Category Archives: Frka Frkica

Obradovasmo se njenom povratku. Dobri , malo postiđen reče nesuvislo:

-Nije to ništa vrijedno zahvale.

-Jeste , samo si mi ti mogao pomoći . -tihim jedva čujnim glasom reče Kosara polako se unoseći u novi san. Dobri se bojažljivo primiče licu i lagano je poljubi , u jedan obraz , pa u drugi. Onako kako se djeca ljube.

Okrećući glavu u stranu , da mu ne vidimo suze i bol u očima , reče nam :

-Sad je vaša . Polako i pažljivo , sve je boli. Otac , rod najrođeniji je slamao , i slomio kao krhku grančicu.

Ukočen , u nekom neprirodnom drhtaju , nježno da je ne probudi izvuče ruku , desnu prijateljsku iz lijeve ljubavne . U rukama mu osta požutjelo pismo . On ga nježno stavi u džep na grudima , onaj na strani srca . Pogledom okrznu Frku Frkicu i zaklima glavom u nevjerici. Ona obori pogled .

Zagleda se u Kosino blijedo , anđeosko lice , kao da urezuje u dušu njen mili lik , strese se kao da odagnava neki užasni san , zatvori oči , okrenu se i ode.

Nas dvije , ja “Malena ” i Frka Frkica oprasmo je , Rane očistismo alkoholom , namazasmo je uljem od smilja , presvukosmo je u novu spavačicu. Gačice i grudnjak bjeline boje nevinosti ,nismo skidali , jer vidjesmo da to ni Dobri nije učinio.

-Tako se čednost nezaštićene nagosti čuva . Grehota je zagledati golotinju koja se ne može braniti. – govorio je Dobri.

Dan se već uveliko zakopitio , Frka Frkica i ja bijasmo tužne. Kosa je popila dobre batine, ali hvala Bogu , ništa nije slomljeno , i nikakav veći zulum se nije desio, bez obzira što joj je sva djetinja pidžamica bila iskidana i krvava.

Nadale smo se da će sve prebroditi bez posljedica. Nismo shvatale zašto je Dobri izgledao izbezumljeno očajan i tužan. Izađosmo napolje , na verandu da ga potražimo.

Vrisnusmo ! Dobri je klečao ispod ljuljačke i grčevito povraćao . Zelena zindanska tekućina se pretvarala u jezerce .Doletjesmo do njega , ali on ustade , obrisa usta i lice maramicom . Uz jedno mimohodno ‘oprostite’ ode do baštenske česme , skide se do pasa , ledenom vodom opra grudi , vrat , kosu , usta , ruke … Pa još jednom.

Frka Frkica u međuvremenu iznese peškir , onaj poslijednji ,skoro neupotrebljeni kojim smo brisali Kosino lice i dade mu ga. On ga uze , pomirisa i vrati ga Frki. Veli ; ne može on nevinost svojom krivicom prljat. Maramicom obrisa vrat i lice i na vlažno tijelo obuče košulju i prsluk.

Uze nas za ruku , bez pravila desna u lijevu , već dvije ruke muške , za po jednu ruku djetinju . Odvede nas do ljuljaške , posjedne nas na nju i počne njihati. Polako , ritmično i uspavljujuće . Umirujuće jutarnje sunce i umor teške noći nas sustiže i nas dvije zaspasmo.

U podne me probudi jačina sunca i vaskolika gusta tišina . Frka Frkica je još spavala i sanjala djetinje snove ljubavi i nade . Ožednjela odoh po bokal za mene i usnulo dijete.

U kuhinji , na stolu cedulja:

“Kosara nije dobro. Pozlilo joj . Vodim je doktoru. Najvjerovatnije direktno u bolnicu. Ako se uskoro ne vratimio , ti Luce preko svojih saznaj gdje smo. Frka Frkica neka za svaki slučaj čeka kod kuće , možda se od nje bude trebala potpora .”

Sleđena idem do policijskog auta , radio vezom nazovem Esu M. Moju uzdanicu vezanu za Bjelavske mahalaše i naredim mu da odmah , neizostavno pronađe gdje leži Kosara Bobovac i da joj pod hitno obezbjedi 24 časovnu zaštitu i obezbjeđenje. I da mi javi rezultate .

Bijah u svom uobičajenom elementu ; racionalna , službena , rezervisana i hladna , mada je u meni svaki djelić vrištao i neprestano se molio Bogu milostivom.

Frka Frkica se probudi i primi vijest vrlo ozbiljno i bez panike. Reče mi :

-Idi ti za njima , ja ću sve da pospremim.

Otišla sam . Bolje da nisam. Slijedilo je četrdeset dana galopa, nade , besanice , molitve i tuge. I tuge , i tuge , … Bože moj mili. Kosari je dijagnosticirana galopirajuća Akutna mijeloidna leukemija u kasnoj fazi. Pomoći nije bilo.

Dobri se njje odvajao od Kosare . To mu nisam ja sredila . On je to preko svojih uredio i sobu samicu i svoje prisustvo . Inače , rijetko je , skoro nikad molio ikoga, pa i svoje najrođenije za pomoć. Nikad za sebe .Samo jednom dnevno je jeo . Tada bih ga ja zamjenila., jer uvijek sam bila tu, na dežuri.Kosa je skoro svo vrijeme spavala . Činilo se da je mnogo umorna i da je san odmara . Ponekad bi drhtećim trepavicama dala znak da nas osjeća.

Moji plavci nikog drugog nisu puštali u blizinu. Ni braću njenu , mater i oca pogotovo , ni Omu , niti bilo koga od Mahalaša. To je bila Kosina poslijednja budna želja.

Jedino Dobri i ja. Samo je nama vjerovala . Najrođeniji je ubiše. Otac činjenjem , majka i braća nečinjenjem. Mahalaši i Oma je razočaraše zbog Frke Frkice . A htjela je makar malo mira , snage i svježine da skupi prije susreta sa Svevišnjim.

Bila je na infuziji . Ja sam je prala i presvlačila dva puta na dan , jutrom i večerom . Dobri bi je usparvio u sjedeći položaj i češljao joj vrane kose i voćkama kvasio usne . Nikad ne bi kliznula dole , niz jastuk . Osjećala ga je i voljela je da je tetoši.

Poslije bi joj čitao sve što je ikad pisao . I pjesme ljubavne , i pripovjesti , i bajke , i šale i ludosti mahalaše. Pričao bi joj o ljubavi i Bogu Milostivom. Jednostavno pričao joj je o životu , koji joj migolji i topi se , a koji ona neće imati vakta živjeti.

Dobri je postao nekako ozbiljniji , svečaniji i manje krut. Kosina bolest ga je , čini se , oplemenila i definitivno ukazala na smrtnost kao drugo lice ogledala u kojem se prelijepi  život ogleda . Život je lijep i treba ga punim plućima živjeti . Ništa ne odgađati , ništa kriti , ništa glupava časnost i djetinji ponos. Samo ljubav , nježnost i milost dijeliti . Život je samo igra i zabava . Ali ne treba pretjerivati , i u bestidnosti glavu gubiti . Božiji dar koji se ne prekida.

Par dana prije smrti Kosa otvori oči. Dobri me zovnu . U očima mu beskrajna nježnost i tuga. Kosa je izgledala jako dobro i svježe . Činilo se da su svi ožiljci nestali. Na tom djetinjem licu bila je skupljena sva bjelina i čestitost anđela.

-Hvala ti Luce za sve. Žao mi , neću ti se moći odužiti . Molim te dovedi mi Frku Frkicu . Hoću da se oprostim od nje.

Htjedoh da se pobunim zbog opraštanja. Ona me molećivo pogleda i postadoh svjesna da ona zna da joj je kraj blizu. Uopšte nije bila tužna . Neka radosna blagost i uzvišenost u očima je govorila da je spremna za ono što slijedi.

Dovedoh joj Frku Frkicu. Svo vrijeme Kosarine bolesti ona je bila raspamećena i tužna . I ogorčena što se Kosa razboljela i što je ne može vidjeti. Dobro dijete nije znalo da psuje i proklinje . Sada je bila bijesna na to neznanje. Tako bi rado psovala i proklinjala sve i svašta. Kako da slome i ubiju jedinog pravog Anđela kojeg je ona upoznala i iskreno , djetinje zavoljela ?

Kada je ušla u Kosinu bolesničku odaju , mirno bez panike joj prišla , zagrlila dugo i jako i “prigovarala ” joj:

-Baš si me uplašila frajerko jedna. Ja mislila ti Anđeo , a ti mi se sa Dobrim , među četiri zida samiš. Sreća da je Luca tu pa vam ne da djeti njarije izvoditi.

Kosara se poslije godina tišine od srca nasmija. Takva vam je Frka Frkica . I kad nespretno laže i “ruži” smijeh i radost zagovara.

Satima smo sjedili , pričali , smijali se blesavim mahalašima i njihovim glupostima, i opraštali im. Utom osjetismo da se Kosa zamorila i ‘veselo’ se oprostismo od nje.

Frka Frkica:

-Čuvaj mi se Malena, i zovni me u svatove . Ima da ti čočekom u novoj anteriji razdrmam svatove do nerazuma . Odmori se mila . Vidimo se uskoro.

Luce Malena:

– Odoh ja sad. Tu sam ako ti šta bude trebalo.

Kosara i Dobri skoro istovjetno:

-Hvala vam na svemu mile djevojčice. Život i dunjaluk bi bio tužniji i siromašniji bez vas dvije.

Sutradan je Dobri po Kosinoj želji doveo Omu , a blento ko blento , ne shvaćajući situaciju poveo Debu kao potporu.

Kosara se nije mogla kako priliči ni oprostiti od njega. Smješila se obojici na glupostima i blentovluku kojim su razbijali tmurne oblake koji su se gomilali oko bijele bolesničke sobe. Kada su shvatili ozbiljnost situacije bilo je kasno. Kosa se umorila i zaspala.

Kada je Dobri kasnije ušao , primjetio je da je sa kreveta skinut list Kosine bolničke anamneze. Znao je da mahalaši žele muhuranje mahalskog konzilija šta na ćagetu piše.

Slijedeća dva dana Kosara nije oka sklopila. Bila je neobično živa , bistrog senzorja , pažljiva i vesela. U Dobrog je gledala sa divljenjem i zahvalnošću . Molila je da joj priča i pjeva o Bogu Ljubavi i milosti , o sutra , o trešnjama i ljubičicama , o ljuljačkama pokraj Modre rijeke , o ljubavi vječnoj i iskrenoj, o ljepoti njihovog Grada čednosti i sveznanju njihove mahale.

Dobrom se srce kršilo , zatomio je i  zaledio vrišteći krik očaja , na snježnim i ledeneim prtinama bola , koji ga nikad više neće napustiti. A bio je raznježen da je može usrećiti . O tome što je Kosaru željela je najviše znao, jer to je bio i njen i njegov prelijepi život . Njegov , neodređene , sumnjive sutrašnjice i njen koji polako niz pješčane obale Modre rijeke klizi , da se utopi u vječnost.

Pri kraju tog dana i djetinjeg usnuća , Kosara ga zamoli da joj pročita pismo koje mu je ono jutro kod Frke Frkice dala. Po rukopisu je znala da je to njegovo pismo , koje joj on nije uputio . Pismo je Frka Frkica u svojoj dobroti ukrala od njega i dala njoj , misleći da će je radovati.. Ona ga nije otvorila , jer nije bilo suđeno da joj ga on dariva .

Dobri ga bez oklijevanja izvadi iz đepa na strani srca i lagano poče čitati.

“ Kosara , ljepoto mila ,

čudesna drugo zviježđa i maglica , nježna prijateljice mojih besanih noći ,

Dugo se ne dodirnusmo. Čitav jedan život , svih tvojih svijetlih , nebom obasjanih , nevinih zemaljskih dana . A ostadoh ti dužan bar jedan lahor poljubac .

No , … ća se mere…suđaje …a prelijepi život gre dalje …

Poetika je veoma moćan ali i beskrajno strpljiv posrednik između sna i jave , radosti i tuge , jala za propuštenim i žala za iskorištenim . Moćan hranitelj iluzija i slabašan zaštitnik zaljubljenih .

Ne smijemo izbrisati i zaboraviti ruku prošenu , nemilovanu a isprošenu. Možemo malenu zlatnu bukagiju maljem lomiti . Uzalud! Ona zapret kliče.

Usud !

A vrlo često , čitav ovozemni život je utkan u onom nepostojećen i bolnom – SAMO JEDNOM !

I onom drugom : NAVSEGDA!

Ugh… kada bi bilo bar…

Ali nije Innocence moja ! Iako su lijepim anđeoskim imenom mnogi spelovali tvoje ime i u taš se pretvorili…

Eh , nekada nam ne bude dato ili nam korijeni nisu dali .

A ponekad se ne sjetimo da imamo moći da zaboravimo ( ono ko fol ) da imamo korijene .

Da možemo skočiti u vis i letjeti.

Ali časnost i nebo nas priječe. I zaboli nas … “

Dobri je čitavo vrijeme gledao u Kosaru dok je “čitao ” . Znao je pismo napamet. Upijajući njen lik za čitav život , primjetio je da jedva drži oči otvorene i da mu se smiješi. Tužni uzdah joj presječe mirno disanje.

Dobri nastavi da “čita ” , gledajući je , pun strepnje i dobrote .

” A mi se tada čitav život pitamo zašto bar JEDNOM nismo smogli hrabrosti i skočili sa litice koja ponorom vlada i poletjeli u visine Oceanu tišine koja sni i gdje nas ona , krasota mila i čudesna , s ljubavlju čeka.

Čak se i ne pitamo da li je to pravedno? Samo ko najveći tovari klepimo ušima i mučimo …

Nije važno ako nam se srce prospe u hiljadu ledenih kristalnih komadića i ako zaboli do suza . Naše srce je nevino i čisto . Opraviće se . Ili neće ! Ali biće zahvalno je što smo mu dali nadu i možnost da voli.

Neuki kažu da su riječi : Volim te zauvijek , precijenjene.

Nisu , Malena ni slučajno

Širom svijeta , kišom i suncem , bjeluju , samuju i mirišu mirijade stećaka i svjedoče : Voljela je i voljena bila .Navesgda! A svaki taj uspavani Kameni svjedok ima presliku u jednoj zvjezdici na nebu .

I budi sretna Anđelu mili što ti je lahorac snova i nade milovao i mrsio vrane kose.

Znači , voljelo se i živjelo se. Nije bitno koliko snovito ili sakriveno . Ili kojim dobrom ili bolom .

Vrijeme je tek jedna iluzija koju su izmislili ljudi i ne može da obujmi ljubav.

Sjećanjem i snovima , i poslije zemaljskog usnuća ljubav vječno živi , kao i miris kose , mršene i ljubljene.

… avaj …

Tako je to Innocence i nikako drugačije zapisano u mojoj hipofizi i nježnom djetinjem srcu.

Sretno i čuvaj se , ljepoto mila. “

Kosara još bijaše budna . Pruži ruke ka Dobrom i pozva ga . On joj se primiče , ona ga u zagrljaj prima i stišće jako , očajnički . Usnama njegove traži i dobija ih.

“Sočne su , šteta …” ona zaustavlja misao …

-Meke su i podatne sa okusiom tršnje  , šteta …” on presjeca misao.

