Vesna Moreno S.
Opet me ubjeđuju drugarice da odim u Trasu. Onaj plesnjak za pubertertlije i početnike. Pristanem, teška srca. Ni prvi odlazak mi se nije previše svidio. Nešto me koči. Ko da mi neki glas poručuje da pravim veliku grešku ako odem.
Vrijeme je zimsko , ljuljačka ne radi. Zatvorena u sobi tugujem. Gubim nadu da će me lažov potražiti. A opet, kad pomislim na njegove oči , srce mi igra ko ringišpil bez kočnica. Utroba mi se grije kada osjetim njegov poljubac a spušta ga na vrhove mojih prstiju. Čista poetika.
Nagovoriše me. Kažu svira neka Formila 4 . Nikad čula. Neka roken rol furka. Drka – drka d -Đon – The đon. Mislite ja ne znam te šatro fraze. Znam, ali sam se vaspitala da nikad ne psujem. Osim kad mi se otme i kad mi je dosadno. I kad mi misli krenu na ono : rano si počela. Moram nečim zabaviti um da sjećanja ubijem. Narodska sočnost mi se čini sasvim dostatna za razbibrigu.
A sada mi je dosadno . Zijeva mi se . Znala sam da ću zažaliti. Moje tri drugarice pomalo , đuskaju. Nisam znala da se to cupkanje nogama, malo tamo, malo vamo, trt vrt uvijanje guzicom – zove đuskanje. Meni smješna muškadija. Nisu ni momci, ni djeca. Golužradi tići. Negdje između. Sada u potpunosti spoznah izraz fićfirić. Htjeli bi nešto , a ne znaju kako. Zbijeni u gomile. Bez hrabrosti. Pogledaju li koju kokicu , zarumene se ko pjetlić kad ganja iskusnu kebaru a zna da će mu pobjeći.
Ankica , oficirsko dijete se izgubi. Leti prema ulaznim vratima. Tamo ulaze ona trojica . Oni isti blizanci otprije , mislim ja , rasvjeta je prigušena. Isto odjeveni , ista visine , ista dužina kose. Isti šeretski osmijeh. Zavodnički i samosvjesni. Ankica grli onog svog jako štrkljavog. Dovodi ih do nas. Ovi nisu fićfirići. Vidi se da znaju šta rade.
Poslije sam skontala šta to. Odvajaju kokice zrele za branje i kljucanje. A one se ne bune, jer skoro nisu ni svjesne ( Ta hajte molim vas !) da im je vrijeme došlo. Iako ih svaki damar svrbi. Najviše tamo gdje je kod mene led. Uvijek mi je bilo jasno zašto pijetao kljucne koku. Prekida nepotrebno ganjanje i stvari dovodi u domen prirodne bitke za produžetak vrste.
Sjećam se njihovih imena : Oma , Deba i Baška baŠa. Neobična imena. Ne zna im se rod, ni korijen. Kasnije sam saznala da ih to ne interesuje. Religijsko i nacionalno porijeklo. A i skontala sam da ih jedino žene ili djevojčice koje to trebaju postati interesuje.
Bili su kao neka vesela bujica , kao neki tornado humora. Osim po odjeći koja je bila istovjetna, po visini i dužini kose uopšte nisu ličili. Mogla bih se zakleti da su svi visoki metar in osamdeset centimetrov i koji pride.
Oma gavranove grive, i crnih mark špicopvskih brkova, mnogo pjega na licu i velike naočale , se krio iza ironije.
Deba ili debeli , koji je bio mršav ko štiglić , bio je nervičak , sav u trzaju , u kretnji. Nedosljedan u mislima , istajan u glupostima i dembelstvu kao da je htio da se nadvije nad čitavu Trasu.
Baška baŠa me privukao svojim veselim , zaraznim osmjehom i očima. Kako si samo ličile na one od onog mog . Jedino su mu obrve bile malo tanje i oči nisu bile tužne.
Od kada su se pojavili , nije mi bilo dosadno. Bila sam dobar učenik. Vidjeće se – ipak nisam kako treba savladalo gradivo. Bili su moj usud. Bili su sa Bjelava i Baška baŠinoj majci sam nosila mlijeko. Ugodna razgovorljiva hanuma koja se uvijek volila šaliti. Obećavala mi je da ću joj biti snaha. Nije znala koliko je bila blizu istine. Jednu malu bogdicu. Jedno malo usamljeničko nestrpljenje. Izbor po mjeri Nepogrešive Sudbe.
Nisam ni znala da ima četvoro djece; tri sina i kćer . Nikad ni jedno nisam vidjela. Hadžijska djeca. Ne moraju rintat. Tako sam mislila. Uveliko sam pogriješila. Socijalizam je pokušao da ukine razlike. Sirotinja i raju partizanskog miljea izjednačiti i položajima i beneficijama , a u ime jednakosti trebaju dostići i prevazići trule bogataše u koje spadaju i hadžije.
Ta saznanje će doći vrlo brzo.
Neke stvari se nepredviđeno dese i okrenu sve tumbe, a blesavi hajvan od čovjeka nije ni svjestan grešaka koje radi. Neki, čini se nevažni izbori budu katastrofalni i okrenu život u pogrešnom smjeru. A kada jednom krenu lošim pravcem , kao da se ljudi takmiče ko će ti više nagrditi život. I evo, čitav potonji život se pitam zašto se meni i Dobrom nije dalo, a bila sam sigurna da smo savršen par.
Najviše odgovora se sazna u ispovjednom razgovoru sa dobrim dušama, iskrenim prijateljima, privrženih Božjoj milosti. i mudrosti.
Imala sam sreću da posredstvom Dobrog upoznam tri nestvarno dobra i plemenita bića – blaženu ljepotu Lucu Blaženovič i moje imenakinje uzvišenu krasoticu Kosaru Mariju Magdalenu i Mariju Magdalenu Grdelinku. Nikad im se nisam stigla zahvaliti za sve što su učinile za mene i svojom nenametljivom plemenitošću i mentorstvom pomogle mi da preživim i naučim šta je život. Dio mojih najljepših sjećanja vežem za njih.
