Jutro sa Vesnom Parun – Na raskrscu

Na raskrscu slucajno biram put
i dospijem uvijek onamo gdje me ocekuju.

Volim ljeto.
Kao ruke mladica koji ozdravlja
i polako ustaje iz zute sjete soba
ruke ljeta za suncem ispruzene,
nudeci mu zanesene obrise naseg tijela,
libido ptica i med hladovine.

I jesen volim.
Ima dobrote u gustom sjaju rujanskih
perivoja, u broncanoj vazi listopada dok
se puni crvenom zvonjavom veceri i boja.

I zima katkad posjeduje mekocu prve ljubavi
u dugoj tajni trulog djecjeg sna,
sa zebnjom bjeline koja sve oprasta
i sve je kadra da zapocne iznova.

Ali, masta bilja bila je okrutna
kada je dodala jedno godisnje doba
koje zivi samo od prozracnog rasula snijega,
od njezne smrti sviju pocetaka.
Daljino puna nesporazuma!
Blizino lisena slatke groznice cekanja!
Paucino poljupca, prag srca si mi oplela.
Proljece, kako si u svemu sto
nam nudis nemilosrdno!

Na raskrscu slucajno biram put
i dospijem uvijek onamo
gdje je upravo izdahnulo proljece
na usnama zednih ljubicica.

Bookmark the permalink.

Komentariši