Tatjana Lukić – Od cvijeta

Nikad te ne otimam zemlji

šta bih s tobom i umjela

do među svoje zidine

pod svoj krov

da zanoćim s tobom kraj uzglavlja

nećeš dočekati

plodnije crnice od mog sobnog kamena ne ima

pa da se iz tmine u gorostas razviješ

da se katice u čeljust gladni rastvore

snenu da me takneš

dah utihneš

nikada !

imaš svoje cvjetokružje

i svoj sit plijen

od zova tvoga priljepna

otimam se vješto uklanjam

i bježim










											
Bookmark the permalink.

Komentariši