










Pričaj mi o ljubavi
kad smo sretni bili
pričaj mi ljubavi
koliko smo se voljeli
šapući mi nježne riječi
da se moja mladost zacrveni
zaboravi nerazum
kad dijete iznenada
bez riječi ode
ostavi voljenu ženu
u suzama od kristala
što vrijeme bolom lede
Pričaj mi o ljubavi
o sjaju sunca u očima
Pričaj mi ljubavi
kako dotaknuti mjesec
šapući mi nježne rijeći
od kojih srce tiho jeca
Usnula je djeva moja
a još uvijek pričam o ljubavi
koliko smo se voljeli
koliko smo sretni bili
glasom ljubavi šapćem riječi
još uvijek u meni živiš ti
kako da te jube moja prebolim










Modre se rijeke kroz život steru
noću i danju osvitom jureć
kroz cvijetna polja na kraju mora
suncem okupan smiraj dana
U svakom trenu dalekog puta
srce živo i nježno veselo luta
tražeći onu što osvitom sanja
ruku toplu na kraju dana
Kako na kraju tako i na početku
ljeto mi blista zima me mrazi
al život nije da lice suzom mije
uvijek se radost javi na kraju dana
Sve rijeke moje modre i sjajne
sa mnom su tekle kroz život lipi
vječnošću mojom plovile ljepote mile
što ljubav daju snivajuć na kraju dana
Eh modre rijeke vesele i snene
i sve ljubavi moje blistave i vječne
gdje li ste sada kad zima kosu bjelinom boji
u srcu djetinjem ljepota ljubavi vatrom gori
Kalendari moji što počinku lagano brode
milujuć one što mjesečinom u duši hode
ko uspavane princeze na odru bijelom
čekajuć mene hudog i snenog na kraju dana
Prelijepe rijeke žubore mirisom bola i sjeta
upijajuć radost i svjetlost čudesnog svijeta
radosno blješte i nebo kristalima žubora zovu
vode me u luku gje počinak ću naći tu na kraju dana


Posvećeno Ivani A. i Ivani B.

Zarobljena šumom lišča
zapletena treptajem granja
utkana u miris behara
ona sanja
U obzorju azura i tirkizu
plemenitog neba
i milostivog mora
ona sanja
Ruje dvije da je grle
usne nježne da je ljube
duša čedna da je voli
ona sanja
U letu beskonačnosti
na putu do vječnosti
djetinje je srce puno bola
al ona sanja
Navsegda
o ljubavi tiho zbori
umorne oči sklopa
al ona sanja
Nikad više njene oči
rujnu zoru vidjet neće
ni zanočit novo veče
al ona sanja
Nek kristalne suze lice vlaže
miju djetinju ljubav njenu
ništa više i ne traži
pustite je neka sanja