Imala sam sreću i čast da im pravim društvo tokom njihovih poslijednjih dana i da primim njihove blagoslove. Koliko je samo ljubavi i hrabrosti bilo tim divnim i nadasve časnim ženama. Voljele su i bile voljene. Život ih baš i nije mazio, ali su zadržale umnost , blagorodnost i uzvišenost do poslijednjeg trena. I neugaslu ljubav prema Dobrom.
Kada je početkom ljeta sarajevske olimpijske godine umrla Nadin, njena i Dobrog kćerkica, znalo se da Luce neće moći dugo ostati sa nama. Neumitno se razboljela kada je četiri godine prije proviđenjem rodila tog anđela Samo je ljubav prema kćerkici i Dobrom sve te godine držala u životu.
Jela Lela Jelena i ja smo joj naizmjenično pravile društvo, kada je Dobri morao biti odsutan. Normalno druženja i razgovori su se kretali u okviru onoga što nas je spajalo. Bile su to ispovjedne sesije u kojima je ona kao upućenija pokušavala da me nenametljivo uputi u ono što se zbilo i iz čega se eventualno mogu roditi neka olakšanja i saznati potrebni odgovori.
Tako mjesec, dva prije uznesenja ona prekinu neku svoju nježnu uspomenu i zavapi :
-Ajd , bona Frkice prozbori i ti koju. Ako ja nastavim , o Dobrom i meni , raspizdiću se ko najveće pizdunka. Već su mi se slavine počele odvrćati.
-Ih ,ko da ti ne znaš šta se u našim đardinima dešavalo?
-I znam i ne znam. Nisam baš zorno pratila vaše najintimnjie putešesvije i karambole koje ste svojevoljno birali. Samo sam se brinula da vam se nešto loše ne desi. Imala sam tada mnogo posla. Eto , nikad ne spoznah kako i zbog čega se ti i Dobri nađoste na ljuljašci; ono jutro kada sam zvanično banula u vaše živote.
-Dobri ti može bit nije pričao?
-On nikad ne priča o nome što je prošlo i ako nema veze sa nama dvoje. A ako progovori to je poprilično šturo i dosta neodređeno Ne voli mješati priče . On to kaže: kad nema osobe o kojoj se priča onda je to najprimitivniji trač, bez obzira na dobronamjernost. Mislim da je prestrog prema sebi , donekle i prema drugima.
-Pa ovako , u stvari to veče se ništa nije desilo . Ništa vrijedno pomena. Najvažnije pitanje je kako sam završila sa Debom , a ne sa Dobrim. Zapravo ja sa Debom skoro ništa nisam ni imala. Išla sam u onu adolescentsku igranku u Trasi sa Ankicom , Mirjanom , Suadom i ponekad , čini mi se Rajkom.
-Nisi ništa imala sa Debom? Meni se nije činilo tako.
-Sačekaj malo sve ćeš saznati. Rekoh tipoznala sam Debu , Omu i Baška baŠu u Trasi. Blago rečeno ; oduševili su me.. Prošlo je pola godine od kada je Dobri ušao u moj život. Bila sam izluđena što ga nema. I strahovito usamljena. Od kada sam sa sedam godina počela mlijeko raznositi sve do srednje skole nisam imala drugarica. A drugova? Muški mi nisu padali na pamet! A nisam ni znala da ga ova trojica poznaju.. Nikad ga nisu pomenuli. A da mu je Baška baŠa brat nisam ni slutila još dugo vremena poslije . Oni nisu oglašavali svoje srodstvo. Toliko su fizički i mentalno bili različiti kao da nisu braća.
-Vidiš, ja sam oduvijek znala da su braća. No , to je nekako i logično . Moje je bilo da znam takve stvari! A da li bi saznanje da ga poznaju bilo šta promjenilo?
-Normalno da bih potpuno drugačije reagovala . Ne bi mi palo na pamet da se družim sa njima.
-Nije li to pomalo licemjerno prema njima. Da ga nisu poznavali bilo bi sasvim u redu da si sa njima, odnosno Debom?
-Ne znam Luce!?Bila sam neuko dijete. Slomljeno,usamljeno, nesrećno, tužno.Život mi se raspadao .Nisam imala nikoga da me uputi. Dobri je bio tek samo jedan duh u mojim mislima. Jedna sjena u mojim snovima. I nije dolazio.
-Ali , ako ti je toliko značio , bez obzira – sjena , duh ili priviđenje trebala si sebi , u svoju ljubav vjerovati ?
-Šta sam ja o životu znala? Kako je teško svako jutro ustajati u četiri ujutro , svaki bogovetni dan sedam godina? Kako se muze krava? Koliko je težak džugum? Kako se timari marva? Kako je to kad dijete umorno , pospano i slomljeno stupa kilometre i kilometre pod punom raznosačkom opremom? Kako sam košmarno rano počela a da nisma znala šta sam to počela? Kako je razgoračenih očiju gledati kako se drugi raduju i igrju, a dijete rinta puno robovlasničko šesnaestočasovno radno vrijeme? I ne žali se! To je bio moj svijet i moj nauk. I pitanje: Gdje će im duša? Iako nisam ništa znala o duši.
-Oprosti nam nam na nerazumu Marija Magdalena molim te. I meni oprosti za moj grijeh prema Bogu Jedinom i tebi anđelu njegovom. . Evo , iako o tome niko ne priča , svi me “štede” , iako znaju da znam da neću još dugu – a još nisam spoznala kako se desilo da sam zgriješila i završila sa Dobrim. Četrnaest godina prebirem svaki detalj i ne znam kako se desilo nešto što se nije trebalo desiti i nije imalo šansi da se desi. I kako se bliži dan odlaska , sve mi je manje žao što sam zgriješila.I pokušavam naći hrabrosti da sebi oprostim. Znam Bog Milostivi mi je odavno oprostio i podario mi radovanja koja nisam ni slutila da su meni moguća.