Njoj se dvije suze kotrljaju niz lice , on suza nema već ih je u danima ovim isplakao.

Ona lagano zatvara oči :

”-Umorna sam ti mili dječače moj , ti oprosti mi …

Ruke joj klonuše niz njegovo tijelo . On osjeti da još uvijek diše , ali sve tiše i tiše i … sve stade .

Dobri ne osjeća ništa , ni bol , ni tugu , u rukama nema težine . Mnije ; Kosara je tek grlica bijela koja hoće da bježi . On joj ne da , grčevito je steže i ljubi oči , lice , usne . udiše njene mirise … I naglo zastane i zastidi se sebičnosti svoje .

Dijete je umorno , leglo da spava i sanak nebeski usnilo . On mora pustiti Anđela da ode domu svom . Krajnje je vrijeme . Samo što nije svanulo.

Spusti je na ležaj , popravi joj bijele halje i kosu , kleknu na koljena , primi je za ruku , nježno kao da je tek rođena beba , poljubi je i zausti .

-Počivaj u miru Kosara Malena , milo djetešce moje .

Alelujah !

Tamo negdje u daljini , u nekom drugom krajoliku umilni Eezan se mješao sa jecajućim zvukom katedralskog tornja .

Sunce je stidljivo prodiralo u djetinjom nevinošću bojenu sobu , najavljujući novi dan.

Prelijepi život ide dalje.

Amin !

Ah , skoro zaboravih ,

Dobri je imao dvadeset godina kad je prestao krhko poljsko cvijeće brati …zatomljujići krik djetinje duše.

Kosa je je odlepršala nježno,nečujno i lako kao anđeo prozračnih krila.Takva je i ona bila prelijepo kristalno tkanje  , vazdušaste ljepote ,prekrasni tihi  anđeo velikog nježnog srca . Kažu tuč je težak? Nije, lagan je ko mrvica hljeba koju dživ-dživ krade golubu ispred kljuna. Eh,  tako se i Kosara ukrale,i još lakše od toga .Samo jedno bolno puf i nema je a osta u srcu svih nas , santa leda neprebolna .

Ono jutro kada je Luca umarširala u naš život i kada su se svi razišli ostala ona sama sa Dbrim. Mene unijeli , Luca me presvukla i ko bekanku povalila na roditeljske bračne krevete. Izašli nji dvoje na verandu , da me ne smetaju i zapravo , iako njihovo poznanstvo seže više od trinaest godina , progovoriše prvi put više od one dvije  riječi: :

-Dobar dan!

Lucina pripovijest o onome što se dešavalo tih dana poslije Frkinog slamanja

  -Malena , zašto si bila gruba prema Kosari, kćerki onog milicajca .To je najtananija ,  čestita i prelijepa djevojčica.Najčestitija , koju znam, osim tebe. Anđeo. Oprosti na ovo Malena. Izletjelo mi. Tako te osjećam. Od prvog dana. Kao krhku djevojčicu koju je bol slomila, a junači se. Ti jesi i  hrabra i ponosita. Ali pusti bol neka iscuri. Neće ti biti lakše. Ali ćeš početi da dišeš i možda grč u srcu popusti. I možda je pitanje bilo grubo.  Nisam razmišljao i nije mi bila namjera. Oprosti mi. Brine me Kosara. Nije dobro , slutim . Ona to možda još ne zna.

 Luca gleda u njega , ne zna šta reći. Sve je objasnio , izvinio se, to je on, takvog ga se sjeća, brižnog i uljudnog,   a opet zabolilo je.

Nešto je malo osjetljivija od kada ih je vidjela na ljuljašci. Tako su se ona i Dodo uznosili u snove i oblake i satima se ljuljali zatvorenih očiju, zagrljeni i lepršavi od silne ljubavi.Ona bi nekad usnila i sanjala čudne snove. Ponekad bi se iz sna trgnula preplašena, ali bi je Dodino prisustvo umirilo i još uvijek  čuje kako joj šapuće:

-Ne brini se,  maleno moje djetešce, ja sam tu, sve će biti u redu.

Hej!

Nije li ovaj maloprije upravo tim riječima umirio Frku Frkicu. Rasani se, trgnu se iz sjećanja i pogleda ga.

On , mnogo puši. Nije nervozan , ali vidi se da je zabrinut.  Možda mu nezgodno što je ovako rano sam s njom. Možda je se ipak plaši, a malopređašnja arogancija je bila izlaz da se  prebrodi taj strah.A opet , ono što zna o njemu, a zna skoro sve, joj govori da on nema nikakvog  straha od ljudi , ali ni nadmenosti . Malo zazire od njih i sklanja se, da ga ne povrijede, ali to je sve.

-Nije to Malena, ne plašim se ja tebe. Nikad nisam. Anđela se nikad nisam plašio. Ja se zaljubim u njih i zavolim ih . Nego Kosa nije nikako dobro. Još ne zna, ali bilo šta je može poremetiti. Ona ti više nije od ovog svijeta. Nikad nije ni bila.Toliko je prozračna , uzvišena  i dobra, da čovjeka zaboli ta dobrota i smjernost . Kao ti Malena. Dobro glumiš strogoću , a srce ti djetinje, kao u laneta. Drhtiš za svaku sitnicu, za svaku bol.

-Šta joj je?

– Ne znam. Samo sam sanjao . Leži ona u bolnici, sva u bjelini . Prekrasna i čedna , kao usnula nevjesta. U kosi  joj vjenac raznobojnog poljskog cvijeća.   Meni se čini na nekoliko mjesta krvav. Ali znam da to nije krv .  To su crveni cvjetovi  koji prizivaju krv ili ljubav. Meni u glavi  oštri nož burgija . Nije ljubav, Kosa je ima. To je  obilježje smrti. Dobra bića kad umiru ili imaju cvijeće ili  krv na glavi. Kosa je u mom snu nosila oboje. Tada sam vidio da je skinula vijenac, otvorila prozor, i bacila ga ka nebu. Vijenac se pretvorio u grlicu bijelu i ona je  odlepšala u nebo. I vidio sam u njoj Kosu, a je bila prelijepa. Nije uopšte tužna . Kosa joj je blistala u svjetlosti sunca. I još sam vidio ,   legla je na krevet. Prekrstila je ruke preko grudi. Nasmiješila se , duboko  je uzdahnula , oči zatvorila , zaspala i usnila.  I više se nije  probudila. Vidiš Mila, Kosara je  najčestitije čedo Grada čednosti. Predivno čeljade. Vas dvije steod onih  najnevinija  bića koja poznajem. I zato sam veoma zabrinut. I za nju i za tebe .

Vidi ti njega , sada je prešao na viši nivo, misli  Luca.  Sada sam mu i mila. Jes , kako ne. Samo nek nastavi tako, neće se dobro provesti. Stišće Luca  pesnice ispod stole. Da može zubima bi usne progrizla, ali još nije došao vakat da se oda. I misli šta to on može znati o njoj.  Niko ništa ne zna o njoj. Svi koji je poznaju ,   boje je  se i govore da ima kamen mjesto srca.  Njoj  to odgovara i takvu sliku gradi.

A on njoj  ona anđeo . Pazi da te ovaj  anđeo ne spenga. Šuti,  jer je interesuje ova priča o Kosi i njegovom „ proročkom „ snu.

-Malena, nisam ti ja prorok. Ali vjerujem da se snovi ponekad obistine. Ako ih dobro zapamtimo i protumačimo. I ne možeš ti Mila, ni jednom dobrom stvoru ništa nažao ičiniti.

Kosa je u našem društvu  više od godinu dana. Skoro dvije. Da nije njene istinske čednosti , ne bi se sa nama družila. Blentovije smo ti mi, dokazane. Manje više svi.

Ona je tako smjerna i dostojanstvena. Malo smo se plašili da ne uprljamo njenu čestitost i dobrotu, pa smo se prema njoj ponašali kao prema  nedodirljivom anđelu . Sada mi krivo što smo takvi bili. Mislili smo da ima vremena.

Nismo je ni upoznali kako treba. Štiteći je,  nismo dali da se razmaše, zaleprša i poleti. Da smo znali ono što mladost ne zna , manuli bi se gluparenja i đardinskih snoviđenja, budalesanja i provoda i posvetili bi se tom milom djetetu.

A opet, tako je usud htio.A možda je ona znala više nego mi. Možda nas je štitila da se previše ne zaljubimo u nju, jer je znala  bi nas mogla debelo zaboljeti.

-Nije valjda da vjeruješ u te gluposti o snovima . Ne  misliš ozbiljno  da će se nešto zlo desiti. Mislila sam da si iznad tih mahalskih snoviđenja. Koliko sam je Luca  vidijela, Kosa puca od zdravlja, a i ništa joj ne fali ,kada se može družiti sa vama blentovijama . I ostajati do   kasnih sati ,a da joj jadni otac ne zna.

-Otac joj nije nimalo jadan. Vrlo je strog i prestrog. Skoro zao. Uživa u kažnjavanju. Ali nije moje da sada pričam o tome. I moliću se Bogu Milostivom da si ti u pravu , a valjda sam ja  samo sujevjerni  glupan , koji pojma o životu nema i koji … Ma ništa. Sve će biti u redu. Dobro kažeš, gluposti.

Tu je priču naglo prekinuo . Ruke su mu počele drhtati, on to nije pokušao da sakrije i  Luca je  osjetila  kako je njegova tuga duboko dira i taloži se na njenu, kao da hoće da je potisne i izbaci van . Ko bi rekao da je vjernik? Nikad joj niko nije pomenuo da je  pominjao religiju ili vjerovanje. Niko ga nikad nije vidio da ide u bogomolje, osim na ponoćku ili kad blentovije neke rusvaje prave.. Tu su mahalske blentovije bili glavni svjedoci. Napasni ko jehovinjaci, ali mnogo bučniji , ali i iskreniji. .

-I oprosti mi Mila, još jednom, molim te ,  na onom nesuvislom pitanju.. Zaista nikad nisam grub na takav način i ne prema ženama. Ne znam , imali smo naporno veče. Frka baš nema sreće . Vrlo je naivna, vjeruje ljudima i od onog, o čemu  ne priča, kao da joj nije stalo do sebe. I nema Mila ništa među nama. Ne smije ni biti. Ja bih tada bio bijednik koji nije ništa bolji od ostalih pohotljivaca. I da , zaista iskrneo vjerujem u Boga Jedinog, ali mimo bogomolja i sveštenih lica. Ali to je moja lična stvar, koja se nikoga ne tiče. Isto kao ni tvoje svakodnevne molitve. Jutrom i večerom.

Luca se pita , ko od njih dvoje radi u miliciji.  

-Sudbina Mila moja. Od nje niko ne može pobjeći. I sve ima svoje vrijeme. Vrijeme za početak i vrijeme za kraj. A ono vrijeme između protekne  kao tren , a da toga nismo ni svjesni. Od čega ti bježiš malena?

Htjedoh konačno nešto  odgovoriti, onako kako to policijskoj redovnici odgovara, oštro  i nabusito, ali vidim on gleda preko moga ramena i ozareno se smješka, ali smješak mu se gubi u grču bijesnog lica.

Tada je prvi put vidjela grč bijesa na njegovom licu i nikad više.

Dobri naglo ustaje, prolijeće pored mene , stipl čez preskokom preleće ogradu verande i trči prema kapidžiku. Tamo jedna avetinjska sjena klonulo naslonjena na masivna hrastova vrata sa metalnim šarkama. Sjena počinje da klizi ka tlu. U to Dobri stiže , uhvati je  ispod pazuha, ali zamah ga povuče i oni  sjedoše. Više leže nego sjede. Osjeti se da ona pada u nesvijest.

On je uspravlja, klekne na koljena sa njom u naramku i gleda ka nebu. Jednu ruku u nijemoj molitvi  diže ka nebu. Prekrsti se. Znam da nije hrišćanin. To je od bola učinio. Neku je veliku molitvu , prije će biti kletvu izustio, za koju će mu trebati sva Božanska pomoć. Počinjem da mislim da on nije za ovog svijeta. Previše dobrote i  damara u njemu ima. Onih koji duboko ćute tuđu bol, a koja njega silno povrijeđuju.

 Nešto joj govori. Ne čujem, ali osjetim da je tješi. Primičem im se. On pruža ruku prema meni, gestom koji kaže stani , ne prilazi bliže.

On je zagrlio jednom rukom, onom lijevom od srca. Drugom , onom izdajničkom  , ne prestaje da je miluje je  po licu, ne dotičući je . Zaklanja je od mene. Svaki čas je ljubi u kosu, gdje se čelo spaja sa korijenima i šapuće joj:

-Sve će biti u redu Mila. Više se ne plaši  , ja sam tu. Ne dam da te zlo ikad više dotakne.

I nije !

Prestravljena sam. Ja Luca strah i trepet grada. Zar u mom gradu da se ovakve stvari dešavaju.

To je Kosara , ona čednost za koju je  Dobri bio toliko zabrinut. Bosa je , noge su joj blatnjave i izgrebane. Sva je  u neredu. Djetinja pidžama na njoj. Neke mede i zeke veselo skakuću. Poderana je ,  Otrgnuti  djelovi  vise sa nje i umazana je krvlju i blatom. Ipak sklupčana u njegovom zagrljaju mirna je i diše malo isprekidano , ponekad se štrecne i zgrči. Kao da sanja da je tuku i zlo nanose . 

-Malena idi budi Frku. Frki je sada bolje, a i pomoći će joj da bar malo zaboravi na svoju bol. Ugrijte vodu , peškira pripremite i čistu presvlaku. Sve stavite na peškun pored kreveta u kome je Frka Frkica spavala. Nemjte ulaziti i nemojte  je gledati , dok je ja ne sredim. Postidjećete je i biće tužna. Nikad vas više neće moći u oči pogledati.  Lice i tijelo su joj u neredu.Zlo je veliko potkačilo i pretuklo.

Zastane, pogleda me , dugo me gleda . Pogled mu postaje sve tužniji i zamagljeniji  i zaplače:

-Molim te pomozi mi, ne mogu više. Toliko je zla. Niko se ne osvrće, a ja sam tek usamljeno dijete koga sve to boli i ubija.

Ne znam šta ću. Kleknem pored njih i zagrlim tu djecu. Danas nije bio moj dan. Zaboravih svoje boli . Ma koliko duboke bile , ipak je djetinja bol najtužnija i najteža. Poslije trinaest godina  zaplakah, i to na tuđu bol.

On me pogleda. Vidim nije nimalo iznenađen. Prestade da plače. Onom slobodnom , izdajničkom rukom uze moju ruku, naslini je na svoje čelo, pa spusti na usne i poljubi mi dlan. I još jednom.

Šapnu:

-Bićeš ti u redu.Ništa se ne plaši . Ja ću biti pored tebe. Idi sad molim te. Kosa drhti , groznica je trese , tijelo je boli i postaje joj hladno.

Odem.

Frka Frkica spava. Blagi joj smiješak na licu. Reče Dobri sada joj je bolje. Žao mi je buditi, ali moram. Uzmem joj ruku i stavim na svoje lice. Znam da je hladno. Nikad ga nisam mogla ugrijati od kada je Dodo poginuo.

Dijete se promeškolji , protegnu se ko mala maca, koju je nešto lijepo trgnulo iz sna. Otvori oči i pogleda me , prepozna , nasmiješi se i upita.

