svoju kučicu i malo imanje oko nje. Nije to baš bila mala kučica. Imala je dovoljno prstora za život velike porodice. Ona je imala sina jedinca , moga oca , doktora,čuvenog hirurga koji je živio odvojene od nje u velikom stanu , jer njegova žena nije šmekala starinske nazore svekrve. Njih nije teško nabrojati. Čast , poštenje , plemenitost i tradicija.
Dobri ko Dobri. Pažljiv , nježan , dobar , vrijedan i poslušan, bez mnogo riječi je slušao sve što mu se kaže. Dirnuo je srce usamljene starice i ona ga je zvala i kad joj je trebao i kada nije. Vidjevši toliku ljepotu i predanost odlučila je da mu pomogne da uspije u ovom svijetu,koji je alergičan na iskonsko dobro. Otvorila mu je vrata naše biblioteke i pustila ga da istražuje.
Takve knjižnice u privatnoj kući u mahali i čaršiji nije bilo. Znači ni u gradu. Za jedno jedanaestogodišnje dijete to je bila knjižnica na vrhu babilonske kule. Kad bi završilo sa poslom , uvijek , bez izuzetka bi rekao:
-Izvinite teta Vera , mogu li sada otići po malo znanja.
Mojoj baki se sviđala njegova pristojnost , jednostavnost i želja za znanjem. I poticala bi te ulaske u začarani svijet riječi , priča i bajki . u svijet poetike i mudrosti.
Počesto bi ga zatekla kako ujutro spava sklupčan ispod velikog stola za kojim je sjedio njen upokojeni muž i uvijek nešto čitao i pisao. Primjetila je da to dijete radi isto kao i njen muž. Kao da ga je gladao i i upućivao da je on sada nasljednik starog bibliotekara i preuzima brigu o knjigama.
Biblioteka je živnula.Nestalo je prašine i paučine. Police su se blistale . Knjige kao da su se same nudile. I vidjela je da je sve knjige kojima je promjenjeno mjesto , vraćena na pravu policu. Bio je precizan i tačan , kao da ga duh moga dede učio katalogizaciji.
Ja ga nisam viđala jer sam subotom dolazila kod bake , i to ne baš redovno. Poslije sam saznala da je u porodici Dobrog subota uvijek dan porodičnog okupljanja. A za moju baku dan je to bio dan odmora od bilo kakvih radova u kući i oko nje.
Poslije iznenadne smrti moga oca baka počela poboljevati , a ja sam se osjećala suvišnom u novoj vezi moje majke koja je započela, a da se seni moga oca nisu ni ohladile.
Sjeća se , mislila je da je superiorna u znanju i iskustvu , ali njegov jednostavni pristup je malo postidio i ona je morala ispočetka sve čitati i učiti , da bi provjerila njegove , opaske i pitanja koja je sam sebi postavljao.
Ona je pripadala jednom užem akademskom krugu koje je voljelo voditi duge diskusije i polemike o nauci, umjetnosti i svakoj drugoj datosti u okviru savremenog filozofskog i životnog trenda. I voljela je pokazivati svoju načitanost i elokvenciju. On nije bio peviše razgovorljiv . Nije se upuštao u diskusije i rasprave. Postavljao je pitanja , ali nije davao odgovore. On ih je znao. Ali to je bila njegova istina. Neko drugi istu stvar vidi na drugi način. Pjesnička sloboda i promatračeva interpretacija je istina svakog subjekta u datim korelacijama .
Kada bi o ovom i o Dobrom pričala ,lice bi joj poprimilo tako nježan i blag izraz lica , tako da je njena bjeličasta ljepota postajala skoro svetačka. Onda bi joj sjena prešla preko lica i ona bi se vratila u stvarnost:
-Čitaj mila , sve pročitaj . U tom njegovom oceanu tišine i sna su skupljena skoro sva najmjerodavnija pisana i slikovna znanja od postanka svijeta do danas. Dok čitaš , pamti i razmišlja o pročitanom . pitaj se zašto je nešto ovako ili onako. Zašto je tako a ne drugačije.Ako nešto ne razumiješ , čitaj ponovo. Možeš i mene pitati, ali je ti ne mogu otkrivati istinu. Moja znanje vrijedi samo za mene, odgovaraju mom senzibilitetu i genima. Svojim uplivom te mogu uputiti na pogrešan trag.
Čitala sam i čitala. Otvorila su mi se neslućena prostranstva , koja su činila da moj um polako postaje jedan skoro potpuno novi univerzum. Bila sam to ja Frka Frkica , nepromjenjena i luckasta : Marija Magdalena , žena koja je nosila svoje teško breme. Dani sa Grdelinkom su me oplemenili. Naučila sam razmišljati i shvatala da sve ima smisla. Da je život skup ukupnosti svih bića u okruženju , u kojoj svako ima svoju ulogu i reverzibilno djeluje na ostalo.