…
Polazeći od aksioma da je Uzvišeni Bog , u svojoj savršenoj plemenitosti ljudskim bićima podario milost, ljubav i razum – sve potonje je kristalno jasno. Krajnja granica ljudskih mogućnosti je ona tanka linija koja razdvaja plavet neba i modrinu mora. Kako smo tvorci vlastitih granica i iako nam možnosti kažu da je to apsurd , ništa nas ne sprečava da pokušamo dostići tu liniju. Možda u tom letu dosegnemo neke druge naizgled nedostižne ljepote i čarolije i bar na kratko pobjegnemo od nametnutih ljudskih granica, koje su uglavnom nametnute , vještačke, neubjedljive i promjenljive.
Međutim čovjekovom bitku je prikalemljeno ono čuveno – a l i … :
Učmali okovi malograđanštine u sudrugarstvu sa osobnim kompleksima , zapisani u genomu ,dominiraju skoro vaskolikim pučanstvom. Percepcije svakog pojedinačnog subjektiviteta su kao nakaradno uljepšani odraz u iskrivljenom ogledalu realiteta. Svaka individualnost sebe vidi pametnijom, ljepšom, zanimljivijom, važnijom , posebnijom … , u svakom pogledu respektabilnijim od onoga što je karakteristika date pojavnosti. Uslovno poremećeni modus vivendi dovodi do anoreksičnih i sociopatkih devijacija ličnosti koje često za posljedicu imaju bipolarni poremećaj, čija je psiho patologija mnogo šireg spektra od podnošljivog.
Etablirano psiho-fizičko i materijalno-statusno nasljeđe predaka je duboko urešeno u ljudskom umu . Iz labaratorija odgoja, kovanih teškom roditeljskom paskom , ali i nebrigom za osnovnim potrebama nasljeđa, u sprezi sa kontradiktornim uticajima rigorozno klasno-sociološkog ozraćja , finalizuju datu malenkost, uvodeći je u nepodnošljivo mukotrpnu tlapnju bivstvovanja.
Sve pređašnje postavke su date bez upliva Nebeskog nauma, jer ga većina zaboravlja ili iskrivljuje uzvišenu datost Božije ljubavi, milosti i dobrote. U vlastitoj , ničim utemeljenom nadobudnošću ljudi su jednostavno pobjegli od bezuslovnosti Dobroćiniteljstva. Ili su jednostavno sve Njegovo bacili iza leđa, nemajući vremena i namjeru da se osvrću na predodređenost iskona.
Bježeći od zapisanog , istrajavajući na evidentnom siromaštvu duha , na teži naćin se dolazi do spoznaje da se od usuda ne može pobjeći . Kakav si – takav si ! Neprikosnoveni status quo. Ali tada biva kasno, jer ljudsko vrijeme je neumitno i ograničeno, a leti brzinom svjetlosti. U tom lutanju kroz vjetrometine malograđanštine i udovoljavanju uskotračno egoističnih praznina, insan jednostavno izgubi sebe. Više ne shvata vlastite granice , visine i nizine i postaje nemarno klepetalo opterećeno svojom nesvrsishodnošću , izgubljenošću, jalovošću … i napose ispraznom stvarnošću i neverom prema samom sebi…
( Insert iz nedovršenog romana – “Razgovori sa nerođenom kćerkom” )
Predaj se srce
Volio sam njene oci
njene ruke, njenu kosu
volio sam cak i pjege
na malenom, lijepom nosu
Ni slutio nikad nisam
da ce ljubav dati drugom
da ce ludo srce moje
ispuniti tugom
Ref.
Predaj se srce, izgubili smo boj
nikada vise ti ne pricaj o njoj
u mom zivotu sad nema vise nje
predaj se srce, izgubili smo sve
Sarajevo Grad čednosti
Ona sanja
Ona je nestvarno obzorje
Ona je suton
Krajolik snova
*
Provukao se vakat ponoćni
nebom dano milostivo a nezaštićeno
vrijeme za nerazbor
dobri čovjek začudo bdije sam
umoran od davanja
odlučio je preko koljena
posložiti umnost
i ljepotu
ne i nju
iako je imala prijemčive oble zakrpe
na slatkoj sjedalici
već neki prtljag
životu radovanja
sjeo je ispred kamina
ili limene kante od kikiriki putera
zalutala pomoć nesvrstanom
svejedno je
listao uspomene prelijepih dana
Ipak
krilo je bolno
praznoća ga ispunila
nema razigrane čigre
ni djetinjeg cvrkutanja
potpaliće platna
mnije
prosuće boje
nabaciti pojas nevinosti
na usta
umuknuti misao
zaboravu nanijetiti dvije riječi
i mirna zemlja Sarajevska
za navik
netom dobri umorom usni
sutonom
đavolak mu se smješi
usne mu višnjine
primiče i nudi
u srce ga šica
ne možeš ti mene
u zlaćanu seharu prošlosti slati
potrošio si vrijeme zaborava
budi se
dolazi vrijeme darivanja
što ti je Anđeo
mjesto i u snu nađe
i o ljubavi vječnoj rovari
eee
takvo vam je vrijeme
Garda čednosti
Sarajevsko
uvijek
prelijepo i ljubavno
a nevino
Cijeli svijet kroz maglu kroz seobu kreće:
to po nocnoj magli skita se drveće,
to u zlatno vino grozđe vec previre,
zvijezde kuću traže da se u njoj smire,
rijeke kreću uzvodno-gle-sasvim!
Ja na tvoje grudi bih-da zaspim!
Uvijek aktuelno !
Najnoviji apel , odnosno prizivanja ustaško četničkih klanja , razrooke pijačarske fukare upućem robijaškom picek bezusniku Draganu Čoviću nas podsjeti na zapis od prije čeriti godine koji otkriva istu retoriku .
BY ADMIN10. APRILA 2019.KOMENTARI, NOVOSTI
Jad i bijeda / prizivanje ustaško – četničkih klanja
Susreti fašistički nastrojenih čelnika BH etniteta i susjednih država je pao u predvečerje veoma značajanog datum za HDZ.
Dan Nezavisne Države Hrvstske.
Nema tu slučajnosti.
Jasno odabran dan sa ciljem da se povežu dvije nacističko-fašističke tvorevine.
I vrlo interesantana “ljubav”.
Veliki prijatelji slave uskrse,vaskrse, tucaju se jajima koje nemaju, a koja su opljačkali od naroda
Ma , med i mlijeko.
Srba u Mostaru u “Čovićevom” dijelu nije , zahvaljujuči ustaškoj politici HDZ.
Hrvata u genocidnoj tvorevini republici srpskoj nije , jer ih je četnička politika tvoraca , a u poslijednje
dvije decenije i Milorada Dodika sustavno potamanila , a ostatak protjerala.
Ali šta je briga čelnike i fašističke stranake Čovića i Dodika, HDZ i SNSD za valstiti narod.
Bitno je da oni prijateljuju i utiru puteve daljoj izloaciji vlastitog naroda u ime ličnog bogaćenja
i kriminala.
Stoti put već čitam
pisma tvoja nježna
sjećaju me opet
dana naše sreće
Da l’ je zima, mila
blaga ili snježna
vene li il’ cvate
ono naše cvijeće
Ref.
Mirišu li naše ruže
cvjetaju li kao prije
da l’ toplina našeg doma
još ti uvijek srce grije
Piši nježna pisma, mila
da ih čitam ja što duže
kako je u našem vrtu
mirišu li naše ruže