-Odakle ti Malena, šta te dovodi na moj ranč? Nisam ništa skrivila vjere mi. Nevina sam , još uvijek. Pitaj Dobrog.

Onda ga pogledom traži, sjenka straha joj preleti preko lica :

-Gdje je , nije mi valjda opet pobjegao. Koja mi  ga sada krade?

-Ne boj se mila. Sve je u redu. Tako rekuć. Tu je , sada će on.   Oprosti zato te budim. Moramo mu pomoći. Kosa nije dobro. Neko je pretuko. I nemoj me ,molim te , još i ti zvati malena.

Frkica odmah postaje Frka živa :

-Nije neko, nego ćaća. Svako malo joj to uradi. I ne gleda gdje udara. A ne zna se zašto. Nema ti bona nevinijeg stvorenja od  Kose. Anđeo. A zovem te Malena jer tako te on zove. Nekad kaže Malena Luce , ali najčešće samo Malena.

-Tračate me, nisam znala da znate da postojim.

-Ne tračamo Malena. Nikad nismo progovorili o tebi ni jedne riječi. Ja te od sestre i  iz njegovih dnevnika znam. A tamo samo ljepote … Nego pusti priču, Šta nam je raditi ?

-Treba nam tople vode, peškiri i presvlaka. I da se ne pojavljujemo dok nas ne zovne.

Vidim oči joj se šire u bolnom strahu, smijem joj se:

-Ludice , nije to. Ne bi nam on to nikad priredio sve da je Kosa dobro i voljna. Nego , znaš ga , on ima neko svoje iščašeno poimanje stvarnosti i časti.

Ugrijasmo vodu, sve pripremismo i stavismo pored kreveta. Gledamo kroz prozor. On kao da zna da smo gotove, gleda prema nama . Znamo da nas ne vidi, u sjeni smo, ali nam šalje znak da budemo tihe i da se sklonimo.

Ustaje, polako je uspravlja na noge. Ona se ne budi. Veća je od njega par cenata, Lagano je poduhvati rukama ispod ruku i nogu, glavu joj nasloni na svoje grudi i polako, korak po korak, da je ne trese , prilazi verandi i gubi nam se iz vida. Čujemo korake u hodniku i škripu vrata koja se zatvaraju.

Tišina duga pola sati nadvila se nad kuću i u naše izbezumljene duše. Ništa. Ni glasa ni pokreta. Samo neka umirujuće tišina koja čini da je vrijeme stalo. Osjetih,  ova djeca  toliko vole i poštuju tu krhku  ljepoticu i ne znajući zašto , i ja osjetih silnu ljubav prema njoj.

Eto njega. Mokar je, izmazan krvlju i malo raspoloženiji.

-Sada je uslovno rečeno dobro i hvala Bogu što je spriječio gore zlo.  Nije je bilo lijepo vidjeti. Još uvijek nije dobro , ali neće biti ožiljaka, da joj nagrde lice. One druge ožiljke već odavno ima i vješto ih krije. Nego, polako uđite , pazite na nju. Neće se buditi dok se ja ne vratim. Oprostite , iskrsnuo neodložan posao. Moram nešto obaviti. Brzo ću ja.

I ode. Onako neuredan, izmazan krvlju i mokar.

Frka Frkica mi otima riječ iz usta:

-Šta mu je? Da nije zvizno? Nikad ovakav ne bi izašao pred dunaluk pri čistoj. Neka golema nevolja ga natjerala.

A gdje će većih nevolja od sinoćnjih i jutrašnjih, mislim u sebi , ali ne znam kakve veze odlazak može imati sa tim.

Šta je ovim mahalašima , kao da ljudima čitaju misli, jer se Frka Frkica nadovezuje na moje misli:

-Ima to neke veze sa Kosom. Garant. Znam ja. Ne bi on radi sebe onakav pljesniv mako ni iz kreveta, a kamalo u svijet. Nešto silno će se desiti.

Sjedimo pored anđela i gledamo je i pogledavamo se. Prelijepa je. Dobri joj malo napuderiso lice puderom Frkine sestre . Znamo nije radi tena, nego radi ogrebotina. Manje su uočljive, a i zapušene su. Leži na leđima , rukama opuštenim niza struk.Crne duge kose su uredno počešljane i puštene preko ramena i grudi . Frkina bijela spavačica joj puno kratka , čini je usnulom ljepoticom , nalik nekoj skorašnjoj mladoj. I ovako ranjava najljepše je biće koje smo nas  dvije vidjele. Nema tu nimalo ljubomore. Istina je istina.

Šta će biti ako se probudi a njega nema tu, mislim i strepim.

Frka je rezolutna, i šapće mi , toliko tiho da je jedva razabirem:

-Ne boj se, neće. Ne bi je on ostavio da je  i sekunde pomislio da bi se mogla probuditi. Zna da bi se ona uplašila i postidjela se nas. Ona je njemu došla, jer nema kome. Samo je on može shvatiti i pomoći joj. Onaj njen , Oma, je dobar,  ali k'o kamen osjetljiv. Ne znam ni zašto su zajedno. Jes, on je nasmijava i začudo , ne ište joj. Gleda u nju kao u sveti gral. A opet ne bi je razumio i vrno bi je kući.

Prođe  skoro sat , kad eto ti njega.  Osvježen i presvučen u navlas  istu odjeću u kojoj je otišao. I neki mu samozadovoljan, skoro zlurad  kez na licu. Ni prije ni poslije ga nisam vidjela. takvog .

-Mile dame moje , sve je pod kontrolon. Ništa se ne bojte.

Reče to kao da se ništa nije desilo, kao da je sve u najboljem u redu  i sjede na ivicu kreveta  u visini Kosinih grudi. Ona samo ispruži ruku, ne otvarajući oči , stisnu mu ruku , duboko uzdahnu i prošaputa:

-Hvala ti , Moj dobri čovječe .

Deba se vrpolji ne smije da zucne, njih je četvoro: Mojsije ,Zlata , harmonika, i Frka, a on je sam. Ne vjeruje on,  da će ga iko zaštititi.

Đugum Frka samo što mu nije dala nogu. Osjeća on to. Nije da mu je svejedno ,  ali njemu bi to bilo normalno.

Dvoje se nađe,  pa se poslije ne nađe. Nema tu nikakve filozofije. Ili ne daj Bože tuge, kuknjave i suza. Ma čak ni uzdisaja. Možda neki žal , jer Frka je Frka i nju teško može bilo koja nadomsjestiti.

Samo ni on, ni ona tu nogu još ne slute do kraja. Blagost ljeta i miris noći ih opija i zavarava. Dobro, legne tu i koje piće više, a dardina mi, i  takar pride. Takav vakat. Prelijep i takarli, u onom lijepom takarastom smislu.

Onog Dobrog nikako ne mo'š prokontat. Sa svima dobar i sa svima druguje i šuruje.Nije to dobro, konta Deba. Tu nešto ne štima.Ne m're čo'ek toliko dobrote u sebi nafajtati.

Lenji je toliko lenj ,lenjivac mu ravan nije.I njemu će Frka crveni dati i doživotnu zabranu prilaska, obaška. Skoro da i ne diše. Džaba mu, sada ,  Mala Guza vještačko daje i remeti  ritam. On u sve veći bandak pada. Stvar navike.

Oma gleda kako će koga u bulu uvaliti i natandariti. Bolje on nekoga , nego neko njega. Čista logika. Kosa nešto poboljevala, tu veče nije došla .Poslala Omu nervoznog i pregladnjelog; nije joj se dalo kazane  pripremati i prati. On kaharli, stvarno večerao nije, pa se sofre dohvatio i  brsti.

Herco u Lelu Jelu Jelenu zateleban k'o hipnotisani  kurban u nož. Dva zečića svaki čas , jal iz bašte  u odaju, jal’ iz odaje u bašću. Lejla sva uzbibana i  sve nešto pjevuši, ne može se razumjeti što, ali svakako na neki veseli sevdah sliči. Za njih drugi ne postoje,samo im jahanje na umu.

Nije to da bi Mojsije imo razloga heknut harmoniku. To je zato što tako mora biti. Stvar trzaja i navike. Navikne se čovjek na zvuk riknjavajućih basova.

Dobri večeras plaho tužan bio,ali vješto krije. Proljeće kao da se gubilo, djevičanske ljubičice su nestajale. jedna za drugom. U nepovrat . Osjeća to on.Više ih neće sresti.A preliejpe su bile. Svaka .Dostojanstvene i čedne u onom nejuzvišenijem i najsuptilnijem smislu. On je dio po dio sebe , sve više u dubinu nutrine sakrivao. Bojao se ako ako ih ostavi na javi , opet će mu neka grlica srce skršiti.Radi njegovog dobra!?

Aha , jes kako ne.

Pustio je da Mali Princ odluta . Nebo je još jednog anđela uzelo. Svakog trena po jednog. Koliko samo nevine dječice zvijeri sačekuju i nestaju.

Tu je i pridošlica  Hana rođaka , koju Zlatina majka ostavi , da nadzire krepost kuće , da se kakav nered ne bi zbio.

Ih, kakav je to nered , ako se koji par malo povali i provaljucka. Nije nered ni kada se puno povali i  provaljucka. Nered nastaje kada se previše valjucka, pa se izgubi smisao za realnost, pa  djeca dobiju djecu. A i to se ere srediti. Ljubav bi morala uvijek pobijeđivati. Nažalost….

A ta Hana upečene  i kisela ko dijete sa  turšijom u  ustima . Uspravna ka problijedjeli  kameni stećak ispred muzeja,  sa strane gleducka  i mršti se.

Deba nju ne zna ,ali mu se čini da Šanel 5 žubori. Kaže, te je lako prepoznati. Sve odreda su pizdunke, ma šta god mu to značilo.

U crnoj školjskoj kecelji skoro do poda, zakopčana do grla, rukavi  do vrha malog prsta. Vrpolji se i samo u Dobrog bleji. Debi je nije žao.  Misli tako joj i treba, jadna li joj majka. Ne zna da u belaj živi gleda.

Vrti se Deba, uznemirio se, Frku i ne gleda samo joj od jeda jednu dojku stišće i ka sredini gura. Onu manju,razrooku, desnu  na lijevo. Ona ga strelja očima. Kasnije će ga osveta stići. Da li za ovu ili neku drugu veče; za ovu fazu priče to nije bitno.

Lenji u njega,  pa u Dobrog zenta i pogledava. Zna Dobri to ga Lenji moli, kumi, učini, prozbori nešto. Konta sporać, ovi mu Dobri večeras neku smutnju sprema. Previše je snen i tužan. Nije ni slutio koliko je u pravu bio.

Dobri večeras nije htio doći, kaharli bio, iako je dobro večero. Taki je red kad se insan na akšamluk sprema. Dobro se doma najesti da bi se gospodski mezuckalo. Nije  to zbog večere, iako mu se danima ništa jelo nije, a morao.

Zadnjih mjeseci ,Vesna i on se grčevito družili.Nisu se odvajali jedno od drugog. Uvijek u nekoj ekstazi i uvijek na ivici plača. Joj , mamo mamice , koliko se ljepote i uzvišenosti u njihovim dodirima bez puno riječi prelamalo i bolilo. Previše nečega , pa makar to bila iljubav ne sluti na dobro.

Vesna je morala otići . Nije to bila čežnja ciganske duše za nepoznatim prostranstvima. Nije to bio ni zov predaka. U jeku najvećih nježnosti , na kamari dušeka , jastuka i lepršavoj prekrivača , u nestavrnoj noći srebrenog sjaja , u odjeku pobješnjelih dodira , u trenu nepojmljive sreće Dobri osjeti Vesnine suze na svom licu.

-Jednostavno moram otići, – reče Dobrom – kao da me nešto silno poziva i nekud vuče. Ovo ovdje , ovo naše , ova ljubav toliko ljepote i sreće nosi , da me prosto strah.Sudba me tjera : idi , bježi , bolje u tujini nestati nego voljenom čovjeku , koji te toliko voli i sa tobom dušu dijeli ,bol nanijeti. Molim te Dobri moj , ljubljeni i voljeni , jedini moj , ne zaustavljaj me i oprosti mi.

Dobri je gleda i ne vjeruje. Ne , te riječi nije izgovorila njegova Vesna . To joj neko sihire bacio. Ne nemoguće …Ona ko da zna šta mu se u mislima roji , usnama mu poklopi misle , zagrli ga , okrenu se povuče na sebe i ponovo krenu očajnička igra , u kojoj strast i izgaranje potiskuju svjesnost da je to njihovo poslijednje vođenje ljubavi. Onaj umiulni , nježni i uzvišeni , poslednji labuđi ples. Njihov poslijed nji tango.

Normalno , Dobri je nije zaustavljao. Još kao dijete je spoznao koliko je sitan i nemoćan da zaustavi ono što se desiti mora. Usud. Nije ni zaplakao. Nisu mu se ni ramena stresla .Otpatio je do dvorišnih vrata Nepolju je čekao taksi.

Zagrlio je , nježno , ne ljubavnički. Više očinski.Poljubio je , kao da je to prvi put. Plašljivo , sneno i sa nadom, da sve će biti dobro.

-Sretno ljubavi ,moja ljepoto moja , čuvaj se . I vrati mi se.

Gledao je taksi kako polako slazi niz njegovu mahalu. Ona je izbacila nježnu sedefastu ruku i mahala mu dok auto nije zašao za ugao. On je pratio i iza ugla i vidio da još maše , i da plače , i vidio je da želi da se vrati , ali kiša iz vedra neba i crnilo koje se naglo stušti na Bjelave rekoše joj : povratka nema. U Dobričinom oku se uklesala slika za sva vremena.

Ona je mahala bjelokosnom rukom koja ga je maloprija grlila. Na prstenjaku joj je svjetlucao zlatni vjenčani prsten sa srcolikim rubinovim kamenom. Njegov poklon.Kiša je bjesnila , crnilo se spustilo do asvalta,Zavladao je mrak Jedino je plavičasti taksi svjetlio u tom jutarnjem mraku . Poslijednje čega se Dobri sjeća je okrugli znak na autu, sa trodjeljelnom razdjelnicom unutar kruga. Poruka bila je tako simbolična za taj momenat i za vrijeme ovih dešavanja :

-Peace sister peace. Make love no war.

U svom tom halu amolila ga Zlata da dođe. Kaže majka joj rodicu , pizdunčicu ostavila da je nadgledava. Ova se zdušno toga prihvatila, jer Zlatu očima nije mogla vidjeti. Načula, za bolero, anterije,šalove, plesove, vrisku i ciku .  I refren – Joj , mamo maice. On je najviše intrigirao.

Ne boji se Zlata  ničega. Svoj je i Mojsijev insan . Ne može joj niko , ni mater, opepeljiti , ali osvetoljubiva bila i želi da joj Dobri pripomogne koliko može. Sve mu o Hani-Ani ispričala. I šta voli , i šta ne voli, i šta bi voljela i šta nebi voljela i šta bi najviše voljela. E , za to šta bi najradije voljela, Dobri je maher. I Zlata vjeruje, zapravo zasigurno zna , da on ne mere mašiti. Tako će svi ,  đematile biti zadovoljni. Nije je mogao odbiti.