Naučila sam da u svijetu mimo našeg uma postoje iste zakonitosti i uzročno posljedične relacije. Shvatila sam da da moj bol i moje nesreće nisu usamljene. Počevši od Eve i njenih kćeri sve do Grdelinke i mene. Što je čovjek neukiji i manje svjetlosan ,to mu se njegovie traume i nesreće čine većim i neprebolnijim. Nikad me Grdelinka nije upučivala šta ću ili kojim ću redom čitati. Nekad bi smo se očešali o nekoj temi i najčešće bi Dobrog uveli u naše razgovore.Kao da je on bio dio tog njegovog oceana tišine i sna koji je ponovo oživio u trošnoj kučici u cviječu.
Grdelinka , djeca i ja smo procvjetali. Kućica je bila naša oaza mira. Ja sam je , uz pomoć Grdelinke oživjela, sredila ,i vratila joj sjaj iz vremena njenog djetinjstva. Često sam vidjela suze radosnice u njenim očima i onaj blagi djetinji pogled ,koji kaže da je ona samo dijete ispunjeno srećom i ljubavlju. Priznala mi je da je sve okolo nas podsjeća na dane kada je Dobri bio skoro dijete i kada je bila najsretnija u životu. Tako je i on uređivao i sređivao avliju i kučicu .
I meni se javi jedna pakosna crtica i ne znam zašto ote mi se:
-I tebe Grdelinka moja. Oprosti izletilo mi.
– Nema veze . ne ljuitm se . istina je . Sve je ličilo na bajku , a ja to nisam znala cijeniti. Mislila sam – još je dijete. Romantično i zaljubljeno, ali samo dijete. Nisma ga željela prljati i vezivati. A on tako tužno gledao , kao dijete koje kažnjavaju i otimaju mu nešto iz ustiju , a ono ne zna zašto.
– I meni je počesto nalkikovao na dijete koje ne zna šta će sa mnom i šta će sa nama!
-On dijete ? Hajd , recimo u pravu si. Ali on nikada nije bio dijete.Čini se od kako se rodio A opet, uvijek će ostati dijete Ne volim mistiku i nadnaravno , ali on kao nije sa ovog svijeta. Ponekad me strah od njega , ali još veći strah za njega.Ljudi ga lome . Muškarci pogotovo. Ne njega direktno , on ih zaobilazi i vješto manipuliše sa njima. Ali muškarci čine zlo ženama i djeci. I nejakima. A to on ne može podnijeti. I zato je tako pun ljubavi i nježnosti prema ženama . I djeci… I moli se Bogu. To mu jedino presotaje. On pomaže koliko može , ali zna da je to nedovoljno. No , to što on radi zarobljava zauvijek. I javlja se zahvalnost za ono što čini ,ali i ljutnja što se ne bori da sačuva ono što ima.
– Možda ga strah da se potpuno preda ili jednostavno nije od jedne žene- usudim se izvaliti nešto što mi ponekad okupira misli.
– Mislim da nije to. Koliko znam nikad se nije priklonio drugoj ženi dok onoj prethodnoj nije dao sve što je mogao i što je ona željela uzeti.Prije će biti svjesnost da se protiv sudbine ne može niko boriti. Čak se uplivom ili insistiranjem sve može zakomplikovati.No, manimo se Dobrog. Njemu je kako mu je , a i nama. I ako ćemo biti iskrnei , ocean tišine i sna svima dobro dođe. Insan se malo odmori i opusti. Uživa u jednosatvnim stvarima . Živi dan za danom i usporeno. Vidi rađanje i zalazak sunca i pojavu mjeseca. Čuje šum rijeke i ptica let. Radosna dječija graja miluje i nježi naše duše .Ljubav duboko zapretena u nama nikad neće nestati i razlijeva se svuda oko nas.
-Život je zaista prelijep , zar ne malena?
Gledajući veselu djecu , preporođenu Grdelinku i osjećajući ljepotu i miris ove oaze ljubavi , potaknuta poznatim riječima i istinitosti konstatacije počnem plakati. I dok se suze lomataju niz lice , shvatam da sam mnoge prelijepe stvari propustila jer im se nisam znala radovati. I za ove suze milosrdnice , za ljepotu ovih mjeseci i moje odrastanje kriv je Dobri.
Da , zaista učeći i družeći se u bajkovitom okolišu , počela sam razmišljati na jedan sasvim drugi način , sazrijevati i odrastati .
Bože milosti i ljubavi , hvala Ti.