-Oprosti ti meni Luce. Nikad ne kukam i nikad se ne ispovjedam o svom bolu i svom životu. Ali kad sam sa tobom kao da mi popuste sve barijere. Jer ti si moj , naš anđeo uvijek bila. I njegov i moj.
Luce me čvrsto zagrli . Zaista , u tom trenu se osjetih kao ona mala djevojčica koja džugume tegari , a anđeo ga miluje i snagu mu daje. Malo je trebalo da se raspizdim i otvorim slavine bola. Ali nisam. Morala sam još jednom preći sve ono što nikad nisam imala skim podijeliti.
-Sada se ništa ne da ispraviti. I bolje je ne razmišljati o tome. Boli saznanje koliko smo ponekad povodljivi, plitki i nerazumni. I tako malo po malo Deba mi se počeo šlepati . Nisma ga uzimala za ozbiljno zbog Ankice, a i on mi se najmanje sviđao od svih. Bio nekako federast, kao na nekim oprugama, pomalo prijetvoran i često nije znao šta će sa sobom. Njih dvoje su imali jako nervoznu i tubulentnu vazu. Voljeli su se , a nisu mogli doći do zajedničkog jezika. Ankica je bila tužna jer , jednom reče , ako ne vode ljubav , onda se neprestano i bezrazložno svađaju. Mislim da je razlog svemu to što je Ankica znala da Deba i njihova ljubav nema šansi kod njenog oca.
-Ma sve je to u redu, ali kako si zaglavila na ljuljački sa Dobrim.
-Joj , jesi navrla. ko junferica kad je ufati svrbež . Da bi se ljuljačka desila , moralo je poteći dosta vode i lomova. Dobrom i meni se jednostavno nije dalo. Poslije Debe se desio Mojsijev i Zlatin godišnji odmor. A onda se desila , noć anterija.
– Mojsije , Zlata i Noć anterija? Kakve veze imaju sa tobom i Dobrim.
– Vidiš malena ima dosta toga što ne znaš! O tome ću ti ispričati u jednom dahu. Ako me prekineš izgubiću se , dušu isplakati i prosuti na tisuće sitno sjeckanih santi leda. I neću moći nastaviti.
Skontala si , valjda , da je Dobri neka lutalica. Samo ode i nema ga. Pa se poslije vrati , zeru tužniji i zamišljeniji i muči. Ništa ne govori. Ja se uveliko počela družiti sa konzilijumom.Svi me dobro i obzirno prihavtili , posebno Zlata i Jela Lela Jelena ; samo je Mojsije nešto sumnjičav. Kažu – stari skeptik , a i prorok uvijek je takav prema nepozantim; dok mu ne dođe neko znanje o muhadžerima, odnosno uljezicama. Ja se umorila od čekanja onog lažova i počela se sa Debom družiti , ono polako i oprezno. Od onog potopa imala sam taj strah i odbojnost od muškog dodira. A i Debi čini se nije bilo do dodira, više mu je trebala ženska pozornost i faktičko društvo radi raje. Njegova veza sa Ankicom je bila gotova. Tako su svi mislili. A i činilo mi se da je to neka mahalska verzija Edipovog kompleksa . Ne sjeća se da ga je mater ikada mazila i ljubila. Odakle joj vrijeme od silnih trač partija i kahvenisanja.
I na proslavi Mojsijevog i Zlatinog godišnjeg odmora prvi put neko pomenu Dobrog. Mojsije vjerovatno:
-Još bi nam samo oni baksuz Dobri trebo, pa da sve bude cakum pakum. S kojom li se sada u belaj uvalio?
U meni sve zatreperi. Imala sam hiljadu pitanja , a ni jedno ne izgovorih. Stid me . Ako dođe i sazna da sam sa Debom načisto ću propasti u zemlju. Po baksuzluku dođe. Kada je došao druženje je dobilo neku novu dimenziju. , plemenitiju i nježniju. Ali i opičeniju. Sve se odjednom otelo kontroli i svi počeše čudovati.
Ali mene zaboli taj njegov dolazak. Nije došao sam. Jebote! Moram opsovati , izvini me!Kakva je ljepota bila sa njim. Ciganka , naslućujem , a uzvišena i plemenita kao tamnoputija verzija one novzavetne Marije Magdalenae, sa aramejskih ikona. Tada mi je prvi put na pamet palo:
-Baš je ovi Dobri srećo. Hoće ga prelijepi anđeli.
I nisam bila ljubomorna. Bolilo me srce , ali Vesna je bila nešto uzvišeno i savršeno. Kad bolje razmislim ,u svemu veoma nalik tebi Luce. Suptilna , smjerna , obrazovana , prelijepa , blagorodna , uviđavna i nekako pomalo distancirano susretljiva. A fizički ti je sušta suprotnost. Skoro da nije pričala. Smješkala se , klimala glavom i zaljubljeno gledala u Dobrog. Nije skidala oči sa njega. Ni on sa nje. Ispreplela je prste njegove desne ruke sa svojim lijeve ruke , uvukla se u njega i ni za tren ga nije ispuštala. Kao da se bojala da će joj pobjeći , ako sa samo na tren razdvoje.
-A Dobri , kako je reagovao kad je skonto da ste ti i Deba par?
-Ma, nismo mi bil nikakavi par. Bili smo dvoje usamljenih koje se silom prilika druže. A Dobri je bio … ma Dobri. Diskretan , pokroviteljski , malo šaljivo rapoložen , kao da se utopio u njihovo mahnitanje i kao da nije obraćao pažnju na mene i Debu , više nego na ostale. Malko je po običaju , “nesvrstano” roštiljo Debu i navodio vodu na mlin Lenjeg. U njegovim očima i gestima nisam osjetila ništa nalik negodovanju. A znaš kakvi su mahalaši! Kad njihovo mahnitanje krene , to je bujica koja se ne može zaustaviti. Stampedo koji ne da insanu da misli. To je prvi put kada sam osjetila da nam se neće dati.