Hana sama sebe Ana prozvala ,modernije joj zvučalo.Ništa joj to nije vrijedilo.Vidi ona da ove blentovije nije dojmila, pa se malo pokunjila..

Dobri se okreće Mojsiju, zna nagodan je večeras, jer novu harmoniku ima, a i Zlatu miluje . Zasjela mu među koljena,anterija u tonu sa novom melodikom se ko raskošna bijela đula rascvetala.Bjelina se na sve strane razbacala.  Mojsije skonto pogled, pa Zlati  nešto šapuće . Ona ustaje zove Lelu i Frku; njih tri u kuću odlaze.

Dobri,  k'o tamo neke stranjske hablečine, ili progovorit ili ne progovoriti, pitanje je sad?

Pogledava ka Lenjom, ovom mozak otekao, koliko šareti. Dobri mora  i hoće da progovori , ali zastane jer vidi Mojsije rukom – stop signališe. Ostalima oči na drške ispale.

Okrene se i ima šta vidjeti.

Tri vile, tri anđele, tri djevojčice, tri žene u osvjetljenu đul baštu iz tamnog vajata kroče.

Ne hodaju, lebde grlice mile, kao reflektorima nebeskim obasjane.

Zlaćanu vilu Zlatu samo su  po plamenoj rubin anteriji  prepoznali. I nekako drugačija u društvu drugih meleka bila. Joj vatre, kao sunce u zalasku nad morem, tijelo svjetluca i iskri, a talasi ga ka obali u grudi , u srce  dragana ulijeva.

Joj bjeline što vri; ni behar joj ašlame nije ravan, joj crvenila boliglava, ljudi mili. Prsatija, jača, utegnutija, sve kipti, Dankanova za nju dim i magla bila.

Da nije svilom vezena i pojačana, anterija bi se se raspukla na tri dijela; leđni, prednji lijevi i prednji desni. Znamo zasigurno. Mojsije se u Heroda pretvorio, pa u pokćerku  Salomu bleji, nije mu više bitno što harmoniku javno vara. Zna oprostiće mu prva ljubavnica sve , zbog ljepote te.

Deba je već od početka večeri vidio na koji bi to merak moglo proizaći, zato nije smio u Zlatu ni zavirit. Sve se nada oprostiće Mojsije ,radi nje i njega samog , što on tu ljepotu mjerka.

Anđeoska Lela Jela Jelena u safir anteriju obučena. Stasita zrelost  je tih godina  preleijepa bila. Plavetnilo; nijansu od neba poslijepodnevnog tamnije; crnu joj kosu miluje i ljubi. Ružičaste i srebrene niti krugove i srca prave ; tamo gdje  tijelo samo po sebi pupa i bubri. Joj brežuljaka, joj pupoljaka, joj mramor nogu, ruku,  grudi, ljudi moji. Đardin se tek mirisom rosnim naslućuje. Gejše bi joj na nauk trebale dolaziti.

Hercu herc namah strefi, i figurativno i bukvalno. Oduševljenje i zanos bez daha ga ostavili, tako da udar niko,  pa ni on osjetio nije.Samo se za srce hvato i dah traži.Svi mislili da se od silne ljepote zapanjio ,pa se prenemaže.

Tek da vidite Frku Frkicu . Blista ljepotica mila. Sjaji  jermenska Princeza milošću  i sjenu na đul bašću baca. Bašta se zastidjela. Bjelja i blistavija od brilijanata, svjetlucava anterija , ovjekovječila njenu put orijentalke. Ona je sada jemenka iz hamama, čoček djevojke iz saraja i čengijea iz harema.

Niko ne priznaje , ali na Salambu haramsku najviše liči. Nasuprot bjeline atlas svile, iskri njena tamna figura Afrodite sa mediteranskih valova. Blago netaknuto ;  licem boginje mudrosti i strpljenja , sa bogumilskih podneblja strašću i nevinosti – gori i vri. Djevojčica u njoj vapi, kumi i moli za  poljubcima, milovanjem i ljubavlju pravog muškarca kojeg ona , možda , nikad neće imati, Ona to još ne zna, tek neki nagovještaj, neki hudi osjećaj rovari joj dušu.

Sve tri preko čela u kosu zlatne lančiće ukitile.Oko nožnih članaka narukvice okačile.U rukama raznobojne velove pripremile i smiju se, grlice i golubice mile. To radost, ljubav, esenciju života sa nama blaženim i blesavim hoće da podijele.

Pa hajde, ne ljubi, ljubav ne vodi i ne popij – i glavu ne gubi! Bolje se upucati ko kurban pred klanje, nego  tu svjetlost ne doživjeti.

Joj, ljudi dajte da pijemo,život da slavimo.

Pijano pijanisimo.

I u smrti sve ljubav i muzika je.

Bosanka i kad odlazi i mre želi da se daje ; žudi za ljubavlju i umire.

Malo se od zaprepaštenja i ushićenje odmaklo, neki uzdah prometnuo, neka ruka otišla pod anteriju, tamo gdje joj u društvu nije mjesto. Neka oprostiće čitalac, ove se rijetko, uglavnom u mnogim životima nikad ne dašava. Zbog putnika nenamjernika smo malo anterije primirili.

Svi nijeme, svi nešto iščekuju, kad eto Dobri, neko bi rekao led čovjek, kao da ga se te ljepote ne dotiču, progovara:

„Vidim,Mojsije, harmonika glanjc nova, vjerujem da joj, što bi Deba rekao, fržu još nisi skinuo. Imaš li pojma , kad bi otprilike celofan pao?  Debu interesuje svirka neka. Recimo nikad mu nisi svirno onu:

”Dođe jesen rana,jabuke i kruške zriju,

Kuku meni, mene babo ćera u armiju”

”I nije” – razgovorio se Lenji, jedva dočekao.

Deba ćuti u harmoniku srebrenu što se presijava bleji; sve se nešto jadnik nada.

-Fićfiriću ti se to,  Lenjom i Dobrom i ko zna još kome, k'o biva na mene, Zlatu i harmoniku žalio. Ne ide ti to sa novim ćemanetom tek tako.To ti je k'o sa junferli djevojkom. Nek ti Dobri to ispriča. On to najbolje zna i umije . Ja ne smijem, puno bi me Zlata poslije mogla propitivati odakle i  kako ja to znam, možda bih i kakav degenek fasov'o. A tu pjesmu o armiji ovo ćemane ne zasvira.  Idi Bregi Beštiji neka ti on poskočice kraducka i falša.’

Dobri preuzima nema mu druge, ali ipak provjerava.

Herco ga ne čuje, žvalji se Ibrik Lelom, iako se tek iz spavaće vrnuo . Provjeravao anterijska svojstva i djelovanja, iako ga srce strefilo.

Što ti je Bosanac i mahalaš ,  i kad ga draga ostavlja i kad odapinje on ljubi, ljubav vodi i umire.

Lenji kažiprstom odmahuje srce mu potaman, opet je Debu na belaj navuko.

Oma kako pregladnio, tako kavonozima još uvijek trpa hranu drito u drob . Zaboravio da je Kosa plaho bolesna.

Što ti je stomak? Kad je prazan , insanu ni ašik ljuba ne pada na pamet.

Debu, ipak stomak u tandaru pretekao nije. Ni u takaru prevazišo nikad ni.

Vidi Dobri , nema druge, mora on , radi kontinuiteta slavu anterijama muhurat.  Otpočinje, čini se malo nespretno, ali jedino se tako Debi može nešto objasniti::

”Junferli djevojka ti je himenli čeljade. Mlado veselo, lijepo, čedno i probuđeno. Svrbi na sve strane, nema se mira, ne može se  sama počešati, ne koristi, a lijek se mora naći.

Znao sam jednu japanku,zvali je Niko Tako. Poslije promijeila ime u Takamesan Suma Nabol .

U prijevodu: Joj, mamo mamice ; ono skoro, ali na isto mi dođe ).

Ah , da ! Naučila sam da nas život uči dok smo živi i da nam ne želi pobjeći. Koliko se god mi trudili i željeli od života  ili bježali od njega , usud sve stvari posloži i  postavi   na svoje mjesto i da nam po našoj mjeri.. Ponekad  intezitetom  vlastitih doprinosa i htjenja samo možemo pokrenuti lavinu u negativnom smjeru. Ono što zaslužimo to i dobijemo. Zlo koje učinimo , vrati nam se.Da . Zakon parova je vrlo fleksibilno i nezamjenjivo mjerilo

Slijedeće tri godine sam prolazila istim putem.Skoro svaki dan on je stajao tu. Pratio me pogledom bez daha od dna do vrha ulice. I izustio bi jedva čujno .

-Dobar dan:

Ispočetka mi je bile neugodno od tih tihih riječi. Bila sam nesigurna i nisam znala šta mu to znači, jer ništa više nije izgovarao , niti činio da mi se približi. Nisam znala šta se krije iza tog pozdrava. Poslije sam se navikla.

On je rastao, malo sporije nego što to adolescencija zahtjeva, ali je bivao sve tužniji. Ponekad mi se činilo da mu se ramena tresu i da se jedva suspreže da zadrži jecaje koje guta u sebe. Toliko sam se navikla na to jednostavno dobar dan ,  da mi je vikendom , kada nisam prolazila njegovom ulicom , nekako sve bilo prazno i pomalo sivo.

A često je znao ne biti na stražarskom mjestu.Danima. Tada mi je bilo još gore.zašto ga nema ? Da li je dobro? Kako je bivao stariji ti izostanci su bili češći i duži. Pogotovo ljeti.Ponekad bi me probolo neko hladnije trnce . Ljubiomora. Ma ne , nikako. Ja sam svoje svjetovne želje zakopala i odrekla ih se. A i činio mi se jako čist i čedan , kao da je moj drug, moje trinaest godina mlađe ja.

Sve dalje šta nam se desilo je između mene i njega. Prekršili smo nekoliko osnovnih Božanskih pravila., Ali i nismo. Bili smo nagrađivani i sami sebe kažnjavali . Posebice ja . Sve je podložno pravilima ljubavi i slobodnoh izbora. Činjenje ili ne činjenje je naš izbor Ti izbori nas određuju  i čine ljudima , vjenricima  ili poganima , nevjernicima. I osnov su jedinstvenog života.

Ovo ti prićam jer su se moji i njegovi konačni susreti   desili u osvit događaja koji je tebi poremetio čitav život. I dan danas pokušavam da shvatim kako sudba plete svoje korake i upućuje i povezuje ljude jedne sa drugim.Jedino što sam shvatila da u tom kolopletu moramo biti vrlo pažljivi i dati najbolje od sebe.

Godinu dana poslije prvog „dobar dan „ sam upoznala tvoju srednju sestru pod malo dramatičnim okolnostima.Tvoja  sestra je namjerno došla u našu kućuu Čapajevoj ulici , jednoj od Bjelavskih mahala koja je tebi itekako poznata , a koju su vodile Časne sestre milosrdnice ,  da traži  pomoć i utjehu ..

Nije to mogla naći u svojoj crkvi Grubo su je odbili. Rekli joj da joj pni ne mogu pomoći., osim da ide  u neki manastir tamo traži vjeru i mir. Samostan njoj nije trebao i nije bio njen izbor. 

Ona je trebala samo toplu ljudsku rijeć , ruku svajet  i glas  koja će joj donijeti utjehu i ohrabrenje . Njenu trinaestogidišnju sestru , tebe mila frkice , znaš to , je silovao porodični kum. Znala je ako traži pomoć vlasti neće se dobro završiti. Otac joj Mito bi saznao za „sramotu“ i  odmah ubio i kuma i sina mu. Takva je tradicija , tako se oduvijek branila čast. Ženskih odiva.  Frka Frakica njena voljena, mlađa sestrica bi za čitav život bila osramoćena i obilježena i bila izložena lajavim ustima , koji joj ne bi ostavljali na miru.

Nekum pukim slučajem ili igrom sudbina samo sam je postulantica bika prisutna u toj Božojoj kući.Još se nisam zaredila , jer sam imala nekih nedoumica i nisam bila sigurna da li je časno sestrinstvo pravi izbor za mene. O tragiki , bolu i molitvi sam znala mnogo. Možda i previše.

Ona se molila Bogu za svoju sestru , čiji je jedini grijeh bio njena anđaeoska ljepota , krhkost,  uzvišenost i djetinja  nevinost.U tvojoj sestri sam vidjela svu dobrotu ljudsku. Paćeništvo i žrtvovanje za nesrećnu sestru. Željela joj je prići a nije  znala kako. Unesrećeno dijete je samo stisnulo zube ,  nikome ništa nije pričala, potpuno se zatvorila . Postala je mašina.Tu je tvoja sestra neutješno zaplakala.

Ja sam je nježno zagrlila , pomilovala po kosi i rekla :

-Ne brini se , sve će biti u redu. Sve će se srediti . Obećavam ti . Bog Milostivi i pravedni  će nam pomoći.

Tvija sestra se smirila . Mislim da mi je povjerovala . Otvorila je  dušu i sve mi ispričala. I kako i kada , ali ako bi pokušala shvatiti zašto ponovo bi briznula u grčevit plač i stalno ponavljala :

-Zašto , Bože mili  , zašto …ta ona je samo malo dijete?

Dugo smo ostale razgovarajući i moleći , i ponovo se vraćajući ms grozni , monstruozni  čin i posljedice. I ponovo se se zajedno molile i plakale. Slijedećih nekoliko mjeseci je dolazila jednom nedeljno , subotom , jer je shvatila da smo tada same.

Nakon par mjeseci , ona je našla mir. Ali je klimala glavom kada je govorila o tebi.

-Diše , jede , bjesomučno se ljulja na ljuljački i krije da povraća. Pitala sam je da nije trudna. Nije , fala Bogu , već joj je muka od užasnih scena i bolova  koji joj ne izlaze iz glave. I šuti dijete. Pretvorila se u led ledeni. Ništa je ne interesuje.Sve radi mehanički . Onaj prelijepi djetinji osmjeh je kao da je metlom izbrisan i lopatom duboko zakopan u zemlju , tamo negdje gdje ga niko , pa ni ona sama ne može pronaći.

Nakon tri mjeseca tvoja se sestra došla oprostiti od mene. Zahvalila mi se na pomoći. Uz moju pomoć ona je dobro i zna svoj put . On je vodi iz ovog grada.Snaći će  se sigurno.. Ne može ovdje ostati. Sve je guši.  Gleda sestru kako se povlači u sebe i gubi dodire sa stavrnošću . Odbija svaku pomoć i razgovor . skoro i ne jede. Samo pobjegne na ljuljačku. Njiše se do besvijesti.Onda siđe , klekne na koljena i počne povraćati. Njoj se čini dušu želi ispovraćati.Kada se smiri samo pogleda ka nebui, bezglasno vrti glavom i sliježe nejakim ramenima.  

I eto , jedino me moli ako ikako možgu da ponekad pripazim na to prelijepo , nevino dijete , njenu malenu  sestricu, Frku Frkicu i da joj pomognem ako bude trebalo.

Vidiš Frkice u moj život se te nevezano jedno od drugog uveli tvoja sestra i Dobri. Neko bi rekao komplikovana i teška priča. A nije ! Sve je jednostavno , ali se ne može tek tako ispričati i objasniti . Trebaju mnogi likovi , događaji i vremena da se zbudu i isprepletu da bi sve dobilo smisao.

