Kada se budem opraštao

 
 




Kada se budem opraštao ja pjevaću ti o ljubavi i životu , jube mila. I zamoliću druge da ti pjevaju o ljubavi i odlasku.

Niko ne zna zašto se nešto dešava, slijedom kojim se dešava.

U nebeskoj harmoniji svako , pa čak i najbolnije Zašto? ima svoje Zato!.

Ali voljene u nestanku najmilijih najviše boli upravo neznanje tog zašto i zato.

A onda shvatimo da nismo previše zatečeni viješću da je Dobri Čovjek usnio. Malo tužniji jesmo , ne previše. Jer …

Tako odlaze dobri ljudi. Tiho , mirno , dostojanstveno. I iznenada. Sada ih vidiš sa blagim osmjehom na licu, dobrotom u očima , ljubavlju u srcu i nježnošću u rukama , plemenitošću u duši , a već tren poslije usniju .

Dok ezan miruje , zvono katedralskog tornja skoro nijemo otkucava ponoćnu uru , a Nebo ih sebi pozove , da tamo sanjaju neke nedosanjane snove.

I u odlasku svome Dobri se mole , da praznina koju ostavljaju neće previše boljeti voljene, jer živjelo se i voljelo. Radovalo i milovalo.

Nas je život nekako ” naučio ” da u svakom “nestajanju” i bolu , ljubav i život slavimo.

Ne znamo zašto , iako nije baš vrijeme za poeziju i muziku , u nama se javljaju sjećanja i neke slike koje iskre uz pjesme koje nam , zaista , sasvim nenadano odjekuju u mislima.

Slutimo da ih Dobri šalje voljenoj Ženi , da premosti nenadane sate bolne i neutješne praznine, koji se javiše nakon vijeka ispunjenog života.

Djeva u bijelom

snena od dodira

raznježena od davanja

lebdi tišinom purpurnog svitanja

reče joj

ti si moje more Jadransko

more plavetno more beskrajno

dok se plavet njena talasala

poslušna kao uzburkano more





Prvo se javi kristalni Biserin glas i krik:

…Nikad više, milo moje, nikad više!…

Nikad više onog leta,

nema zašto cvet da cveta. …

Otišlo je, milo moje, otišlo je!…

U mislima bdije lik umorne i tužne žene u crnom, sa šeširom i koprenom , čija se krhka ramene , prigušenim jecajima tresu , dok crni flor prinosi usnama i bolnom srcu svom.

Ova njena noć nije za tango

draga mi je tužna

boli je život

a ne bi trebao

prelijepa je

dahom proljeća diše

ljetni plam joj venama teče

raskoš jeseni boji joj dušu

čednost zime je njena bol

a sve se stopilo sa rosom

rijetke rubinove ruže

prelijepog tijela u cvatu

dok večeras sanja dragog

koji je skršio  ljubav njenu

za par nebeskih oblaka

ne večeras nikako nije noć za tango

Taman se prvi glas gubi i muzika tiša, javi se recital pjesnika Dedića …

Nisam ti dospio reći
Što si mi sve dala,
Sada je već kasno,
Al’ mislim da si znala….

Eh da si mi vjerovala
ti bi meni srce dala
a ja bih ti odao  veliku tajnu
samo jednom se živi…

Da , znala je ljepota mila ! Žene uvijek znaju kada su dušom i srcem neizmjerno , za čitav život , voljene.

Kao muzika stara

život priča

u kosi njenoj

srebreni mjesec se zapleo

osmijeh zvjedica na usne položio

grudi joj  se nemirno bibaju

kao lahoraca nježnog let

grč obnaženom nevinošću vrišti

Zatim se u sjećanje uvlači krajolik mora Jadranskog , mora dubokog , poput neba dalmatinskog plavetnog i prelijepog , ponekad gorkog. A usud djeva , labudica bijela i garava , zaleđena u pokretu , zaleđena u vremenu , kraj jezera suza i boli , iz oka jednu suzu gorku pušta , da joj niz lice slazi , dok glas onog dugokosog ubija um:

…Ti ne plači koju jubin tako
život da bi za još uru s tobom
nije ovo partenca od voje
jube moja, dušo, duše moje…

u bajci
šta je snivan
ima jedno poje
posađeno maslinan
gori,
više mista
priko ceste i pruge,

kamenon gromadon štićeno
od bure sa sjevera,
šikaron zareslo tuđe poje
na zapadu
neda vitru da ga tuče,
od istoka sunce ga zoron ranon
obasjava, miluje
i grije,
a more mu lelujavo,
s juga,
miris slani kapi donosi
u litnjoj vrelini sutona

Ne ide nam ovo opraštanje od dobrog čovika kaki je to u narodu običaj . Ali nismo krivi ća nas njegova muzika tura u sićanja lipoga života , ća ga je vridilo živit, ća ga triba štovat i za kim ne triba žalit, jer bija je , ća ga morbin slutidite : prilip.

I ća očekivat od artišta Dobrog nego da će potpuri i svoj odlazak završiti sa svojim vjernim prijateljima, sarajavskom rajom, koja ga gore čeka.

Kemica uzima gitaru i kotrlja napolitanski sevdah kroz noć punu blistavih zvjezdica koje ljubav slave:

…Dušo moja, i kada krenem
Tako bih rado da se vratim
Ti ne znaš da je pola mene
Ostalo s tobom da te prati

Ostalo s tobom da te ljubi
Kad budeš sama i bude zima…

Odlazeći čovjek otkida lati stihova poklonjenih jednoj djevi , u nestvarnoj Galerija Bosna zemlja Božije milosti:

volim te ludice mila

oprostićeš
mi umor moj
na počinak moram poć
oćuti nam nevinost svitanja naših

i molim te
ne vlaži lice rosom
kunem se
ja čekaću te

I sasvim normalno , za kraj prijatelji Davorin i Indexi i nježna balada skladana za ovi neveseli čas njihove nikad završene ljubavne poeme.

Pimpek podiže ,ovaj put umjesto klipače , čašu sa kurvazijeom i nazdravlja. Čaršijac i mahalaš u njemu ,imputira da je život ponekad sličan prefiksu u imenu oporog pića.I pjeva:

Idi sad, druže moj
ljubav i pozdrav mi odnesi mojoj divi
putu mom tu je kraj
umoran ovdje ja ću stati, želim mir

Kad ne bude mene
kad me skriju paprati, travke i šaš
kad ne bude mene
ljubit’ ću je pjesmama svojim…

Niko nije znao da je Dobri srcem i dušom pisao prelijepe ljubavne pjesme samo za nju , jedinu ljubav svoga života.

Niko ne zna koliko sam te volio.

Znao sam mila
sve sam znao
i kako si mi voljela
dok tugom tvojom
milovala si oči moje
pobijeljele od boli
a niko ne smije znati
koliko sam te volio

Znao sam jedina
uvijek sam znao
i zašto  si me voljela
dok rukom nježnom
srce mi miluješ
na počinak ti odlaziš
a niko ne  smije znati
koliko sam te volio

Znao sam ljubavi
sve sam znao
i koliko si me voljela
dok tijelom bolnim
bol mi gušiš
uh i dalje živjet moram
a niko ne smije znati
koliko sam te volio

Ja , eto , voljno i skoro od riječi do riječi , prenesoh poruke koje dobri čovjek posla voljenoj ženi . Osim jedne. Njom će je , kao i uvik , djetinje , nježno i mazno , u noćima dugim i hladnim , u snu grliti i grijati :

“Ti ne brini i ne plači dušo duše moje

dobro sam, nisam sam , ima nas dvoje

dva dječaka tvoja koja pomno paze na tebe

ljubavlju ne damo da ti vrime ledom srce zebe.”

A danas je kao i obično sunčan i prelijep dan , kao stvoren za tugu i bol , ktomu i za sjećanje i ljubav.

Dan sa snovima

leprša

Tišina sni

i kad kiša pada

i kad tuga bane

život je prelijep

ponekad bolan

i pitaš se

a gdje sam ja

jer

sutra je novi dan

uvijek sunčan nasmijan

Neka je blagoslov i mir Božiji s tobom , dobri čovječe !

*

( Nadam se da će nam se oprostiti ako se neka greška ili nesuvislost potkrala i što smo dio te pjesme objavili za kraj ovog sjećanja.)

Bookmark the permalink.

Komentariši