Poslije tog susreta je nestao na neko vrijeme. Rekoše mi opraštao se od Vesne . Ona je morala svojim putem ići. A na tom putu nije bilo Dobrog . Bojala se da ga ne uprlja.
Kasnije , mnogo kansije sam spoznala :
-Baš je ovi Dobri baksuz. Njegovi anđeli umjesto njega odlučuju šta je najbolje za njega – kao da je autist ili osoba sa posebnim potrebama.. Bez obzira koliko ih je to boljelo , koliko su ga voljele i što su znale da će mu svojim odlascima srce skršiti, on je ostajao sam. Znam u dobroti svojoj nije se ljutio i uvijek ih je opravdavao i praštao im:
– Poklone mi toliko ljubavi, milosti i znanja, da ne znam šta ću sa tim. Ne mogu oči otvoriti od ljepote i suza. Onda to moram podariti nekim drugim anđelama da znaju da se ljubav ne može ugasiti. Čarobni krug ljubavi. Kako da se ljutim? Vremena za tugu nema jer Bog je milostiv. Uvijek nam nove darove sprema.
A onda je došla noć anterija i nevinosti , koja je , činilo mi se , otvorila vrata daljem betoniranju svih prilaza nekoj izglednoj budućnosti između nas . Poslije anterija se desio đardin skršenih srdaca, kojem si i ti nazočila.
I to je to! Dobri i ja dva, ledena svijeta. Sjeverni i južni pol. Na istoj planeti , ali bez dodira.
Nisam te noći znala , ali bio je toliko tužan zbog Vesninog odlaska da nije mogao disati. Trebala mu je samoća. I ne bi došao , ali Zlata ga je zamolila za malu pomoć. Nikad nije rekla da li je to bilo zbog nje ili je boljela Dobričina tuga, pa je htjela da mu ne da vremena za samovanje. Njoj su ostavili jednu njenu rodicu , prelijepu pizdunčicu , školarku Hanu da pazi na njenu krepost. A o Zlatinoj kreposti niko nije razmišljao, jer nije bilo ptičijih svjedoka na granama . Vremenom je većina njih utihnula ili otišla iz gore bosanske , na more plavetno jadransko..
Niko nije znao šta se dešavalo u njegovom umu. U njegovo srce nisu htjeli da barkaju. Odrastao je muškarac. Nek se snalazi kako zna i umije, samo nek im ne pizdi., Uprkos kontraverzi Dobri nam je priuštio jednu od najljepših noći koje smo doživjeli. Bilo je toliko ljepote, nježnosti , blagosti , čežnje i ljubavi u njegovom , slobodno mogu reći vanvremenskom igrokazu o anterijama i nevinosti.
Bilo je toliko topline , ljudskosti , nezaborava i ljubavi u svakoj izgovorenoj riječi , u svakom gesto i pokretu da sam se od te ljepote rasplakala ko prava pizdunka. Zapravo slutila sam , znajući da ga gubim , da sam ga tu veče nepovratnu i beskonačno zavoljela. Činilo se da je svoj igrokaz meni posvetio.
Skoro da se ne sjećam odakle mi(!?) , još uvijek imam zapis o toj noći i napamet ga naučila.:
Anterije i nevinost
Večeras , u našem đardinu imamo posebnu gošću, prelijepu Hanu , pa osjećam potrebu i čast da joj poželim dobrodošlicu i da joj se zahvalim što nas je obasjala svojom nazočnošću.
U ima naših grlica i u njeno ime , zamoljen sam da vam predočim nikad ispričanu priču o anterijama i nevinosti. Često se pominje ta bajka.Većina ljudi misle da znaju šta je to i kako to izgleda. Vjerovatno samo misle da znaju.
Dakle , večeras su stvoreni svi uslovi da malo prozborimo o anterijama i kako je razmišljanje o njima nerazdvojivo vezana za nevinost. Nevinost je ipak sveobuhvatnija filozofska tema i njoj ćemo posvetiti posebnu pažnju, u nekom drugom vaktu i na drugom mjestu, gdje nema nazočnih i nepoželjnih svjedoka. Otom potom.
Neki kažu – anterije su starinske haljine od teške svile i njih su izrađivali terzije. Mere biti. Da su starinske nisu. One su iskonske. Mislim da ih je pramajka Eva sa ponosom nosila, da sakrije svoj grijeh i nagost. Kad se te dvije milosne ljepote – žena i anterija sastanu; ništa ljepše i uzvišenije se u dunjalučkim rabotama ne može vidjeti. I nikad neće zastarjeti.
Vi mislite da ćemo sada razvezat priču o đardinu, cvijeću , grlicama, i tako to…
Ma, jok boni. Ne ide to tako. Priča je o anterijama. Kako ćeš pričati o anamo onoj ljepotici , kad se anterija još nije izvezla, ni natandarila na uzbibano tijelo. Tek kad se završi i obuče mora se malo pronosati, vpa mazno prošetati.
Ovdje ćemo stati, vi nas radoznalci zamalo na tanak led navukli. Hoćete sve nešto preko reda, bezbeli. Mora sve polako , po istilahu..
Terzije su pravile anterije za bogati svijet, za dokona, bogata i lijena ženska čeljada. Te terzijske navlakuše na tijelo nisu imale ni duše ni ljepote .Ponekad bi im se posrećilo pa bi nešto nalik našim anterijama napravili. Urijetko. Krcate im anterije zlatne svile, i krute ko da su od pravog zlata pravljene. Đes’ ba ti vidio da išta valja ako samo zlatnu svilu takariš i štancaš?
Malo skrenuli, ali ćemo se brzo vrnut na pravu riječ.
