Mojsije ga ne čuje, lupa glavom u doksat, onako kako to on zna, svojski i muški. Hek čelenkom u doksat. Pa opet i opet, hek i hek, sve jače i jače. Ko derviš kad poludi. Buba se i sam sa sobom , psovkom razgovara:
-Konju jedan, pas mater konjsku , ko si ti jebote, da jedno dijete blatiš i ubijaš .Gdje ti je pamet odrtino morička , bila?
I vrti se i ljulja kao derviša ples, kada se zaluđuju, kada im se vrti u glavi, a u njoj sve manje krvi, a oni sve bješnji i huđi i luđi i blijeđi, okreću se i okreću, i ne prestaju da se okreću dok se baildišu i u krug ne popadaju. Kažu ekstazu dožive. Jok bolan, to se njima samo jako zamnta. A šta će derviš učiniti kad mu se zamanta. Složi se ko pokošene brizle.
I samo ponavlja o konju, psu , mater pominjući i pameti nikad ne došo. Šta će, starac ima dvadeset godina,te zime napunio.Kad mu krv procuri, iz arkada šiknu i bijeli patos što ga jutros Frka sa ljubavlju, za druge i drugare čistila i bjelila i pjevala :
-Ej , crven fesić u dragana moga , joj mamo mamice.
Da zna Deba šta se desilo reko bi:
– Eto joj ga sad, hoće ona pjevati i belaj zazivati.
Mojsija kavonoz boli, poplavio i vas otekao. On je derviš u behutu, ništa ne osjeća i polako kroz kapidžik na ulicu, brzo ga sustiže taksi .Uleće u njega, i ode i još brže se vrati. Bijesno, za ruku vodi , Zlatu, Lela Jela Jelena i Hrco za njima hode, za ruke se drže i ljube. I Kosu negdje našo, ona put srne stidljivo i krotko, malo ublijedila i uplašenim očima u Frku pogledava.
U rukama mu safir plava harmonika od šest registara i sto dva'eset basa.
Đe je nađe , filozofira Lenji.
Gdje nađe harmoniku od šest basa, u ovi vakat, zamislio se Deba.
Imo čovjek dar opažanja sad pa sad. Sebi uvrtio u blentaru da ima percepciju preglednu ko prašuma Perućice i još gušću. Čuo on da za tu našu Peručicu kažu mu da je poslijednja u Evropi, pa mu oko srca toplo. Samo ne anlaiše što to niko za nju ne zna, a konta i bolje je . Ako sazna vanjski svijet za nju ,mogli bi joj šta nauditi. Samo jednu napalmušu ispustiti i nema Perućice.
Dok razmišlja o prašumi nešto ga bocka i on pogledava.Svi su tu ukočeni i kao uhabljeni meiti stoje i ni mukajet. Uši ih bole , ali ih ne pokrivaju. Taj krik je valjalo upamtiti, on se nikad ne događa. Znaju takav vrisak jednom u život iznenada bane i ostane u ušima.
Frka još vrišti i vrišti i tuče Dobroga. On je samo u vrh čela ljubi i govori.
-Plači djetešce, plači djetešce, ja sam tu ne brini. Samo mi se vrati i daj isplači se milo djetence..
Joj blentovije , majko mila, papagaj načisto posto, nema druge neko od prisutnih zaključi i pita:
– Hoće ta milja.
Svi stoje u sred bašte kao ukopani i balegom okupani, slušaju kraljicu vrišteće boli, samo Debe gleda u Mojsija i treći put pita ga:
– Hoće ta milja.
Frka se odjednom više ne uvija i grči, prestaje da se tuče i nekako drugačije vrišti.Kao dijete koje se rađa. Dobri je za ruku prima, diže je i na stepenice sjeda. Odjednom ispod trešnjinog stabla, na ljuljački što se sama od sebe njiše , zasja gitara rubinove boje.
Dobri je često u nedoumici bio. Tada bi zastao, zamislio se , desnom rukom kosu iznad lijevog uha počešao i uvijek bi se nečega dosjetio. Odlazi do trešnje, uzima gitaru , vraća se do Frke i nježno,sasvim lagano žensku ruku u svoju primi, primakne usne i srednji prst samo očeše i orosi.
Vrišti dijete, a on je mirno, kao da se ništa ne dešava u prstić ljubi. Ona ručicu ne otima i više ga ne tuče.
Jeza da se gledaocu javi.
Nijemim pokretom moli dame da sjednu; za muškarce ga nikad nije bila briga.
Zatim se Frki naklanja, ona prestaje da vrišti , iako ne shvata šta mu to sve znači, ne čini joj se da bajaco postaje on. Sad je u drugoj vrsti šoka. U nevjerici , odakle gitara i šta će ona u njegovoj ruci? On ne zna da svira, niti da pjeva. Ipak nekako mu ko salivena stoji.
On je večaras prvi put u životu obukao crnu odjeću. Crna košulja, crne pantalone, crne čarape i crne cipele. To je ona crnina što mjesečini svjetluca.
Taj put je obukao crninu i crno i nikad više. Kaže nije to više za njega; odrastao je.
A nije, samo to niko nije znao; skoro. Poput Malog tugujućeg princa je blagi i zamišljeni lik imao. Samo što se večeras nije smješkao.
Dobri ne zna šta će sa gitarom. Samo osjeća, da je njemu na tren darovana. On se spusti se na koljeno.Uh, neugodan položaj, prevario se, početnička greška.Traži bolji stav i onda sjedne na dno Frkinih nogu, malo lijevo bočno, ali sasvim prema njoj , u oči joj gleda.
U oči je gleda, pogledom blagim miluje i ona vidi, on lijevom rukom hvata gitaru za uski dio, desnu ruku diže, znači dešnjak je misle svi, i nevoljno je preko žica položi jednom, drugi pa treći put. Zvuk sličan katedralskom zvonu javi se kao da otkucava treću uru. Deba gleda na sat i konta baš se uskladiše Dobri i katedrala. Istovremeno, Isusovo srce zaigra tri puta.
Kao neki virtuoz zaplete prste sa žicama , tonovi nejaki ko potoćić srca što krvari, počeše da klize. Muzika je bila poklon neba, znali su to. Blaga, tiha , nježna a tužna.Ta muzika čak nema gitare zvuk.To se dvije harfe susreću i prelivaju tonove jedna preko druge , da se u sred svakog akorda susretnu. Jedna violina uleće među njih. Sa neba maglice nešumno bruje i titraju poput tisuće orgulja. Kada se susretnu sa harfama i violinom , prepliću se i osjeti se da to akordi neki čudesni tango ; mrven zemaljski više nebeski; plešu.
Čuda se večeras dešavaju. Znaju, večeras je blagoslovljena noć. Noć nad noćima kada se meleki spuštaju, pomno motre i sve želje uslišavaju.