Evo , osjećam , zapravo znam da , neću još  dugo biti tu., a tek sam počela povezivati uzvišenost Božijeg stvaranja.

Da nisam odlučila skočiti sa mosta i okončati jedan mladi život pun bola i tragike , ne bih spasila jedno dijete, da bi ono mene spasilo grijeha i vratilo mi život..To djete je  moralo doživjeti još tragedije da bi postao ono što jeste. Nježni i odbri čovjek koji samo želi da voli i da daruje ljepote ovom dunjaluku , napose ženama i djeci.

Ja sam prekinula polaganje zakletve za časnu setru u poslijednji čas da bih se vratila poslu koji sam napustilka kada je Dijana ubijena.Poslu koji će mi pomoći da tvoga silovatelja pošaljem na robiju i upoznam tebe Zlatu, Lelu jelenu , Kosaru   i one drage , opičene mahnitove.

I  evo  , od toga zavezanog šala  i od tog nesuđenog salto mortale prođe dvadeset sedam prelijepih godina  . Čudesnih Božijih godina. A ja sam još uvijek preplašena djevojčica koja se pita: -Bože Milostivi šta će biti sa Dobrim kada ja odem.Molim te čuvaj ga od zla

Zvono na vratima…

Čudno.

Pred vratima nikoga nema.

Ulice opustjele. Liju one beskonačne,  hladne  septembraske kiše , koje kažu da je ljetu odzvonilo i da se insani pripreme za ledene dane. Objema nam se učinilo.

Obadvije  , ko najveće frajerke pomislile , evo njega.

Jes’ kako ne. Nije levat , po ovom kijametu, iz topla kreveta i uzavrelih uzbibnanih grudi i skuta mislit na nas.

Sada bi se najradije malo odmoritla  druženja sa Lucom i pošla doma. Ali ko će po ovom kijametu  ,nosa promoliti. A i on me zamolio da je pripazim dok njega nema. Kaže malo je bolešljiva i treba joj pomoć. Nenametljiva. Usamljena je i treba joj društvo.

Lukav je ovi naš Dobri i brižan.

Zna da sam ja usamljena , da usamljenija  ne mogu biti. Zna on da me od njega niko dotako nije.

Onog muža i ne računam. Njega su mi uvalili , a da me nisu ni pitali.Morala sam poći za njega , da mi otac ne ubije mog Malog Princa, jedinu ljubav moju. Želio se svetiti. Sin moje majke nije i njegov sin. On je moj i maksumčetov polubrat. Tako sudbina pomiješala karte.

 Majka mi na samrti priznala , one godine kada je moj otac Mito , ubio moga brata, Svisnula načisto za sinom. Jedino dobro u ovom gradu koje joj se desilo bilo je sa Dobričinim ocem

Hude li sudbe. Valjda to ponekad tako biva. Ista krvca  se dopadne  i zavede istu krv. Nema bitno ako se pravi nered i tragedija. Ako tuge bude toliko da se više ne može podnijeti. 

A opet i neka. Ostanu sjećanja. Bilo je toliko ljubavi i ljepote da se tegobe i boli mogu i moraju pregrmjeti. Nastavi se živjeti i sanjati preošli dani.

Ova Malena mazna ko neka velika beba. I teška brate. Ima je , što jes jes. Osam banki u kg. i koji pride.

Ne znam kako oni moj Dobri ovo savladava. Jes moj, ne dam joj ga. Prvo sam ga ja imala , pa ga poslije nisam imala. I ona ga ima, pa ga nema. Hem viša  od njega deset centi minimum i deset kila baška mu se viška natandari. On uvijek u nekom poslu.Traganju.

Pitam je što ga pušta da lunja, znam da je voli više nego sam sebe.

Kaže:

-Moram,,, morala sam , radi njegovog dobra. Ne puštam ga , nego ga otjeram , svake godine krajem avgusta. Kažem posao i zavjet ne trpe muškarca u mom životu.

-Kakvog dobra bona. Jebali te , da prostiš i posao i zavjet.Nađeš čoeka života, jes’ da je djetetu nalik, i ti ga tjeraš. Matere mi nisi normalna.

-Ko mi kaže. Ti ga imala, pa se udala. Radi njega, da mu se zlo ne dogodi. O on, ništa ne govori, ali znam da misli da bi sve zajedno  predeverali. I znaj da te volio i uvijek će te voljeti. Nekad te iz ljubomore, valjda, pomenem i falim. Te ovaka si , te onaka si.Ništa ane lažem.

On ni jedne ne progovara. Šuti. Samo mu o lijevom oku zaiskri ona suza. Izdajniča. Od ljubavi. On tada okrene glavu na drugu stranu. Ja nikad ne mogu da vidim da li ta suza klizne , ili je on usnama upije. Tada se okrene, zagrli me, čujem da mu srce drhti i jeca. Poljubi me i kaže mi volim te Malena. I osjetim da me neizmjerno voli , ali da i tebe još uvijek voli , barem kao mene.

-Aha, kako ne.

Kažem ja , a cvjetam kao bulka na mjesečini, jer znam da Luca govori istinu. Nikad žena u životu nije slagala. Nevina i naivna kao janje. Kao  Isus kome se zavjetovala.I prelijepa kao duša od kristala na srebrenoj mejsečini. Kad nekog Stvoritelj podari milošću , onda ga zaista podari. Samo , nekako mi je žao. Znam ja, i ona zna sve je u parovima. Neće izaći na dobro.

 Kad je bila djevojčica izgubila je dragog , jedinu ljubav svoju. Trinaest godina je umirala i Bogu se molila da je uzme, da ode njemu. Srce je zaledila i stavila ga u gradsku hladnjaču. I još se zavjetovala, da je nijedan drugi muškarac neće dotaći.

A onda došo ovi moj, ovo moje maksumče, ovi moj Mali Princ i smunto je. Što bi mahalaši rekli, imao je naopak ulet. Sam samcat po ledenoj jesenjoj kiši, usred mraka , kada su i ulične pse beskućnike sklanjali po podrumima i šupama,  unio joj pet metara drva i tri tone ćumura. I normalno i slomio se. Svako bi se slomio i sigurno ne bi ni pola unio.Skoro da je umro. A ona ,dobrica , nije smjela dozvoliti da još jedno dijete radi nje zagine.

 Zaboravila sve. I zavjet i svijet , i grijeh i čednost i gola legla pored njega , da ga ugrije, da ga spasi. I spasila ga. I zaljubila se u to dijete. Bilo je to tri godine prije nego su se zaveli. Ne znaju ko je koga zaveo. Ona kaže desilo se , on šuti . Ja mislim on je nju zaveo dobrotom i čednošću. A onda pomislim , a možda je i ona njega zavela svojom nevinošću i milošću. Ne znam , ko od njih dvoje ima naivniju i čistiju dušu.

Ona ko da mi čita misli, nastavlja.

-Mlađi je , mila moja, trianest godina od mene. Nemamo mi,  nikad nismo imali  budućnosti. Naša nada je došla slučajno. Meni su rekli da ne mogu zanijeti. Kao djete , dole operisala cistu. A eto desilo se i dobismo dijete i umri nam ta sreća, ljepotica naša. I za nju , po rođenju rekoše neće dugo . Da Bogdo izdrži tri mjeseca. A ona četiri mamina duša jedina. Nedostaje mi Frkice, boli me koliko mi nedostaje. Srećom neću ni ja dugo. Mislila sam odmah za njom . Ali znam da bi ga to dokrajčilo. Preda mnom se pravi hrabar, kao ne tuguje toliko za svojim čedom. Da meni bude lakše. A znam da je volio najviše na svjetu. Baš koliko i mene. Hoću da se malo privikne da ću i ja skoro otići, pa odugovlačim.

Priča žena,skoro mirno. Vidim duša joj se lomi , a neće da zaplače. Ako krene neće tri dana prestati, a on može svaki čas doći ,.Obečao joj   večeras  do ponoći eto njega.

Skorom će ponoć misli ja , a je pitam:

– A ti ? Šta s tobom? Zar za tih vaših trinaet godina nisi ni jednom pomislila , a šta sa mnom mili moj.

-Jesam i nisam.Nije to bilo trinaest godina, mila moja. Bilo je to trinaest dana svgusta svake godine. I poneki Božić. To mi je moralo biti dovoljno ljubavi  za čitavu godinu sanja o nama, o njemu i našoj ljubavi. Kada je bio sa mnom, nije mi padalo na pamet da planiram bilo šta. Kao ću bona, djetetu milom uništiti život.

-Milo dijete , a  jedino si njega u životu imala, a bome i svašta nešto s njim radila i predeverala. 

-Desilo se Frkice draga.Ne znam kako , ali se desilo. Grijeh je, to bio veliki.  Grize me savjest i ne da mi mira. Svaki veče se molim Bogu da mi oprosti. I znaš šta. Kada pomenem grijeh maleni anđeo moj se uvijek  nasmiješi ,  pa se uozbilji i  kaže mi:ne boj se mila, ja sam ti sve grijehe oprostio i preuzeo na sebe . I Bog Milosti će.

-Ajd, ne budalesaj. Koji grijeh.

-Kako nije. On dvadeset  godina ,  ja trideset tri.  Zavukla ga još devet. Kakve smo mi budućnosti imali.I taj zavajet moj. Još veći grijeh. Ja osim Boga nisam smjela nikog voljeti.

-Što si ti naopaka.Bogu Božija ljubav, njemu tvoja zemaljska ljubav.Prosto ko pasulj.

A godine. Ko ih šiša. Njemu nikad nisu bitne godine. Niti bilo šta . Samo ljepote i bjelina duše. I iskrenost i ljubav.A u tebe bogami toga ima , kolko ho'š. Kad te vako gledam ima te bona na sve strane. A ti o grijehu.Kad se dvcoje srcem i iskreno vole nema tu zere grijeha. Kako bona neće zgriješiti. I ja bih , namah, da mi kojim slučajem naraste.

-Lako je tebi Frkice mila pričati.

-Aha,  jako lako.Ti ga imaš , i još kukaš. Šuti bona , nemoj dušu griješiti. Lijepo vam je volite se. I zašto nikad , ni jedno od vas dvoje nikad ne pominje Nadu.

Ona se pizdunka razvali  ko godina. Ja vala morala pitat. Jes mi Dobri reko ni za živu glavu ni riječ o Nadin .

Ali meni niko nije mogo ništa zabraniti.

Plače ona ne smiruje se. Ja je grlim i tješim.

-Puti bona ,plač. Smiri se. Pričaj mi , biće ti lakše.

Jok, ne pomaže. Ona ne plače, reve.

Ne znam kako je smiriti. A i ja se ne  mogu sabrati.Plače i vrišti, Bože moj, tuge velike.

….

Tu je Frkin rukopis postaje nečitljiv. Do kraja dnevnika. Požutjele stranice. Valjda plakala  dok je pisala. Moraćemo da ga polako restauriramo. Slovo po slove, nema druge.

Sada smo u belaju. Potrajaće.Kako nastaviti dalje.

Odlučili pustiti nešto vezano za Frku iz dugih pisanija, dok ne prebrodimo krizu teksta.

Odlučili se za jahače, oliti bjelavski konzilij.

Odjednom, nad Sarajevom se navuče mrkli mrak. Jedan strašni preklinjuči , dječiji vrisak prolomi se od Višnjika, preko Bjelava do Dobrog  dođe. On izleti, jurnu kroz zatvorena vrata , vrišteći urlik  suknu iz grudi i po gradu krik raznese.

Trči on,vrisak za njim.

Trči on a čini mu se da su mu noge ko u snu rasčerečene , kao da se ne miče. Krik u ušima mu se pojačava i boli ,  i on vrišti i plače.

Trči on, plače i vrišti i ne osjeti da je drugi vrisak prestao . on je pred Dijaninim vratuma.

Vidi policija izvodi jednog brkatog grmalja sa fočanskih gudura. Papčini lice izgrebano ko brazde dubokog oranje njegove vukoderinske oranice. Krv još lije, a dva ga drota naizmjenično što pendrecima što šakama bubetaju.

Uljeće on u Dijanin stan. Ništa ga ne može zaustaviti. Kokotić je to. Kroz noge trećem drotu se baca i klizi. Pred krevetom bračnim je. Vidi krv kako polako  kapa.Prstom  uhvati jednu kap i stavlja ga je u usta i kuša crvenu tečnost. Misli nije moro, ali nešto ga strašno, mračno, neljudsko tjeralo na to.

Znao je , to je Dijane njegove krv, jer ruku njenu bijelu na rubu kreveta sluti. Krv niz grlo mu klizi, slankasta je. Misli on djetinje. Nije znao da je krv slana, nikad je nije probo. Ali ovaj okus će pamtiti čitav život.

On se polako na koljena diže. Tek toliko da se susretne sa malenom glavom. Plave ga oči tužno gledaju , dvije su suze iz njih kanule. Očima ga zovnu , on joj priđe, ona mu šapuće i on čuje:

-Poljubi me i zagrli me mili moj, molim te. Tako sam umorna ,a i hladno mi je.

On je zagrli i poljubi, baš ko ljubavnik vični. Ona se nasmješi i oči zatvori. Misli on, moja djevojčica je umorna i pošla je da spije.

Ali jedna grlica , bezbojnog brilijanta sjaja, između njih dvoje prhnu . Prozori se otvoriše vjetrom razbijeni i prije nego orkan poče, uznesoše je put neba. Kad grlica nesta , vjetar zaurlika, sjevanje i grmljavina na grad kidišu. Kiša i orkan crijepove lome, noć jauče i vrišti.

Dijanin vrisak se se tek tada svom snagom zakovitla mahalama.Ljudi uši pokrivaju, u podrume se sklanjaju, misle sudnji dan, kijamet , apokalipsa dolazi.

Vrisak nikako da se otkači i krene dalje. Njemu skoro drago . Jedino on čuje da je taj vrisak onaj prelijepi poj, što ga bjelavska grlica pjeva, kad joj nož , mesarsku palu u vrat zabijaju, a ona umire pjevajući. I čista srca i blažene duše, prkosi i pjeva, pjesmu umilnu, pjesmu predivnum , pjesmu Stvoritelju:

Ja evo Mili Bože tebi dolazim

svoje srce janjeće tebi donosim

mili bože oprosti moju nevinost

i moje djetinje grijehe ljubavne

u ruci ti čistu dušu svoju prinosim

radosna i vesela ničega mi žao nije

mrijet svakako valja kasnije ili prije

Njega tek tada hladnoća, led ledeni obuzima vidi : Dijanina prelijepa glavica skoro odrubljena. Satara , pala mesarska,  više ne blješti, ko zarđala giljotina nepomično leži. Tijelo djetinje se ne vidi . Neko pažljiv bio pa ga u bijeli pokrov zavio. Bijeli čaršav više nije bijeli, crvena krv malog janjeta ga u roze obojilo, suši se i boji rđom.

Njega gurnuše van , na kišu, narod mora da radi. Hitna i mrtvozornici i grobari, isljednici , doturi, hamali i znatiželjnici ; svi su došli. Posao ne smije stati. Život je život, a smrt je smrt. Mrtvi mrtvima, živi živima.

A kome on sada pripada?

Tijelo mu sa živima a ne vidi ih. Obnevidio. Duša sa grlicom odlijetjela. I ne osjeća je.