Mi gledali i pregledali, čak i baterije poneko upotrebljavo, i još uvijek nismo sigurni da smo dobro vidjeli i šta smo to vidjeli. Ako ne znamo protumačiti i skontati, znamo opisati. Bar tako mislimo.
To što smo vidjeli ćemo vam ispričati. Tako je najlakše, jer tu zabune nema.
Pravu i najljepšu anteriju bi žensko sama sebi i prema svome tijelu skrojila i izvezla .Ko će bolje od nje znati kako tijelo ima, koliko krivina i oblina i na kom mjestu čega ima? Niko,pa ni dragan. Ima on čitav život da to upoznaje , pa mnogi ne upozna niti domozga kako ta ljepota diše i funkcionira.
Kućna anterija se vezla, za dragana, muža, đuvegiju, zagonđiju, muškarca koji traži ljubav žene, djevojke, djevojčice i uzvraća, debelo uzvraća. One su se još manje štedile i u vezu, i u ljubavi. Takav vakat bio i takva im narav bila.
Konzilij je sretan što bivstvovuje i uživa na izdisaju tih sretnih i prelijepih dana opijenih čarolijama i ljubavlju.
Šivenje i vezenje anterija se znalo otegnuti oho-ho. Vezla se za ženskih večeri , uz pjesmu, šalu, gurkanje, govorkanje , ples, ćežnje, nade i uzdisanje. Kada bi se koja anterija zavšila, rad bi prestao i ženski svijet bi se divio tek skrojenom i izvezenom
umjetničkom djelu.
Svaka anterija je bila unikat i priča za sebe, jer je iz ljubavi za ljubav rađena. To nije bila još jedna duga vezena ženska haljina. To je bio neviđeni krajolik skladan po tijelu švelje i mjeri ljubavi što u susret te žene brodi.
Po najsitnijim djelićima i vijugama tijela koji će biti prekriveni, brižljivo su birani detalji, boje, linije, zavijuci, krugovi i opet boje. Puno boja i detalja. Svaki detalj je odgovarao mjestu i dijelu tijela koji će se sinhronizovati sa haljinom.
Sve je bilo krojeno, otisnuto i zategnuto do u tančine da istakne dio tijela koji se vidi i koji se ne vidi , ali koji će zaiskriti i nenadano biti izložen i viđen. Pa opet bježati, iskriti, iskakati u igri lova i strasti. Bježi čedo, lijepa ženo, bježi i sakrivaj se da bi sebe poklanjala!
Zajedničko svim anterijama bez obzira na namjene i boju je bilo da su imale duboke izreze. U rukavima do iznad ramena ; do žile kucavice, u grudnom dijelu skoro do pubičnih slasti. Predio nogu do i oko svilenkastog đardina što je pjesnikov omiljeni izraz za izvor ljubavi i života, se prilazilo da posebnom pažnjom.
Jel to onaj raj za koji se mre? Jeste, jedan kroz jedan. Prekrsni vrt mirisa , boja i slasti – jes vala! Toliko je čaroban da insanska blentovija ne bi nikad puta izlaska iz njega mogo naći, niti bi poželljeo da nađe.
E, taj vrt treba poslijednji da zatitra , u nagovještajima i mirisima dok mozak nekom zaljubljenom slunti ne smuti.
Ti izrezi nisu uređeni i krojeni tek tako. Imali su svoju svrhu.
Svečane anterije su imale prigušenije, zagasitije ali ne i manje lijepe i efektne boje. One su otkrivale bogatstvo haljina, bluza, košulja, suknji i podusknji, velova , vezova, boja i šara i svih mogućih ženskih nošnji i nepoznanica koje su se u anterijama mogle kriti.
Bezgranični nizovi kombinacija boja i sakrivenih čuda što hoće da izlete i da se daju. Čari zadivljujuće i ugodno za oko posmatrača, ponos za vlasnicu spektakla.
Kućne i djevojačke anterije nosile su se samo u trenucima najveće intime. Uglavnom noću i za posebne prilike. One su bile od laganije svile, koja se uvijala oko ženskog krajolika kao prvi prozirni snijeg oko brdašaca i dolina.
Opisali smo vam anterije, uglavnom, izreze na rukavima, grudima i među nogama. Sada zamislite bijelo mramorno žensko tijelo kada se uvlači ili izvlači iz anterije.
Ne , taj šturi opis nema smisla i priča o anterijama gubi veo i draž.
Sjedite zavaljeni na šiltetu i među jasticima i… Ne, ni to ne ide. Suviše vulgarno. Čovjek se zavali kao u hamam baru i čeka gologuzu predstavu. Nisu anterije, nikako nisu bestidne i nisu za širu publiku.
Tu žensku, djevojačku kućnu anteriju i nevinost ćemo morati predstaviti na jedini mogući način, kada se steknu uslovi za pokazivanje njene svrhe.
Kad ono isto veče , malo kasnije …
Deba se vrpolji ne smije da zucne, njih je četvoro: Mojsije , Zlata , harmonika i Frka, a on je sam. Ne vjeruje on, da će ga iko zaštititi.
Đugum Frka samo što mu nije dala nogu. Osjeća on to. Nije da mu je svejedno , ali njemu bi to bilo normalno. Tu pomoći nema. Dvoje se nađe, pa se poslije ne nađe. Nema tu nikakve filozofije. Ili ne daj Bože tuge, kuknjave i suza. Ma, čak ni uzdisaja. Možda neki žal , jer Frka je Frka i nju teško može bilo koja nadomjestiti.
Samo ni on, ni ona tu nogu još ne slute do kraja. Blagost ljeta i miris noći ih opija i zavarava. Dobro, legne tu i koje piće više, a dardina mi, i takar pride. Takav vakat. Prelijep i takarli, u onom lijepom i nježnom tandarli smislu.
Onog Dobrog nikako ne mo'š prokontat. Sa svima dobar i sa svima druguje i šuruje.Nije to dobro, konta Deba. Tu nešto ne štima. Ne m're čo'ek toliko dobrote u sebi nafajtati.
