Dani veličanstvene i neponovljive Sarajevske Olimpijade 1984. su već odavno utihnuli . Fanfare decenijama nijeme. Bob staza propada. Bore se navukle. Bogdica žale i sjete u oku zaiskre pa se gasnu.
Bili su to mnogo sretni i bezbrižni dani. Ono kako kome.
Titov duh je još uvijek snažano bdio i zvjerinje se, pognutih glava skrivalo u podzemlju. Neki su se godinama pržunali.
Činilo se da je sve u redu.
Avaj, avaj i avaj.
Čuti ko fol pjesniče, furaj dalje, svaki dan je blagdan, poetiku , ljepotu traži.
Nađoh ih u kutku jednog prelijepog oka, što sjene tuge iskri.
U časopisu Svijet je upriličena mala, uobičajena , pomalo vehta komunjarska zakuska.
Gost je bila, tada, najpopularnija medijska ličnost Jugoslavije, koja je tek trebala da potvrdi svoju potonju više decenijsku dominaciju.
Jedan od Svijetovih promotera je bio Cakan Ćemalović , naš drug. Dobili smo jednu bjanko pozivnicu. Nije trebao; i jedna je previše za nas sedam. Nije to za nas, koji smo svikli u nježnosti i tišini đardina, u mirisu đula, ljubav uz muziku i smjeh radovanja sniti i voditi.
Dobro ste anlaisali ako ste skontali. Ako niste , mi smo vam svakako imali namjeru reći.
Radilo se o Fahreti Jahić, Tuzlanki na stalnom službenom putu u Beogradu i koja je prozvana Lepa Brena. Ona je u stvari postala lepa Brena davno prije toga. Od rođenje. Nije ona bila Brena i Lepa, nego prelijepa.
Tih dana je imala koncert u Sarajevu da upriliči olimpijadu.
Autori ovih redova, ni zere nisu bili ljubitelji te vrste mrzike, pardon muzike, koju je hablečinama prodavao Slatki grijeh i selendra od glavnog grada Juge.
Ali urođeno poštovanje prema ženama , njihovim velovitim nikad ugaslim ljepotama, su ih prisilili da izvlače kraću viljušku, koji će bakso, otići na taj kokuzni domjenak. Nije bitno ko je određen, jer se nikome nije išlo. Svi su se radovali neodlasku.
Njima , u prozaičnosti neukim , TV je bila strana ptica selica. Vazda ista izvlakuša: odakle nam vrijeme frajeri.
Brenu su pamtili kao ljepušlastu , malo punačkiju pjevaljku u šljokicama, koju je neki kreten sa TV pokušavao ismijati.
Odabrani nevolijnik je krenuo na mjesto zločina. Odabrani nevolijnik je krenuo na mjesto zločina. Dobio je upute da se ne ponaša kao onaj krelac iz bele selendre. Ih , njemu će neko reći kako da se ophodi prema ljepot bićima !? Ipak zakleo se na crvenu maramu i plavu kapicu da će biti dobar.
Malo on kasnio, ali i Fahreta kasnila iako se nisu dogovorili, tako da im niko nije zamjerio. Zakuska vehta, iako je niko ne dira. Ne smije, ni zrno kikirikija faliti, dok se Ona ne pojavi. Nigdje cuge, samo šenkrat eno kiselico i po koji šenkrat plaho iz tikve cijeđeni jabolkov sok. Ni kafu ni divku ne nude.
Siromašni, bolan, ovi komunisti. Kod Mare Gatare uvijek dobiješ kafu i kolač. Ako nisi previše sujetan , još svašta nešto pride. Od Mare Daskare ne moš izići tako lako , osim sa kojom nateklinom. Ljudi se navadili ići na džabalesku kafu. Mari to ne smeta. Doljevuša. Odere ih ko blentovije i ništa smisleno ne izgata. Tak'e vam sve gatalice. Mara daskara jopet ne pušča vanka dok joj dotični jetim ne presloži daske više puta; šenkrat plaho, iako garant , nije bila Slovenka.
Nevoljnik pognute glave ka vratima, nije navikao na suhoću i praznoću tahtali podmetača, ljut ko puška. Ko ga navrati na ovaj praznjikavi belaj?
Na vratima se natandari na neko djevojče. Vitko i čvrsto, ima je, što jes jes. Doklen mu pogled doticao izgledala je kao rajsko stablo . I još nježnije. Nije oči nekoliko pristojnih trenutaka odmico. Ni nos, koji se zaglavio između dvije okrugle ,uzbibane, mramorne ljepote, micao.
Ni mrdo nije , kao da su mu vali jedro poderali.
Joj , majko moja kako ta diše , miriše i biba se.
Na trenutak je mali oblak zamalo zaklonio veliko Sunce.
Diže glavu i vidi djevojčurak nenašminkan, malo ublijedio , tek mrvicu snježnog rumenila na rupicama što osmjehom zrače.
Štrecne se i naježi . Vidi u njoj Lucu od prije trinaest godine. U srcu mu tuga. Njegova Luca u zadnje vrijeme poboljevala svako malo otkako im kćer usnila. Ne sluti na dobro. Ali osmjeh je ne popušta. Samo ista tuga u oku, šarenom i nježnom, ko u ovog djevojčeta , iskri.
On joj skoro zbunjeno kaže, izvini malena moja i sklanja se da krasotica prođe.
Ona ga žačuđeno gleda , veća je od njega barem dlan. Sreća da je niske kundure nosila. U očima joj zaiskri neka blagost , samo na tren, pa se prosu led. Šta on to meni moja malena? Kojim pravom?