Potop, oluja je trajala četrdeset sati, svu Čaršiju potopila.Njega nađoše ispod njihovog, Dijanog i njegovog višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Ispod kojeg su Dijana njegova mila i on mili , blentavi njen , zahvaljivali na sreći poznavanja i zaklinjali na vjernost do groba.

Tri dana nije pripadao nikome. Niti je jeo, niti je pio. Prvog dana maksumče bi na groblju, pored groba koji se Dijani iskopao. Naveče odi spiti ispod hrasta i snovima o Dijani se pokrivao.

Maksumče , jako prebacio devet godina, snove o mrtvoj drugarici, simpatiji, samo što mu cura nije bila, ljubavnici , ženi svojoj miloj sniva.

Nije rječi tri dana pustio. Suzu nikad više, doli jednom.

Sahraniše Dijanu.

On joj buket hrastovog lišća dvije ljubičice i srce u novinski fišek uvio i na odar položio. Čini mu se njegov vjenac je najljepši. Probro najljepše listove hrasta njihovih zakletvi i dva mirisna cvijetka. Jedan plavi za Dijanu i drugi bijeli za nebo. Svoj mirisni ,srce cvijetak, zauvijek zaledio.

Misli dijete; šta će mu taj led kad nema više male božice. Ne  treba mu. Ni slučajno. Nek odi s njom, da ga ona čuva i miluje. A on? On će već osjetiti kada se  Dijana , njegova jedina ljubav,  bude  bude igrala sa njim.

Dječija posla, pomislio bi neko. Mnogo su vam pametni ovi odrasli.

A šta vi mislite šta se u devetogodišnjem uzmu dešava ,kada mu neko siluje i zakolje najdraže biće na ovom dunjaluku?

Tu veče je spavao na groblju. Slijedeće jutro ga nisu našli ispod hrasta zakletve  ,kome je tih zadnjih majskih dana svo lišće opalo. I nikad više nije ni jednog žira rodio . Besplodan posatao , ali će rasti i živjeti sve dok  Dobri bude živio  

Slijedeća dva dana se nije micao od odra Dijaninog. Ogladnio je i svo cvijeće sa okolnih grobova pojeo. Dijanin odar , normalno nije dirao. Sve se nadao miris njrgovog cvijeća i srca će je privući pa će se vratiti.

Nevinost dječija ne zna da  mrtvi se ne vraćaju.  Ljudi još nisu naučili da je smrt samo razdjelnica života  U sjećanju , u podsvijesti mu nebeski nauk : Duša nikad ne umite.

Kad ga drugo jutro ne nađoše ispod hrasta, roditelji ga prestadoše tažiti. Kontaju veliki je , ima devet godina, nek se snalazi. Mnogo tih snalaženja je u mahali bilo, i cijelom gradu,i u cijelom svijetu. Svi tjeraju djecu od devet godina na snalaženje.

I malo im to, još ih pride siluju ,kolju i ubijaju.

Četvrtog dana u sabah ga probudi gavran, crn ko rudarsko okno na četvrtom nivou Raspotočja.

Zagrakta mu posred uha:

-Idi kući dječače jadni,nemoj da ti se garibi smiju. Džaba čekaš, neće ti se malena vratiti. Otamo se niko ne vraća, bar otkad ljudi pišu. Poručila ti: Idi kući mili moj i ne tuguj više. Da nisi suzu pustio. Nemoj da bi mi se slučajno slomio, mili moj. Nikad ne bih s tobom progovorila, blento jadni. Meni je ovdje dobro i nikakvo zlo mi se više neće desiti.

On za kamen , da gavrana, koji ga od usnule Dijane odvraća, gađa. Kad ono, jata gavranova, vrana, švraka i galebova se okolo groblja na žice natandarilo i natakarilo i kriču:

-Idi kući blento.Ni slučajno da joj se nisi slomio i suzu pustio inače si nagrabusio.

Vidi on da je nadglasan. Kamen poljubi i na uzglavlje groba položi. Čuo Jevreji tako svoj posjet umrloj duši obznanjuju.Malo smiješan običaj,pa valjda mrtvi znaju ko im u pohode priđe.

Dijana ona providna grlica mala, sad zna da je to njena duša bila, će mu oprostiti što odlazi od odra njenog.

Ogladnio je i sve ga boli. Tri dana je stajao kao stećak na kiši i suncu. Mora ići , vrnut će se. Osjeća da se ona smješka, a on ništa ne osjeća. Misli proći će ga.

Nikad nije. Ni vrno se nikad na groblje nije.

Kad je kući došao , njegovi se ibrete otkud on da navrati.Mislili snašo se i rješio ih jedne brige.

On muči.

Sjeo je i jeo i jeo. Pa opet jeo.

Tri dana je i tri noći jeo i pio i pio i jeo. Ništa ga nije moglo zasititi. Svu hranu u kući je pojeo i svu vodu iz česme popio.

Kupovali mu novu hranu, japanerima  je prevozili,a vodu u kacama donosili.On bi to odmah sve obajene potamanio

Oni trk u kupovinu i od komšija okolnih, vodu vatrogasnim crijevom, njemu direkt u usta. On hranu čekat nije mogo, toliko je pregladnio, već je doksate počeo mrviti i jesti.

Tada mu sinu , da na groblju, u onom Dijaninom grobu nema ništa osim tjelešca malenog i da će meso pojesti bube i crvi. Gleda on kako se crvi malenom ovčicom hrane i muka ga spopade .On trk na prozor i sa prvog sprata poče povračati.

Povraćo je ravno devet sati. Svaki sat za jednu Dijaninu godinu.

Minut ohanuo , stavio još jedan zalogaj u ustu pa nastavio povraćati novih devet sati.Svaki sat za svoju jednu godinu.

Nikad više nije povraćao. Osim jednom. I nikad se više nije najeo, osim jednom.

I eto , otkud tuga u njegovim očima , eto zbog čega njegov bol i njegova lutanja . I napokon eto odakle njemu skoro iskonsko znanje o ženama , a posljedično i ogromna ljubav i nježnost prema ženama i djeci.  

Očiju punih suza zaputih se Dobrom.Bilo je rano poslijepodne. Ljeto kao i uvijek. Što bi Dobri rekao, uvijek prelijepi avgust, u kojem se anđeli dodiruju. Poeta , misli mi probijaju suze.

Dvorišna vrata u njega uvijek otvorena. Kućna nikad , pogotovo ako je on bio „sam“ kod kuće.

Pozvonim. Malo komešanja i eto ga otvara vrata:

-Odakle ti Malena. Vidi , vidi te suze. Čemu ti kristali rose u očima Mila. Ko te povrijedio? Ko je ružio moje maleno? Ulazi u kuću , molim te. Budi mi gošća.

-Ti ,lažove jedan. Ti si me povrijedio.

-Povrijedio možda , ali šta sam ti slagao. Pričaj polako i obriši te suze , nemoj da ih ja poljubcima brišem , a nije im vakat.. I dobro mi došla.

Vadi maramicu iz đepa na strani srca otkopčane košulje , zakopčava je , okreće leđa , uvlači je u pantalone i izvinjava se:

-Oprosti nisam se stigao urediti. Znao sam da si ti. Nisam htio da čekaš ili pomisliš da ti ne želim otvoriti .

Jes, lažov i povrijedio me , ali je fin i miran, ko da se ništa nije desilo. Prokletinja šarmira i kad mi se duša kida.

-Obećao si mi da ćeš biti moj!

-Nisam mila. Obećao sam ti da ćemo se sresti. I sreli smo se. I obećavam ti , evo sada , biću tvoj , ali kada vrijeme bude za to. Moraš neke rane odbolovati.

Uto na vrata banu Hana. U bebi dolki , sva ustalasana  i uzbibana . Vidim nije više pizdunčica. Postala žena. Rasna i ljubomorna, oči joj pune bijesa i ljubomore. Upire prstom  na mene.

-Šta će ona ovdje?

-Hana, ti si fina , vaspitana djevojčica. One nikad ne upuri prstima u goste. Frka je moja gošća. Došla me podsjetiti da imam nekih obaveza. Da sam nešto zaboravio. Zapravo nesporazum za riješiti. Ti ćeš se sada obući, malo upristojiti. Izaći na vazduh jedan sat i smiriti. Pa se poslije vrati. Evo ti  ključe. Ja ću se vratiti večeras. Hranu sam ti spremuio , jedi, ili me čakaj da zajedno uživamo. Ništa se ne brini. Sve će biti u  redu i ničim te neću povrijediti. Vjeruj mi.

-Ali ja neću…

On joj nježno stavlja prst na usta.

-Pst, tiho djevojčice. To je moja molba.

Ona se pokunji . Vidim ,vjeruje mu. Ode obuče se. Evo je . Gospodska pepito kombinacija i bijele baletanke. Besprijekorna elegancija . Vidi se gospodsko dijete. Poljubi ga u obraz. On je nježno pomilova po licu. Zagrli je, poljubi u kosu.

-Idi sad,  moja djevojčice.

Bilo je toliko nježnosti, blagosti u tom pokretu. I ljubavi, ali ne one prave ljubavi, iz duše. Osjetila sam to. To je bila neka pokroviteljska , razdragana, svježa  ljubav. Kao kad posjeduješ neku novu , tek dobijenu  lutku, koja će se jednog dana zagubiti, jer on mora svoje pute tražiti.

Ode ona.I on za njom,da je isprati.Kaže

-Izvini sa'ću ja.

Vrati se. Nosi poslužavnik. Sok od kajsija. Moj omiljeni. Hurmašicu i tulumbu. Grozd grožđa i ribizli. I Cigarete. Sedam in pedeset, moje. I Camel i šveps. Začuđeno ga gledam.

-Preko dana nikad ne pijem. I ne pušim Gitanes . Prejake su da se obdan tom žestinom napadaju pluća. Kamel mi je po mjeri, ili Drina.

Otpakuje nam cigare, vadi po jednu. Obadvije u usta stavlja  i pripaljuje. Meni moju stavlje među moje usne. Uvlačimo dim i otpuhujemo istovremeno. Ja suzna , on sa blagošću u očima.

Uzima me za lijevu ruku, nježno je pomiluje i poljubi je u vrhove prstiju, isto kao onaj prvi put.

-Reci mi Malena šta sam te ja to slagao.

I zagleda mi se u oči. Nježno , duboko , sa tugom.

Meni sjećanja naviru.

Ispred moje škole smo. On stranac, slučajni prolaznik je upravo  pripalio od mene. Ja zurim u njega, mislim neki anđeo mi se pričinjava.

„Trenutak prije nego mi vrati šibicu, zastade , duboko uzdahnu. Znam , sigurna sam nije zbog duvana. Još dublje uzdahnu i zagleda se u moje oči. Vidim uvlači se u moju dušu. Ja se crvenimi stid me je šta će tamo naći.

Njegove oči se boje tugom. Jedna kravava suza sa strane srca mu kliznu i on je upi ljubavničkim usnama.

 Ne znam odakle mi taj izraz. Nikad ga prije nisam čula. Drugoj plavoj suzi  , iz drugog oka ne dade da kane.

Reče mi :

-Oprosti mi  Mila.

Primi me za ručicu , poljubi vrhove prstiju.

-Ne boj se Malena, sve će biti u redu. Srešćemo se opet.

Još jednom me pogleda , mnogo je suza u tim tužnim  očima , kao da želi da me svaka od njih upamti. Okrenu se naglo i ode. Meni se činilo da su mu se ramena malo tresla. Čini mi se da je suze brisao. Čini mi se da je iza ugla zastao i satima povraćao.

Ali ko sam ja da mi se to sve čini. Samo nesretno dijete kome su utrobu čerečili.

Taj susret , te oči mi nisu danima , mjesecima izlazili iz glave.“

Nije me ništa slagao . Obećao je da ćemo se sresti i sreli smo se. Ja sam umislila da ćemo biti ljubavnici, dvoje koje se vole.

Zacrvenim i pognem glavu. On mi sa prstima lijeve ruke podiže glavu, nježno ko da me svila dodirnula. Gleda me , prodire u mene i kaže:

-Bićemo mila , sve ćemo biti, ali ne sada. Kada dođe vrijeme. ako nam suđaje ne pripreme neke zamke.Zato , samo malo oprezna budi. Oprosti, idem nam nešto spremiti za jelo. A i onoj malenoj. Dala si joj smiješan nadimak. Nije više takva. Podobrila se.

Kako neće, kontam ja. I ja bih se dvaput podobrila da sam na njenom  mjestu. Ih , da me hoćeš podobriti.

On se zagonetno smješka i pomiluje me po kosi. Osjetim i poljubac mi spušta.

-Dobrica si ti mila. Bićeš još bolja. Podobrićemo mi tebe. Ako Usud dozvoli.

Ode.

Crvenim se . Znam, ne znam kako , ali znam da mi je misli pročitao.

U meni još ljutnje i ljubomora ima. Nervozna sam. Gledam po sobi. Znam da je njegova.

Sve miriše na njega. Blagost i dobrota izbijaju iz zidova.  Ležaj  njegov , skoro dječiju sređen i zategnut. Ugledam krajičak , centimetar neke knjige ispood jastuka.

-Joj ti ga oduljila kao  pop na samrti  liturgiju. Može li to kraće Frka, ako Boga znaš?

-Što nisi prije rekla, ionako ne bih skratila. Sve se po redu mora. Moraš sve čuti. Jel ti je đuvegija ili ni pomozi rod?

-Joj , kakve ste vi mahaluše. . Priča vam ko hiljadu jedna noć. Bisere nižete , a nikad kraja.

-Ma bona ja te štedim. Hoću da te otupim da lakše podneseš ono što slijedi. Sa'ću ja požuriti.

Polako podignem jastuk. Vidi se debela sveska, najdeblja što se mogla u ono doba kupiti.

Njegov rukopis. Slova obla, dječačka.Dnevnik sigurna sam. Naliv pero  zavučeno negdje u prvoj polovini knjige.

Jer to je bila prije knjiga nego dnevnik. Poslije sam je uvijek nalazila. Što hotimično što  nehotice nalazila i kriomice je čitala. Sav sadržaj zapamtila.

Ali tog dana  naliv pero je bilo zakačeno na   stranici na kojoj je bio zapisan taj tekst. Voljela bih da ga nisam ni dotakla, a kamo li pročitala.

-I šta je pisalo.

-Polako ne žuri bona. Ima fras da te strefi. Daj naspi nam po je'nu. Ša'se stisla. Grlo mi suho.

I donesi bocu. Trebaće nam . Imaš ti kurvoazaijea na hladnom, garant. Za slučaj da oni lažov , ona lutalica naleti.

Ovako je pisalo:

Jok. Dobri od desete neće da misli.

On neće, on ne može, on ne želi da misli. On neće da shvati da nema Dijane njegove, njegove male kanarinke.

Sjedila u klupi sa njim; ona , Dijana. Zbog nje je on postajao bolji đak i manje nestašan bio. zbog nje je postao sušta dobrota.Srce mu se otkidalo zbog te ljepot djevojčice i njene pameti.

Bile su to  one nezgodne godine kada je simpatija još uvijek simpatija, ali ako bude dobar, fin , nježan i krotak djećaćić, mogo bi joj postati momak.