Lenji je toliko lenj ,lenjivac mu ravan nije. I njemu će Frka crveni dati i doživotnu zabranu prilaska, obaška. Skoro da i ne diše. Džaba mu Mala Guza vještačko daje i remeti ritam merhametli noći. On u sve veći bandak pada. Stvar navike.
Oma gleda kako će koga u bulu uvaliti i natandariti. Bolje on nekoga , nego neko njega. Čista logika. Kosa nešto poboljevala, tu veče nije došla .Poslala Omu nervoznog i pregladnjelog; nije joj se dalo kazane pripremati i prati. On kaharli, stvarno večerao nije, pa se sofre dohvatio i brsti.
Herco u Lelu Jelu Jelenu zateleban k'o hipnotisani kurban u nož. Dva zečića svaki čas , jal iz bašte u odaje, jal’ iz odaja u bašću. Lejla Jelena sva uzbibana i sve nešto pjevuši, ne može se razumjeti što, ali svakako na neki veseli sevdah sliči. Za njih vrijeme i drugi ne postoje. Samo im jahanje na umu. Vela havle , vela kuvetiula. A čini se kuvet ih plaho pripazio.
Nisu to razlozi da bi Mojsije imo razloga heknut harmoniku. To je zato što tako mora biti. Jedna pogrešna riječ i to je to. Ostalo je stvar trzaja i navike. Navikne se čovjek na zvuk riknjavajućih basova .Ne mre bez njih fešti čar nadolmiti.
Dobri večeras plaho tužan bio, ali vješto krije. Proljeća kao da su se gubila. Djevičanske ljubičice su nestajale. Jedna za drugom. U nepovrat . Osjeća to on. Više ih neće sresti. A prelijepe su. Svaka . Dostojanstvene i čedne u onom nejuzvišenijem i najplemenitijem smislu. On je dio po dio sebe , sve više u dubinu nutrine sakrivao. Bojao se ako ih ostavi na javi , opet će mu neka grlica srce skršiti. Radi njegovog dobra!?
Aha , jes kako ne.
Pustio je da Mali Princ odluta . Nebo je još jednog anđela uzelo. Svakog trena po jednog. Koliko samo nevine dječice zvijeri sačekuju i nestaju.
Tu je i pridošlica Hana rođaka , koju Zlatina majka ostavi , da nadzire krepost kuće , da se kakav nered ne bi zbio. A on prijateljskim pogledom nagovoren da joj posebnu pažnju pokloni.
Ih, kakav je to nered , ako se koji par malo povali i provaljucka. Nije nered ni kada se puno povali i provaljucka. Nered nastaje kada se previše valjucka, pa se izgubi smisao za realnost, pa djeca dobiju djecu. A i to se mere srediti. Ljubav bi trebala uvijek pobijeđivati. Nažalost…
A ta Hana upečene i kisela ko dijete sa turšijom u ustima . Uspravna ka problijedjeli kameni stećak ispred muzeja, sa strane gleducka i mršti se. Uvodna besjeda Dobrog joj rumenilo i osmejh na lice nabacila.
Deba nju ne zna .Jes ljepotica , svaka joj čast , ali mu se čini da Šanel 5 žubori. Kaže, te je lako prepoznati. Sve odreda su pizdunke, ma šta god mu to značilo. A i sumnjiv mu onaj uvodni ekspoze. Čuj molim te – Dobri pored živih grlica posebnu pažnju obraća nekoj nepoznatoj šmizli.
U crnoj školjskoj kecelji skoro do poda, zakopčana do grla, rukavi do vrha malog prsta. Vrpolji se i samo u Dobrog bleji. Debi je nije žao. Misli tako joj i treba, jadna li joj majka. Ne zna da u belaj živi gleda.
Vrti se Deba, uznemirio se, Frku i ne gleda samo joj od jeda jednu dojku stišće i ka sredini gura. Onu manju, razrooku, desnu na lijevo. Ona ga strelja očima. Kasnije će ga osveta stići. Da li za ovu ili neku drugu veče; za ovu fazu priče to nije bitno.
Lenji u njega, pa u Dobrog zenta i pogledava. Zna Dobri to ga Lenji moli, kumi, učini nešto , prozbori mili brate.. Konta sporać, ovi mu Dobri večeras neku smutnju sprema. Previše je snen i tužan. Nije ni slutio koliko je u pravu bio.
Dobri večeras nije htio doći, kaharli bio, a dobro večero. Taki je red kad se insan na akšamluk sprema. Dobro se doma najesti da bi se gospodski mezuckalo. Nije to zbog večere, iako mu se danima ništa jelo nije, a morao.
Zadnjih mjeseci ,Vesna i on se grčevito družili. Nisu se odvajali jedno od drugog. Uvijek u nekoj ekstazi i uvijek na ivici plača. Joj , mamo mamice ! Koliko se ljepote i uzvišenosti u njihovim dodirima bez puno riječi prelamalo i bolilo. Previše nečega , pa makar to bila i ljubav ne sluti na dobro.
Vesna je morala otići . Nije to bila čežnja ciganske duše za nepoznatim prostranstvima. Nije to bio ni zov predaka. U jeku najvećih nježnosti , na kamari dušeka , jastuka i lepršavih prekrivača , u nestavrnoj noći srebrenog sjaja , u odjeku pobješnjelih dodira , u trenu nepojmljive sreće Dobri osjeti Vesnine suze na svom licu. On je pogleda.
-Sutra odlazim. Ne vjerujem da ću se vraatiti. Molim te ništa me ne pitaj. Jednostavno moram otići – reče Dobrom – kao da me nešto silno poziva i nekud vuče. Ovo ovdje , ovo naše , ova ljubav toliko ljepote i sreće nosi , da me prosto strah. Sudba me tjera : idi , bježi , bolje u tujini nestati nego voljenom čovjeku , koji te toliko voli i sa tobom dušu dijeli , bol nanijeti. Molim te Dobri moj , ljubljeni i voljeni , jedini moj , ne zaustavljaj me i oprosti mi.
