Prije nego ode , bol rastanka i tuge joj maglom obavi mozak .
Da vrišti ?
Nema smisla !
-Ovu poslijednju četerestinu je izvrištala i oplakala za čitav život.- tužno misli ona. A ne zna , još je dijete , koliko čovjek u sebi suza ima i koliko se može toga desiti , a da prethodni jauci , jecaji i suze nisu ni mala maca u odnosu na ono što može slijediti.
Da ga probudi , da mu kaže šta je sudba njima dvoma njenim izborom spremila , od sutra pa ubuduće, samo će zakomplikovati i nove nerazume raditi. Zato mora otići od njega. Boli je žiivot , ali tako mora biti. Zna povrijediće ga više nego ijedna koju zna.
Da kune ?
Koga i zašto.
Za sve su obadvoje krivi.Nije bitno ko je više ,a ko manje. Za svako nisu se našli potrebno je dvoje jednake krivnje.
Da osuđuje?
Zašto. Ne mogu se aveti prošlosti vratiti , ukrotiti i spengati i reći :
-Krivi ste !
Zna zaboliće ga , ali i oprostiće joj. A opet zna i njegovu časnost. Nikad više neće biti kao prije. Nikada oni neće biti par.
Njima nije bilo suđeno čak ni ono mahalsko – dvoje se našlo pa se opet nije našlo. Oni su imali nesreću da se susreću i da se zavole , ali da ne pripadaju jedno drugom. Uvijek bi se nešto ispriječilo između njih. Pogrešan izbor, nepravi momenat, splet okolnosti . Ma mogao je to biti i lahorac koji je duvao u suprotnom smjeru od niihovih pitanja. Uvijek će nešto stajati na putu njihovoj ljubavi , kao muhur rastanka , na kraju tućnog ljubavnog pisma.
Jednostavno njima se nije dalo. Kao da se neko proklestvo ušunjalo među njih , i čim bi nešto po ljepoti krneulo, samo bi pogrešne strune zatitrale i ona je ostajala bez njega , nijemeći od tuge i bola. Uvijek se molila da im se bar jednom osmjehne sreća. Mislila je da ih tada ništa ne bi moglo razdvojiti.
Vidjevši da je on snove prigrlio, polako sam se izvukla .U nekoj ljutnji i bijesu sve sam ponude na peškunu ispremještala.I ribizle , i rozakliju i baklavicu i tulumbu .I šal sam uplela. Sve sam pomiješala u neku nadrealnu sliku . Pa onda pokušala osmisliti neku konceptualnu instalaciju , neku sliku , poruku ostavila.
-Volim te mili , srce mi je slomljerno, moram te ostaviti , oprosti mi.
Napravila mu srce,od šala, ribizli i rozaklija. Malo kičasto, ali iskreno, dječije. Uzela sam njegov upaljač, curvoasier nasula i jednu njegovu ciganku zapalila.
Popušila i ispila, ružicu viljuškom poderala .Ustala,upaljač u ruku sakrila, ruku srcu njegovom prinjela. Vidjela sam kako je njegovo srce zadrhtalo kao površina jezera kad ga lahorac iznenada napadne.
Znam, slikar je i poeta , razumjeće poruku . Otpetljaće zbrku koju je učinila. I neki inat je proradio u njoj Samo sam smokvicu , nedirnutu na peškunu ostavila , kao žal za nebranjem.
Nikad u životu ništa nije ukrala.Uzela sam njegov zlatni upaljač , sa ugraviranom djetelinom sa četiri lista. Ma šta uzela ; prisvojila ga , ukrala. Htjela sam da imam nešto njegovo da me grije , tamo u daljini , i u nekom drugom stranom svijetu . Ali ostavih mu kameju od žada , sa svojom slikom, moj talisman da ga čuva od zla.
Tišina je bila takva kao da se neko sahranjuje. Ne , niko , nikad neće moći sahraniti moju ljubav , ali sad moram poči i ubiti njegovu . Zna neće moći . Niko ne može ubiti vječnu , bezuslovnu ljubav.Tiho se sagnula , nježno , u usne poljubila usnulog , nesuđenog ljubavnika .
Čitavo vrijeme je imala nelagodan osjećaj da je neko posmatra. Zato sam suze sakrivala. Zato sam se kad je on zaspao, pravila da spavaam .činilo mi se da sam čula prigušeni jecaj nekoga ko umjesto mene plače. Neki anđeo? Ne znam , ali bilo mi je lakše jer je neko dijelio moje suze.
Pođoh , ali se vrnuh i još jedan očajnički poljubac mu dala. On se nasmiješio i nastavio da sanja.Tiho samse ka kapiji iskrala.
Izlazim ja , a Luca pred mene .Zastanem u meni straha nema, jer za njega mjesta nema. Svo mjestoje bol uzela i gledam, ništa ne govorim. Luce me zagrli i pitam, iako zna:
– Šta sada malena moja, kamo bježiš?
Pomirljivo i i smireno , kao Dobri sliježem ramenima i odgovaram :
-Idem u Vranje da se udam ,za sina čovjeka koji me silovao. Mito mi rekao ako se ne udam ubiće i Dobrog i brata mi. Šta ću , moram , nema mi druge.
Luce me ubjeđuje da mi može pomoć. Sumanuto skoro histerično niječem glavom:
-Nemoj molim te, ništa i niko ne može pomoći .Mito je taki kad nešto kaže on to i uradi. I molim te , najljubaznije te molim, ništa Dobrom ne govori , da me ne bi tražio ili krivicu osjećao. Ili nešto nepromišljeno učinio. I bolje je ovako . Boljeće ga , ali će se on praviti da mu ništa nije i ponos njegov neće me tražiti.
I nije me nikad tražio.Ne nije bio ponosan ili ljut.Samo je malo izubio povjerenje u mene zato što nisam imala hrabrosti da mu kažem istinu.On bi već nešto smislio.A i sve je bilo gotovo.Ona je tuđa žena.U svetost braka ne treba barkati.
U strahu da Luce nešto ne uradi u ruke je dijete ljubim, ko majku svoju , suze mi navrše , htjedoh da se istrgnem i bježim. Luce mi ne da, zagrli me, do auta ,ilicijskog me vodi. Posjeda me na zadnje sjedište ko princezu neku u bijeloj anteriji i njenom srebrenom svilenom šalu,koji mi je umjesto onog srcastog moga dala.
Kapu na glavu stavlja i motor pali.Gleda u retrovizor, ja se pravim da spijem.Čujem je kako tiho sa motorom priča::
-Motoru tiše , to dijete umorno leglo je da spije,snovima nesreću mije. Vozi je prvac malo više Sedernika.
Pred kućom Mito sav na iglama čeka. Kćer mu Frka na usud docni. Ostavljajući me u autu prilazi mu i kaže:
– Ova će ti svadba nekažnjeno proći. Ne da dijete na tatku svoga, iako joj on nesreću sprema i život unoštava. Ali pazi se Mito , prneš li, pljuneš li ili se nakašlješ malo jače nego što mislim da je dozvoljeno Goli ti otok za vaskoliki život ne gine.