Sva bi im se djeca mogla rugati:

-Cura i momak,sjeli na bobak, bobak puče, cura momka tuče.

A njemu milina oko srca:

Eh, da je barem tako bilo, misli on.

 A oni nisu ko druga djeca. Pošli oni u četvrti razred herojeve škole . I zavoljela se djeca , ko žena i čovjek, odrasli ljudi.Čitavu godinu nisu mogli disati jedno bez drugog. Toliko su se voljeli da su ljubavnici postali. Istinski ljubavnici. Odmah od prvih dana.  Možda dječija podsvijest zna nešto što drugi pa ni oni sami ne znaju.

Ja bih svaki dan neku psinu, onako dječiju, smješnu i malecku napravio. Da se glupost može pregrmiti i da me Dijana klepa, ko hablečinu,  kad god poželi.Pa da se onda mirimo , ko ljubavnici poslije svađe.

Ali nije tako bilo.

Bilo je to tako kako se ne može zamisliti. Kako insan ne može ni u morama smisliti.

Bilo je to tako, ko da me neko svaki dan za četiri konja veže i rastjeruje ih na četiri strane svijeta.

Ja sam nemoćan i ne mogu da dišem, niti da vrištim ,a bol se veća javlja.

Prvo ti desna , slabija ruka popusti, pa odleti. Ta bol je nesnosna ,a ima još četiri uda. Zatim se lijeva, družica desne, po prašini se vuče.

Bol te samo ošamuti i ti gledaš kako noga desna, pa lijeva galopiraju ka horiznotu, konjima vranim nošeni.

Dok gledaš dijelove tijela, vidiš da se onaj najmanji ud odjednom zakofrčio i isprsio , misli postao glavni.

Jes, kako nije. Jer ono što biti nemere ima da slijedi. Na moje čerečenje ili druge patnje, veže se nešto neljudskije.

Bilo je to tako, kao da mi neko srce namah iz grudi iščupa. Ja još živ gledam kako mi srce u mašinu za mljevenje mesa stavljaju i melju ga. Ono izlazi na drugu stranu , krvavo i samljeveno, visi ko ja'ko skuvani rezanci , posuti paprenim kečepom…

-Ih bona, ti navrla pizdit’ , a ja nisam ni počela. Šta ti je , jesi li plačljivih hurmašica jutros jela?

-Nisam bona , nego me tuga safata kad god pomislim na tu tragediju. Pročitala sam šta se zbilo. Jednom mi Dobri dao , da vidim da nije moja bol jedina na svijetu , da svako tegari svoju na plećima i muči. Bori se i tuguje.

-Štas'me onda pitala zašto je Dobri često tako tužan , kad mu boli znaš.

-Ma znam je, malo si nadodala ono o ljubavništvu, ali kakve veze ima sa Dobrim. Njegova verzija je nevinija od kristalne ikone.

– Slago te Luce. Da te ne povrijedi. Dobri je bio Dijanina i ljubav i ljubavnik.

-Pričaj mi o tome , kako su bili ljubavnici.

-Ne može to tako. Na preskok. Sve po redu , kako sam čitala. I ne pizdi. Ako ti me raspizdiš ništa od priče. Sjetiću se svoga, i onog kako sam rano počela , a nisam znala šta . I nećemo nikad prestati.

A vako dalje ide…

Dijana je bila mala božica lova koja je njega . Maksumče upecala. Kako su se njene plave vlati lepršale po hodnicima škole  i mahalama Bjelavskim, dok je jurila za njenom , nestašnom životinjicom, malim srndaćem iz šume. Imala je moć, kad bi Mjesec spustila i ispod maglica ga osvjetlila, njegove bi  misli bi hrlile njoj.

Dijete je bio, šta je mogao znati, pitaće se neko.

Šta ima da pitaju,nije njihovo. Djeca sve znaju, još dok ih majke u stomaku miluju. Nevinost i znanje im polako godinama odrasli ubijaju, da bi kao i oni sumorni i neosjetljivi postali.

Vidite dvoje djece, što bezbrižno se igraju i jure. Čednost jedna stiže nevinost drugu i zaštitnički ga za ruku prima. Dvije ruke, jedna ruka u drugoj, dvije ruke jedan san i jedna ljubav djetinja. Hitaju do hladanjaka na Mujaginoj bašti. Ili do šupe iza njega. Djeca iz mahale sebi napravili loge i zakatančili ih . Samo su dvojica imali ključeve. Mojsije i Dobri.  Mahalska djeca  se  plaho  voljela igrati doktora.

Prije i poslije „igre „ njih dvoje bi se satima  dodirivali, mazili i milovali. Bez riječi, samo dodiri. Neki uzdah i duboko zagledanje u oči. Nekad bi zaplakali , gorku i duboko , a da nisu bili svjesni zbog čega.Trebali su osjećati zanos i sreću a nisu. Neka ih tuga ščoli pa se stišću jedno uz drugo.

 Dijanini zagrljaji su bili žešči i očajnički. On je to osjećao kao bol i još više se pribijao uz nju. Bilo im je toliko hladno da su ih samo zagrljaji mogli utopliti. Toliko su se pribijali jedno uz drugo da su morali voditi ljubav, da stapajući se speru svu crnu slutnju koja se izvlačila iz podsvjesti.

Da se stope, ne bi li se zagrijali i tugu otjerali.Nekad bi pomoglo.Tada bi od sreće jecali.

Poslije tih nebeskih dodira , njih dvoje uvijek bi završili ispod njihovog, višnjičkog hrasta zahvalnosti i zakletve. Tada bi se zahvaljivali na  susretanju i  poznavanja, zaklinjali na vjernost do groba. Jer oni su postali muž i žena. Neka neviđena sreća i tuga i molitva Nebu ih vjenčali.

Zahvaljivali se Jedinom, na milodarju ljubavi što ih obasipa. Zaklinjali se jedno drugom na vječnu sreću.

Onda bi ona utješena , sa osmjehom na licu odskakutala ka roditeljskom stanu. Okretala se i poljubce mu slala. On ukipljen i ponosan , kao pravi muž samo bi joj rukom odmahivao.

Svi se po mahali smješkali. Misle; evo nova ašik djeca se rađaju. A ne slute da djeca opasne vode mješaju. Drago im vidjeti ta vesela, bezbrižna, razdragana lica obasjana snovima i nadom. Djetinjstva se svoga više ne sjećaju.Uz život su negdje posijali snove i iluzije. Ali im sama pomisao na djetinjstvo neku toplinu stvara.

Dijana i on nikog ne primjećuju , samo su se za ruke držli i grčevito stiskali. Kao da će ih neko,nepoznato nešto razdvojiti. I lutali ka hladnjaku ili šupi iza. Svaki dan. Osim nedelje.

Obiteljski ručak, Dijanina jedina obaveza.

Dijana i Dobri , duo De-De , znaju,dječijim sveznanjem i dušama milim, mnogo sreće mnogo boli nosi.

Takva je dječja ljubav, kao snovi. Nevina, čista i pitka, kao majčino mlijeko poslije sanja.

Sve je u parovima, i oni su par. Nestvarni kao anđeli i nečujni kao titraj anđeoskih krila.

Gdje je radost tu je i tuga. Gdje je ljubav tu je i dušman što u sebi mržnju nosi.

Jednom sunčanom majskom danu približio se raspust.

Nebo je tišinu spustilo. Misli dunjaluk oluja se sprema.

Ptice nestale sa safirli neba. Cvijeće prestalo da miriše ,ezani su preskočili sabah i podnevni vakat. To se nikad u Gradu čednosti desilo nije. Sunce ne sija, jedan ga oblak zaklonio i uporno ga u korak prati. Neda mu glavu ili barem jedno oko da proviri.

On nervozno u klupi sjedi i prazno mjesto, Dijanino, pogledava. Srce ga steže i ona tišina mu se u um uvlači. On je zombi koji nešto osluškuje i u prazninu stoličice žute bulji, kao da mu od toga zavisi život zavisi.

I zavisiće.

Frkina svjedočenja

Dok zadnju prostu rečenicu  pišem sažaljevam samu sebe.

Moram malo prekinuti da dam malo ljepote ovom pisanju.

Poslije kad sam skontala da nije lažov , nego anđeo . Pravi pravcati. Ukrala sam to od onog lažova. Malo obradila.

Kako me samo volio. Poslušajte. Ovako bi  on pisao o nama. Ali želio  je da to ja ispričam.

Ako treba i njegove riječi umješam

Kao nepristrana sam.

Kontam ja , jesi ba našo kome ćeš pjesničku slobodu dovoliti. Meni nepristrasnoj osobi. Ha! Ha! i Ha.To je da se zavališ od šege.

Vrijeme neko buduće.  Evo šta nepristrasni posmatrač kaže.

****

Od kako  se Frka Frkica  skršila , prođe tako skoro godinu dana a da  niko nikog nije dirao,  u smislu zajebavo , nasuho takario il’ ono ko nesvrstano zezo. Neko primrje nastupilo. Ko da nas je Frkin plač nečemu  poučio.Preko noći sazrili, skoro. U jednom smislu.U drugom gdje ćeš ti blentovije nešto naučiti. Postali još mahnitiji, inatniji.

Mojsije je crvenu harmoniku bezbrižno svirao.Onda je po redu ,kako to sudbina nestašno kroji,na red došla i ona.

Jarčedoli mnogo krakova imaju.Zima je, taksi neće da voze,sigurno se vratili  ne bi.

Kako su se oni  uspeli to ptice znaju. A ni one. Sve se u čaršiju spustile.Nigdje kljun iz čaršijskih dućana i magaza ne promaljaju.Tek ponekad do nekog šadrvana na brzinu prhnu ,ugrabe kap studene vode pa prh u toplinu potkrovlja i dimnjaka.Ono do Bistrika i malo poviše , dokle je  lako , taksi je dotlen vozio.

Crvena harmonika se rasplakala,otima se , raspada se i dere; pričajte o onoj srebrenoj, ona je prije mene na redu.

Oni su  lagano nakupljali godine.Širili su vidokruge  ,intesovanja i znanje.Bili su marljivi učenici .Učili su i upijali znanja jedni od drugih.Nikad ih nije popuštala dječačka blesavost i maštovitost. Ni mahnitost. Sve su  više  različiti bili,ali su uvijek  željeli samo  muziku i ljubav,i grčevito se toga držali.

Mislili su ; vrijedilo je. Samo kad pomisle,kako je silno vrijedilo. Svaka sekunda je debelo vrijedila.  Nijedan nije umro od te ljepote. Mnogima,premnogima su srca slomili ,dušu uprljali i zaledili. Svima i sebi  i  djevojčicama ..Ali uvijek su vapili voljeti nekog,ruke pružali,ruke tražili,djeca bili,snove snili i ko najvećehablečine se opet zaljubljivali.I opet se zaljubljivali i opet se od ljubavi ubijali. Ima te čedne djece koja neće da odrastu,samo hoće da se vole,igraju i jure.Ima tih anđela što samo svjetlost i radost u drugima vide.Ima te djece što i kada ih boli,i kada ih gaze i biju,i kada umiru hoće ljubav i muziku da sanjaju.

Polako su se razbijale mladalačke iluzije.Pokušavali su , sa najvećom pažnjom,   da ih krpe i lijepe i sasvim dobro uspjevali u tome i opstajali. Kako su im  se iluzije češće razbijale oni su  postajali sve mahnitiji i sve grčevitije se zbijali , u potrazi za novim i baštama i đardinima, i anterijama i mini suknjama, i majicama rolkama i bikinijima, pepito pantalonam i bebi dolkama. Sve je to bivalo lakše opisivati, opasivati i još lakše skidati.

Nažalost,sve je bilo  toliko lako da nije imalo smisla i ljepote.Oni nisu htjeli to. Nisu htjeli odrasti.  Djeca u njima su  sve teže persistirala.

Vrijeme se ubrzavalo svi  i sve,pa i žene su postajale brže i pristupačnije.Vakat je postao slogan  za kapitulaciju, Ja tarzan ti đejn. Ti joj kažeš sjedi molim te , želiš da joj nježne priče pričaš i u bajku uvodiš, kroz bajku je vodiš , a ona se smije. Vidi budale kaže, svlači se i bestidno gola ,prosto i bizarno, kažiprstom te doziva.

Mladosti naše nema, anterije se nafajtovale naftalinom i u sehara odložile. Većinu bašta porušiše. Zgrade stambene,haustorske napraviše.Lakše je bilo do hevine doći, jer većina hevine postadoše samo ženke,kuje što se pare. Oni počeše po  haustorima  harati, zbog njihovih sravljenih bašči se svetili. U uglovima i uzvisinama mahala znali su pronaći baštu neku,negi đardin ili gaj. Neki mirni kutić koji bi pustio poneki bolero. Ni od predvorja više  nisu zazirali, znali smo Sarajevo je dobilo olimpijadu.No svuda su za njima stizale i prestizale. One . Gdje god krenu One ih čekaju. Tako su ih zvali. One.

Ništa lično i bezlično. Tek tako one. Na vlas iste  ženski rod, dugo lice  množine.

Gdje god harmoniku odlože,  Došljaci  je u miliciju šalju. Muški rod drugo lice množine.

Kažu ometanje posjeda. Mahalaši ne odustaju. Oni  nikad ne odustaju.  Skontali trik. Podijelili  sa u dvije grupe, jedna na jednu druga na drugu stranu.  Dobri oformio treću , ne stranu nego sredinu.

Bila sam ljubomorna . Išla ga ta sredina. Tješilo me , mene je u svakoj tražio. Ili Lucu. Ili Proljeće.Ili neku od oni đardinki prije nas . Ili sve nas..

Ne upratiše ih dugo vremena.Onda ih zbaciše  iz grada. Počeše bježati. Po planinama i šumarskim domovinama i planinama lutati. Nekima se to dopade,nekima ne.Dohakaše im.Počeše ih slati u vojsku,a neke kući ostavljati,da razbiju zajedništvo. Uspješe , skoro.

U sebi sam se molila:

Molim vas,najiskrenije vas molim , ne dirajte ih , ne ubijajte im duše čedne .Vama to nije teško,samo ih pustite da budu djeca i svoje anterije od brilijanata,safira i rubina sanjaju i jure. Igra i ljubav će već nekako doći. Šta zna dijete šta je teškoće?

Danas četrdeset godina poslije znaju da su bili u pravu i ni jednog  trena im nije žao. Ni onih najlošijih, i tragičnih . A bilo ih je mnogo.

Javljale su se i pukotinice,a to nikako nije dobro.Znali su  one će se širiti ,neko će kroz njih propasti i izgubiti nam se. Nismo znali ni ko, ni kako,  ni kad. Ali to je bilo već zapisano. Samo se trebalo dogoditi.

Sve rjeđe sam bila sa njima.  Kažu nema vremena, smiješi se i anterije veze .  A meni su  srce slomili. Jedini Dobri nije. Ja sam njegovo skršila .  

Frkina sjećanja

Ovo moram ispričati jer upravo su takvi bili kad sam ih ja upoznala i zaljubila se u njih.

Pričaču kao da sam sa njima, jer ja jesam uvijek sa njima i sve ih volim .I onog bagavog Debu , i ozbiljnog Mojsija, Bašku baŠu od nestajanja i lutanja , zaljubljenog Hercu, trapavbog Lenjeivca, Omu od vizija.