Dobri je gleda i ne vjeruje. Ne , te riječi nije izgovorila njegova Vesna . To joj neko sihire bacio. Ne nemoguće …Ona ko da zna šta mu se u mislima roji , usnama mu poklopi misle , zagrli ga , okrenu se, povuče na sebe i ponovo krenu očajnička igra , u kojoj strast i izgaranje potiskuju svjesnost da je to njihovo poslijednje vođenje ljubavi. Onaj umilni , nježni i uzvišeni , poslednji labuđi ples. Njihov poslijednji tango.
Normalno , Dobri je nije zaustavljao. Još kao dijete je spoznao koliko je sitan i nemoćan da zaustavi ono što se desiti mora. Usud. Nije ni zaplakao. Nisu mu se ni ramena stresla . Otpratio je do dvorišnih vrata Napolju je čekao taksi.
Zagrlio je , nježno , ne ljubavnički. Više očinski. Poljubio je , kao da je to prvi put. Plašljivo , sneno i sa nadom, da sve će biti dobro.
-Sretno ljubavi , ljepoto moja , čuvaj se . I vrati mi se.
Gledao je taksi kako polako slazi niz njegovu mahalu. Ona je izbacila nježnu sedefastu ruku i mahala mu dok auto nije zašao za ugao. On se nije micao ali je pratio i iza ugla i vidio da još maše , i da plače . I još je vidio je da želi da se vrati , ali kiša iz vedra neba i crnilo koje se naglo stušti na Bjelave rekoše joj : povratka nema. U Dobričinom oku se uklesala slika za sva vremena. Vesnina ruka i crna kišna zavjesa.
Ona je mahala bjelokosnom rukom koja ga je maloprija grlila. Na prstenjaku joj je svjetlucao zlatni vjenčani prsten sa srcolikim rubinovim kamenom. Njegov zaručnički poklon. Kiša je bjesnila , crnilo se spustilo do asvalta, Zavladao je mrak. Jedino je plavičasti taksi svjetlio u tom jutarnjem mraku . Poslijednje čega se Dobri sjeća je okrugli znak na autu, sa trodjeljelnom razdjelnicom unutar punog kruga. Poruka bila je tako simbolična za taj momenat i za vremena ovih dešavanja :
-Peace sister peace. Make love no war.
U svom tom halu zamolila ga Zlata da dođe. Kaže majka joj rodicu , pizdunčicu ostavila da je nadgledava. Ova se zdušno toga prihvatila, jer Zlatu očima nije mogla vidjeti. Načula, za bolero, anterije, šalove, plesove, vrisku i ciku . I refren – Joj , mamo mamice. On je najviše intrigirao.
Ne boji se Zlata ničega. Svoja je i uglavnom Mojsijeva insanka . Ne može joj niko , ni mater, opepeljiti , ali osvetoljubiva bila. Želi da joj Dobri pripomogne koliko može. Sve mu o Hani-Ani ispričala. I šta voli , i šta ne voli, i šta bi voljela i šta ne bi voljela i šta bi najviše voljela. E , za to šta bi najradije voljela, Dobri je maher. I Zlata vjeruje, zapravo zasigurno zna , da on ne mere mašiti. Tako će svi , đematile biti zadovoljni. Nije je mogao odbiti. Imala je lijep preklinući pogled. A on i onako nije znao šta će sa sobom. Bio je bijeli udovac na neodrađeno vrijeme.
Hana sama sebe Ana prozvala ,modernije joj zvučalo. Ništa joj to nije vrijedilo. Vidi ona da ove blentovije nije dojmila, radost uvodnog predstavljanja je malo splasnula , pa se pokunjila..
Dobri pogledava na Mojsija .Zna nagodan je večeras, jer novu harmoniku ima, a i Zlatu miluje . Zasjela mu među koljena. Anterija u tonu sa novom melodikom se ko raskošna bijela đula rascvetala. Bjelina se na sve strane razbacala. Mojsije skonto pogled, pa Zlati nešto šapuće . Ona ustaje zove Lelu i Frku i njih tri u kuću odlaze.
Dobri, k'o tamo neke stranjske hablečine; ili progovorit ili ne progovoriti, pitanje je sad?
Pogledava ka Lenjom, ovom mozak otekao, koliko šareti. Dobri mora i hoće da progovori , ali zastane jer vidi Mojsije rukom – stop signališe. Ostalima oči na drške ispale.
Okrene se i ima šta vidjeti.
Tri vile, tri anđele, tri djevojčice, tri ljepot duše u osvjetljenu đul baštu iz tamnog vajata kroče.
Ne hodaju, lebde grlice mile, zviježđem kao reflektorima nebeskim obasjane.
Zlaćanu vilu Zlatu samo su po plamenoj rubin anteriji prepoznali. I nekako drugačija u društvu drugih meleka bila. Joj vatre, kao sunce u zalasku nad morem, tijelo svjetluca i iskri, a talasi ga ka obali u grudi , u srce Mojsijeve dragana ulijeva.
Joj bjeline što vri; ni behar joj ašlame nije ravan, joj crvenila boliglava, ljudi mili. Prsatija, jača, utegnutija, nikad prije nije bila. Sve kipti, Dankanova za nju dim i magla bila. Da nije svilom vezena i pojačana, anterija bi se se raspukla na tri dijela; leđni, prednji lijevi i prednji desni. Znamo zasigurno. Mojsije se u Heroda pretvorio, pa u pokćerku Salomu bleji, nije mu više bitno što harmoniku javno vara. Zna oprostiće mu prva ljubavnica sve , zbog ljepote te.
Deba je već od početka večeri vidio na koji bi to merak moglo proizaći, zato nije smio u Zlatu ni zavirit. Sve se nada oprostiće Mojsije , radi nje i njega samog , što on tu ljepotu ispod oka mjerka.