Nešto u pogledu te bjondinske ljepote, mrven šatirane, ga duboko kosnu i zaboli.
Taj pogled je njemu poznat. Vidio ga u pogledima mnogih Grlica malih. Neznanih i znanih. I u Frkinom i u Lucinom, Zlatinom, Lele Jele Jelene i Dijane male Meleke. Iako se nejasno sjeća vidio je taj pogled u drugih anđela Cvetajeve; Joplinove, Sonje S. Magi, Meri, Rade i Nade S., Milice M…Da nasluučivao ga je i u Ljiljane M.
Ugh. Brr. Grr.
Pa još jednom.
Joj , jebote i jebote i jebote.
-Sad i psuješ pjesniče ko fol.
-Moram, o Bože jedini , to bole stravične čini.
Nemojte nas, još i vi neuki stišavati i učiti pristojnosti.Toliko boli u očima tih malenih djevojčica ima, da se nebo od suza rasteže i zemlju zavjesama mokrim , nepoderivim pristiska.
To je pogled žene djevojčice, uplašene srne , koje zla svijetina slama i prije nego što su spoznale njegovu ljepotu. U tom pogledu može se vidjeti zaključana svjetlost i ljepota univerzuma.
Ono nešto preostalih sanja čini pogled milosnijim.
Nevoljnik se okrene Cakanu , pogledom ga pita ko je ova klinka?
Ovaj nešto šareti, ali se ništa ne razumiju. Gomila se sjati oko zbunjenog djevojčurka i nasta opšta gungula.
Dobri tužno slegnu ramenima ; šta se tu može, a ža’ mu tog djetata, što se svi ahari ko retardirani roj stršljenova sjatiše i bakću oko njega. On nema vremena za prazne hastale, grupna guranja i šupljanja.
Na tren zastane , uputi poslijednji osvrt pogled na ljepotnu plavet , cugne dobar gutljaj curvoasiera iz pljoske koju je uvijek sa sobom nosio, zapali jednu Gitanes , još jednom slegnu ramenima i otklima glavom , želeći malenoj svo dobro svijeta ,
Okrenu joj leđa i ode.
Morao je raport konziliju podnijeti, ali nije znao kako. Ono k'o fol.
Sa vrata:
-Nisam vam ja ni vidio tu vašu Lepu Brenu. Prazna im sofra , ko poslije brst naleta Debe i Ome iz mlađih dana ili Hirošime 1945.
Lenji samo aa.
Herco ništa , na slamčicu pije pivo i diše, srce samo što ga nije strefilo .
Mojsije zabrinut, novu harmoniku juče sprco na Bistriku , sa željezničkog mosta , a ne zna mere li skupit penezi za novu. Nešto mu računica ne štima. Ne obraća pažnju ili nije čuo.
Ome već odavno nema. Žaluje. Kosa se nenadano prije 13 godina istopila ko lanski snijeg. Još je nije odbolovao , a i žena mu ultimatum heknula: Konzilij ili ja.
Baška Baša prorijedio, tek mazno neku novu raspuščenicu, a i “producent postao”. Razne pahuljice padale na producentsku čupri.
Samo Deba konstatuje:
-Nikakva šteta. Pjevaljka ko pjevaljka. Jednom pjevaljka uvijek pjevaljka. Kad vidiš jednu, ne trebaš gledati drugu, Sve su iste.
Da mu kažeš da nije tako, ne bi shvatio ili prije će biti, ne bi htio da shvati.
Svaki je insan za sebe i svaki seharu svoga živote na svoj način na grbači prti i tegari.
-Imo si pravo ća si se vrno. Mi se ne barkćemo oko luftiguz astala. Javi se Mojsije ko muhur.
Te godine, na latinski badnjak pride dan poslije je umrla moja Luca. Predivna , mistična žena.
Uh tih nogu, majko mila. Naš dobri duh i moja ljubav. Nevoljniku, ovom dobrom, , malo , puno, beskonačno više od ljubavi i lijepog života bila.
Nakon mnogo godina olimpijski nevoljnik će čuti neku skoro pa ženu, kako pjeva pjesme : Ja sam žena, Okrećeš mi leđa i Ja nemam dom .
Baš tim redom.
Shvati da je ono preplašeno djevojče, ona preplašena srna , bačena u svijet vukova bila Fahreta Jahić. Radi slave prozvana Lepa Brena. A nije bila ni Brena ni Lepa , bila je prelijepa. Doduše sve je podložno ličnoj estetici i percepciji.
Njemu drago , što je prepoznao grlicu olimpijskih dana. Žao mu što je narod nije upoznao bez šminke i reflektora .
A pjesme, baš kao da ih njemu pjeva i ruži ga.
Čuj molimo te, Lepa Brena djevojčica ; a ona stasita, prekrasna , žena.
On se slučajno , u okretu , na izlazu natakario na krhku, nježnu i prelijepu djevojčicu. Sada mnije i bolje što je nije upoznao ili ko mahalska odrtina nešto poetično lan'o i povrijedio mirisnu i krhku ljubičicu i poremtio konstelaciju zviježđa..
Nije joj ni imao ća pripovidati , neki savjet ,neku nježnu riječ pokloniti. Bio je u svom halu. Sudba ima svoje zakone koji se ne mogu promjeniti.
Ostaće zapisano da Dobri olimpijadu skoro nr bi ni zapamtio da nije bilo tog susreta.
Na katolički badnjak 1984. godine, mu na rukama sa osmjehom u očima umrla malena Luca, tačno šest mjeseci po smrti malene im Nadin.