 Dobrog najviše. Kao čovjeka moga i jedinog od srca ljubavnika kojeg sam imala.   Zbog njegove dobrote i tuge , i ljubavi koje mi je poklanjao. Srce mu skršeno dok je dijete bio. Nikad nije o tome pričao niti jade povjeravao.

Sve se kod njih u duši držalo. A velike im duše. Uglavnom vesele. Drugima.

Za olimpijadu ih pošlo ko budalu novine. Pred olimpijadu i iste godine , na kraju , posloje olimpijade , spotakoše ih belaji. Oni se prave, ništa to nije. Život je prelijep i ide dalje. Oni mahnitaju. Ništa ih ne može zaustaviti. Znasju ako stanu , survaće se ko Mojsijeve harmonike u provaliju i nikad se neće vrnuti.

Vrijeme da ispričamo ovo o budali i novinama. Imaju dvije tri verzije, ali ova je prava.

Dobri načisto zvizno, niko ne zna ni što, ni zašto ni kako.

To se tako reda radi kaže. Samo mu dune. Šuti,cigar za cigarom pali, polako puši i otpuhuje, ali cigar za cigarom. Drinu bez filtera obično dimio. Giganske one postale  jake i bolne. Ni da ih  pogleda od zadnje noći svilenog sreberenog šala. Ja krivac , bez krivice. Morala sam ga zaboliti. Ni kurvoazije više nije sokto. A-aa. Razdvojio tu riječ i otada Azija za njega ne postoji, niti je ikad kročio na to tlo. Azijke njemu jednom jesu. Za olimpijadu kročile u njegov dom i damar.

Herco bi ponekad znao lanut.Otkako ga Herc strefio pušio one sa filterom, sedam in pedeset.  Kako ga neće strefiti .Lela Jela Jelena ko najveća papanka se na Višljiku pokliznuila i izgila sedmomjesečenu bebu. Dibidus izgubila. Skor naskroz. kaže čula samo slabašni krik i ništaviše. Četeres dana se za život borila. Herco joj svaki tren probdio pored kreveta. Jecao se molio. onda se razišli. Nisu se mogli pogledati u oči. Ona zbog krivice što im nije kćerkicu znala sačuvati. On zbog krivice što ih nije obadvije mogao sačuvati

Za druge cigare Herco  govorio one bez gaća. Joj, bezobraznika.

Deba ga ružio i učio ga pravilnom muškom  izgovoru;cigare bez filtera su k'o cigare bez kurtona ili žena bez…; ali bi ga Mojsije uvijek prekidao i nije mudavao da završi poetiku. Tako se Deba vremenom profinio. Skoro.

Od kako smo Kosa ,  Lela Jela Jelena i  ja Frka Frkica odlepršale . Dobri sve je ćešće zviždao, oni mislili zvizno.

A nije njemu se srca i duša skršili.  Najviše zbog prelijepe , čedne Luce. Umrije ona , na čisto , na bigajli hak. I njhova četvorogodišnja kćerkica. U po godine.

Zamijenili on i Lenji uloge.Sve češće Dobri  sve više šuti, a Lenji sve više progovara. I on zvizno. Izgubio  dvomjesečnog sina. Progovorio načisto u dvadeset petoj godini. Za ginisa je to.Samo što Dobri uvijek nešto zviždi, zviždi i opet zviždi.

Jedino je Zlata sa njima. Ali njihova bol nju smara.  I nove ženske joj idu na damare. Nema finoće i ljepote. Poniznosti i anterija. Smješkaju joj se , a vidi podrugivanje u očima.  A ona zainad , anterija , te ova te ona. Držali je  mahalaši njeni ko kraljicu,. Ma jok kraljicu ko princezu. Samo im ona bila spona sa mladošću.

Ona bi najčešće sjedila između Mojsija i Dobrog. Tu joj nekako najugodije bilo. Dobri bi ponekad  nabavio one Ž'tan  sa Frkinim ,nekad Ten gold cigarilos ili bi samo doveo neku koja bi u ruci nosila Kurvoazije. Neku od pjevaljki iz meanu da mu Pjevaju Mito bekrijo što mi ne dođeš ili Lelo,Jelo Jeleno iako se Herco sa životom rastaje i ne dolazi.Nekad bi donio kurvoazije i vekju ,ali kurvoazije niti on niti bilo ko nije otvarao.Oma nas je prvi napustio.Mislimo figurativno,još nije prešao na viši nivo.To što ništa  ne vidi ko opatica u mrklom mraku kad traži zaštitu za pomagalo,nije ništa najsmrtonosnije.Može se riknuti ali malo teže.

-Znaš li mila , zašto je Dobri tako često tužan.

-Ne smijem ti reći.

-Zašto?

-Nije mi on reko.

-Pa kako znaš?

-Znaš onu pizdunku, Hanu , Zlatinu rodicu.

-Znam , kakve veze ona ima sa tim.

-Ima , kako nema.

Dobro pričaj.

-Ništa ti ne znaš. Uvijek si naivna bila. Dobri je bio,  da prostiš, moja jedina ljubav. Uvijek,

Još od kada mi je prstiće poljubio. A onda nam se u Ašikovcu,  u Đardinu skršenih srdaca , upetljala ta Hana, nevinašce. Ma kakvo nevinašce, pizdunka , sto posto. Upečila se ko da kolonjsku žubori. Mi joj kao ni do koljena nismo. Tu večer , po običaju bila fešta i u zraku se osjetilo da će Dobri biti moj. Jes kako ne!

Zlata ti zamolila Dobrog da Hani malo potkreše krila, da ne špija fešte i ne širi u familiji  priče o branju zabranjenog voća. Kaže treba srediti zlobnu junfericu. A jes’ i zlobna , ali i prelijepa bila. Ima je šta vidjeti . I vako i nako. I junferica bila , plaho zrela za branje , da ne mre biti zrelija.

-Hej , ode ti daleko. Nije njegova tuga od neke pizdunčice , kako ti zoveš Zlatinu rodicu.

-I nije nego , je moja tuga počela od nje. Umjesto mene , Dobri ubro nju. Istu veče. Nismo znali. Kaže ide dijete otpratiti doma , ne može ići samo poslije ponoći. Đentlmen kontam ja , polutiho.

-Aha ,- smijuri se Zlata –  pravi, to mu u krvi.

Poslije sam čula da je Hana trebala danima ostati kod Zlate, ali je ostala danima i noćima kod Dobrog.

On je umjesto Zlate pazio na nju. A Zlatu plaho pazio Mojsije. Zakon parova i pažnje. Znaš i sama moja Lucija , kako je Dobri pažljiv. Svaka bi mu i srce i dušu dala.

I tijelo, dabome. I ostale  ukrase svoje, bez razmišljanja. Da ih on onako pažljiv i nježan  pazi i pripazi.

Zlata mi reče, ispalo je bolje nego što je mislila. Kutarisala se  velikog belaja , i to kakvog beleaja. Hanu joj Dobri skino sa vrata , da ne gleda kako se ja baildišem sa Mojsijem. I njoj dobro , Hani mere bit da bidne , još bolje. Meni se namah upališe reflektori:

-To je Dobri odveo sebi kući.

-Ništa ti ja ne znam. Nisam svjedočila. Vidiš da moj Mojsije i ja , otkako su oni otišli ne izbivamo iz kuće. Zadeverali se , imamo nekog nedovršenog  posla po vas dan i obnoć..

Ne mere to tako,  jaučem . A ja šta je sa mnom Dobri?

Očiju punih suza zaputih se  kući Dobroga.

Nikad više nisam povraćala. Do jednom. Ono kad… kad sam život povratila i umrla. Neka , polako sve u svoje vrijeme.

Ljuljam se i sanjam da lebdim i da me on za ruku drži. Mjesecima sam sjedila na zidu kraj škole. Manje sam pušila, i manje skitala.

Čekala sam ga. da mi se javi da me raduje. Čekajući ga ljuljačka mi postala najbiolja drugarica. Zažmirim i vidim ga. Ne vidim ja njega onako u totalu. Vidim oči koje mi se smiješe. Blage, tamno smeđe i malo tužne. Šta će mu ta tuga u očima.

Ljutila se na njega.

-Ne boj se Malena, sve će biti u redu. Srešćemo se opet.

Lažov. Bijedni lažov.Samo mu vatre trebalo. Ali moro je slagati. Da mi udovolji. Čula sam ja. Ima tih bjelavskih mahalaša. Fakina. Obamđijaju te riječima i ti ne mreš disati. Evo i mahalski mi riječnik ušo u mali mozak. Ni bez njega ne znam rijet progovoriti.

Čuj –  ne boj se. Ko da sam se ja ikad , ikog bojala. Čuj , molim te sve će biti u redu. A ništa nije u redu. Tri godine nikako nisam u redu. Mrtva sam , a hodam. Led sam , a dišem. Kako da se ne bojim ,a tebe nema da me braniš.

Čuj molim te. Srešćemo se opet. Reći to djetetu i slagati. Kako je imao scra, a anđelu nalik. Jes vala, što jes jes. Sav je nekako mio i prelijep. Skoro prozračan.Svog bi ga na grudi  privijala . Milovala . Ne bih mu dala da diše. I osjetim , dole ko neki tihi sićušni treptaj se javi. E vala nećeš. Ne dam ja. Al džab  džabe. Koliko ja branila i prtijetila i priječila. on mi se uvlačio u snove i zavodio me. Treptaji se povremno jave kao plamičci , pa nestanu.

Ipak je nešto pogodio. Sve mi se čini , biću ja u redu.

A opet pomislim , možda se to meni prisnilo, taj anđeo što mi traži vatre. Pitam drugarice , sjećaju li se onog što nam je tražio vatre. One ; kojeg i kada. Ma onaj lijepi , anđeoskog lika.

E vala će se tebi anđeo natakariti i tražiti vatre . I otkad  to anđeli puše. Jel možda cugo. I klibere se. namiguju jedna na drugu. Ljubomorne ; valjda.

Mislim , jes vala u pravu su. A opet iz misli mi ne izbiva.

Prođe mjese, dva. Treći se zalomio.Zahladnilo. Ne može se više njihat.

Ja u sobu. Zaključam se. Ne dam nikome da mi priđe.

Sjedim i samo mislim na njega. Nek je nestavarn . Neka sam ga sto puta izmislila. On je moj i ne dam ga. Do ponoći bi se svađala sa njim. Kako ga nije stid slagati dijete? Ja sebe još uvijek vidim kao dijete , iako sam “rano počela”. Gdje će mu duša?  Onda sam našla neku staru pjesmu : Oči crne , oči lažne. Pjevala je i plakala. I sanjala ih.

Tako je rođen ovaj dnevnik.

Počinjala ga i cijepala listove. Ništa nije dobro za mog Dobrog anđela . Poslije sam pisala odvojeno,  na komadima listova. Ako je nešto dobro , prepišem ga . Ako nije ide u rezač papira. Jes kako ne. Ko da smo tada imali te rezače. Nevaljasti papir je ovoj  pepeljugi služio za potpalu.

Dođe nova godina. Kažu uvijek sam bila prelijepa, sada još cvjetam i mirišem , kako bi on rekao : ko djevičanska ljubičica pokraj Modre rijeke. Odakle ja znam kako bi on rekao. Ne znam kako znam , ali znam da bi tako rekao , nikako drugačije.

I tako dnevnik polako preuzima moje snove.

Moram o njemu pisati. A boli me. Lažov. Lažovčina mila. Gledaju me te sjetne oči svaku veče. Miluju me. Čeprkaju po mojoj duši. Živ je. Djetinji i nevin. Miluje me i miriše mi kose.

Ljubi mi ručice i poljubac mi ponekad pokloni. Nježan i sladak. Ukus trešnje u cvatu.

Osjećam da nas trešnja spaja. I crvene bobe.

Trešnja iz mog dvorišta?

I ljuljačka.

Iz moga dvorišta.

On je svakim danom sve stvarniji i prisutniji. Hodam Bjelavama. Osjećam ga. Tu je . Negdje se od mene sakriva. Poneka ga više osjetim nego vidim . Pa opet tren vidim prije  nego osjetim, zamakao za ugao ulice. Onaj udaljeniji. Bez daha dotrčim. Nema ga. Ne varam se. Nije halucinacija. Bio je to on. Samo nam vakat nije.

Naš odnos postaje manje grozničav od onog dana kada sam ga ponovo vidjele.

Stajale smo na prozoru drugog sprata škole. Prijateljica mi reče:

-Eno ti onog tvoga.

Blenem u nju:

-Kojeg?

-Onog što ti je tražio vatre i poljubio ti džugum ručicu.

Ja bijesna na prozor. I vidim ga. Hodi polako. Kao da anđeo lebdi. Ne gleda okolo. Već nekako pogled ka nebu diže. Još nije došao ispod prozora na kojem smo se natandarile.

Hoće li podići pogled. Molim te Bože, nek me pogleda.

Ispod prozora zasta. Ne diže pogled. Vadi cigarete. Uzima jednu. Bez filtera je. Znam Drina iz bijele kutije. Vadi upaljač . Pripaljuje cigaretu. Zaustavlja jednog dječaka. Prepoznajem ga. Iz mog je razreda. Daje mu upaljač. Povlači ga za rame i okreće ka našem prozoru. Diže pogled i smiješi mi se. Lagano mi se nakloni i skoro neprimjetno mahnu.

Je ne mogu da čekam . Letim niz stepenice. Ali spora sam ko godina. Kao da je vrijeme stalo, pokreti usporeni. Znam. Osjećam. Neću stići.

I nisam. Drugar iz razreda stoji na stepenicama. Kaže:

-Otišo ti Dobri. Žao mu. Žurilo mu se.

Bijesna sam. zamal ga ne opaučih ali dječak nije ništa kriv.

-Kakav Dobri. Znaš li ga. Gdje stanuje?

-Hej , polako. To boli.

Vidim zarila mu kanđe u ramena.ne puščam.

-Pričaj šta znaš o njemu.

– Zovu ga Dobri . Voli pomoći nevoljnicima. Ništa više nisam čuo. I Stanuje tu negdje, ali niko ne zna gdje. Kao da je vjetar. Ili anđeo.

-I evo ti ovaj upaljač. Poklonio ti ga je . Da ga čuvaš. Kaže , vratićeš mu ga kada se sretnete.

Otmem mu upaljač iz ruke.Prelijep je. Zlatni , skoro damski. Nježan i krhak. Jedna bočna stranica mu popločana žadom prozirnih tirkiznih nijansi. Moja boja. Htjedoh potrčati.

Drugar mi dobaci:

-Ne leti za njim . Nećeš ga stići. Poručio ti. Nije vaše vrijeme. Još malo treba da miruješ i on će doći.

Stvaran je. Postoji . Nisam umislila. On je moj. On se meni javlja.On meni zlato poklanja. Sada sam sigurna da ćemo se sresti. Odjednom sve zaboravljam. I bol , i ono što sam rano počela , a da nisam znala šta je to. I povraćanje i led u grudima. Samo njega osjećam i vidim.

I Bože moj, koliko ga volim.

I znam, sigurna sam da ga volim,  kao što ni jednog čovjeka u životu neću voljeti.

I nisam.

Nadolazeće tegobno vrijeme će pokazati da je bio jedina ljubav moga života. Do poslijednjeg  dana i daha.