Anđeoska Lela Jela Jelena u safir anteriju obučena. Stasitost sazrijevanja je tih godina prelijepom činila. Plavetnilo anterije; nijansu od neba poslijepodnevnog tamnije; crnu joj kosu miluje i ljubi. Ružičaste i srebrene niti krugove i srca prave ; tamo gdje tijelo samo po sebi pupa i bubri. Joj brežuljaka, joj pupoljaka, joj mramor nogu, ruku, grudi, ljudi moji. Đardin se tek mirisom rosnim naslućuje. Gejše bi joj na nauk trebale dolaziti.
Hercu herc namah strefi, i figurativno i bukvalno. Oduševljenje i zanos bez daha ga ostavili, tako da udar niko, pa ni on osjetio nije.Samo se za srce uhvatio i dah traži.Svi mislili da se od silne ljepote zapanjio ,pa se prenemaže.
Tek da vidite Frku Frkicu . Blista ljepotica mila. Sjaji Princeza ljepotom i dobrotom i sjenu na đul bašću baca. Bašta se zastidjela. Bjelja i blistavija od brilijanata, svjetlucava anterija , ovjekovječila njenu put orijentalke. Ona je sada jermenka iz hamama, čoček djevojke iz saraja i čengija iz harema.
Niko ne priznaje , ali na Salambu haramsku najviše liči. Nasuprot bjeline atlas svile, iskri njena tamna figura Afrodite sa mediteranskih valova. Blago netaknuto ; licem boginje mudrosti i strpljenja , sa bogumilskih podneblja strašću i nevinošću – gori i vri. Djevojčica u njoj vapi, kumi i moli za poljubcima, milovanjem i ljubavlju nanijećenog muškarca kojeg ona , možda , nikad neće imati, Ona to još ne zna, tek neki nejasni nagovještaj, neki zlehudi osjećaj rovari joj dušu i srce grčevito steže.
Sve tri krasotice preko čela u kosu zlatne lančiće uplele.Oko nožnih članaka narukvice okačile. U rukama raznobojne velove pripremile i smiju se, grlice i golubice mile. To radost, ljubav, esenciju života sa nama blaženim i blesavim hoće da podijele.
Pa hajde, ne ljubi, ljubav ne vodi i ne popij – i glavu ne gubi! Bolje se upucati ko kurban pred klanje, nego tu milinu ne doživjeti.
Joj, ljudi dajte da pijemo, život da slavimo.
Pijano pijanisimo.
I u smrti , u rastanku , u damaru sve ljubav i muzika je.
Bosanka i kad odlazi i mre želi da se daje ; žudi za ljubavlju i umire.
Malo se od zaprepaštenja i ushićenje odmaklo, neki uzdah prometnuo, neka ruka otišla pod anteriju, tamo gdje joj u društvu nije mjesto. Neka oprostiće čitalac, ovi se priizori rijetko, uglavnom u mnogim životima nikad ne dešavaju. Zbog putnika nenamjernika smo malo anterije primirili.
Svi nijeme, svi nešto iščekuju, kad eto Dobri, neko bi rekao led čovjek, kao da ga se te ljepote ne dotiču, progovara:
„Vidim, Mojsije, harmonika glanjc nova, vjerujem da joj, što bi Deba rekao, fržu još nisi skinuo. Imaš li pojma , kad bi joj otprilike celofan pao? Debu interesuje svirka neka. Recimo nikad mu nisi svirno onu:
”Dođe jesen rana,jabuke i kruške zriju,
Kuku meni, mene babo ćera u armiju”
”I nije” – razgovorio se Lenji, jedva dočekao.
Deba ćuti u harmoniku rumenu ko sabah , što se presijava bleji; sve se nešto jadnik nada.
-Fićfiriću – ti se to, Lenjom i Dobrom i ko zna još kome, k'o biva na mene, Zlatu i harmoniku žalio. Ne ide ti to sa novim ćemanetom tek tako.To ti je k'o sa junferli djevojkom. Nek ti Dobri to ispriča. On to najbolje zna i umije . Ja ne smijem, poslije bi me Zlata poslije mogla propitivati oklen i kako ja to znam, možda bih i kakav degenek fasov'o. A tu pjesmu o armiji ovo ćemane ne zasvira. Idi Bregi Beštiji neka ti on poskočice kraducka i falša. A i bolje ti je da da se kloneš armije.
Dobri preuzima nema mu druge, ali ipak provjerava.
Herco ga ne čuje, žvalji se Ibrik Lelom, iako su se tek iz spavaće vrnuli. Provjeravao anterijska svojstva i kuvetli djelovanja, i iako ga srce strefilo , preživio.
Što ti je Bosanac i mahalaš , i kad ga draga ostavlja i kad odapinje on ljubi, ljubav vodi i umire. Umirući o ljubavi sanja.
Lenji kažiprstom odmahuje srce mu potaman, opet je Debu na belaj navuko.
Oma kako pregladnio, tako kavonozima još uvijek trpa hranu drito u drob . Zaboravio da je Kosa plaho , nepopravljivo bolesna.
Što ti je stomak? Kad je prazan , insanu ni ašik ljuba na samrti ne pada na pamet.
Debu, ipak stomak u tandaru pretekao nije. Ni u takaru prevazišo nikad ni. Do Armije.
Vidi Dobri , nema druge, mora on , radi kontinuiteta slavu anterijama muhurat. Otpočinje, čini se malo nespretno, ali jedino se tako Debi može nešto objasniti:
”Junferli djevojka ti je himenli čeljade. Mlado veselo, lijepo, čedno i probuđeno. Svrbi na sve strane, nema se mira. Može se sama počešati, al’ ne koristi, a lijek se mora naći.
Znao sam jednu japanku,zvali je Niko Tako. Poslije promijeila ime u Takame Suma san Fasung .
U prijevodu: Joj, mamo mamice .
Ono – prevod ni nalik , ali skoro potrefljenom , a to mu na isto dođe .
