Bosna zemlja Božije milosti – Pred ponoćna Galerija

 

Autor

Hajro Šabanadžović

 
 
 
 

     Sunce u klopci                                                                        

Sunce u klopci

                                                                    

grlica let  

Grlica let                                                                                                                                                                                   

    Snovi iskre

       Snovi iskre                               

Johan Volfgang fon Gete – Blizina Dragog

 

Mislim na tebe kad se od sunca zapali pučina sva,
Mislim na tebe kad mesec ustreptali kladencem tka.

Vidim te kad na putu dalekom spazim uzvitlan prah,
sred noći, kad čoveka na uskoj stazi obuzme strah.

Čujem te kad se sve more uskoleba uz mukli huk.
Slušam u lugu kad ispod celog neba zavlada muk.

Ti si uz mene,bliskošću svojom rasplinu daljinu svu!
Zalazi sunce,skoro će zvezde da sinu. O, da si tu !

 






												

Tišina kao eho ljubavi

 

Tišina i sni

kao eho ljubavi

rođeni da traju

dok oceani šume

njeno ime

 

valovi njenom ljepotom slamaju

u srcu živom i krvavom

iz nutrine pokonjenom

radost buja danima

kada su kišne kapi

kao sjenke rose

život milovale

u snazi bića

koje nadu

vječnosti

prinosi










												

Hijo de la luna – Mecano / Lyrics – Prevod na Bosanski jezik

Hijo de la luna

 

Tonto el que no entienda

cuenta una leyenda

que una hembra gitana

conjuró a la luna hasta el amanecer.

Llorando pedía

al llegar el día

desposar un calé.

«Tendrás a tu hombre piel morena,»

desde el cielo habló la luna llena.

«Pero a cambio quiero

el hijo primero

que le engendres a él.»

Que quien su hijo inmola

para no estar sola

poco le iba a querer.

 

Luna quieres ser madre

y no encuentras querer

que te haga mujer.

Dime luna de plata,

¿qué pretendes hacer

con un niño de piel?

Hijo de la Luna.

 

De padre canela nació un niño

blanco como el lomo de un armiño

con los ojos grises

en vez de aceituna;

niño albino de luna.

«¡Maldita su estampa!

este hijo es de un payo

y yo no me lo callo.»

 

Luna quieres ser madre

y no encuentras querer

que te haga mujer.

Dime luna de plata,

¿qué pretendes hacer

con un niño de piel?

Hijo de la Luna.

 

Gitano al creerse deshonrado

se fue a su mujer cuchillo en mano,

«¿De quién es el hijo?

me has engañao fijo.»

y de muerte la hirió.

Luego se hizo al monte

con el niño en brazos

y allí le abandonó.

 

Luna quieres ser madre

y no encuentras querer

que te haga mujer.

Dime luna de plata,

¿qué pretendes hacer

con un niño de piel?

Hijo de la Luna.

 

Y en las noches que haya luna llena

será porque el niño esté de buenas.

Y si el niño llora

menguará la luna

para hacerle una cuna.

Y si el niño llora

menguará la luna

para hacerle una cuna.

 

Mjesečev sin

 

Glup je ko ne razumije

legendu

kada je ciganka

plesala i preklinjala  mjesec do zore.

plačući molila

da dođe dan

vjenčanja sa ljubljenim

“Imaćeš svog muškarca tamne kože”

s neba je govorio puni mjesec.

«Ali zauzvrat želim

dijete  prvo

koje rodiš s njim.

Ona koja rađa dijete

da ne bude sama

malo će ga voljeti.

 

Mjeseče što želiš biti majka

i ne želiš naći ljubav

da te učini ženom.

Reci mi srebrni mjeseče,

Što namjeravaš učiniti

s dječakom od krvi i mesa?

Mjesečevim djetetom

 

Od oca cigana rodilo se dijete

bijela kao leđa hermelina

sa sivim očima

umjesto maslinastih;

albino mjesečevo dijete.

«Prokletstvo na njegov izgled!

ovaj dijete nije cigansko

i neću da  šutim.

 

Mjeseče što želiš biti majka

i ne želiš naći ljubav

da te učini ženom

Reci mi srebrni mjeseče,

Što namjeravaš učiniti

s dječakom od krvi i mesa?

Mjesečevim djetetom

 

Ciganin vjerujući da je obečašćen

otišao je svojoj ženi s nožem u ruci,

«Čiji je on sin?

Prevarila si me. “

a on ju je ranio na smrt

Zatim ode  do planine

s djetetom u naručju

i  ostavi ga u grmlju.

 

Mjeseče što želiš biti majka

i ne želiš naći ljubav

da te učini ženom

Reci mi srebrni mjeseče,

Što namjeravaš učiniti

s dječakom od krvi i mesa?

Mjesečevim djetetom

 

U noćima kad je pun mjesec

To je  jer je dijete dobro

A ako dijete plače

Mjesec  zalazi

Da mu napravi  kolijevku.

A ako dijete plače

mjesec zalazi

Da mu napravi kolijevku.

 














												

COD – Eskurzija / Song – Lyrics


Svjetlost u srcu  Ljetna idila  Fantazija

 

Prosla je ponoc, kupe spava
svetla uz prugu, isti zvuci
na mom ramenu tvoja glava
tvoja ruka, u mojoj ruci

Skoro ce zora, evo rudi
vetar miluje tvoje lice
molim te, noci, duza budi
od te duze nesanice, nesanice

Ref. 2x
4/3 i 4/2 putuje ekskurzija
4/2 i 4/3 ti si ja, a ja sam ti
4/2 i 4/3 sva si topla ljubavi
sva si topla i sva mila
tog aprila davno bila

Opet je april, zemlja gluva
noc, tisina i parovi
neka su druga deca skupa
kao nekad, draga, ja i ti, ja i ti


												

Ekskurzija

Pametna je Čaršija. Ništa manje mahala. Normalno rodile se i vijekovima žive jedna uz drugu.

Davno prije nego što je izraz eskurzija saživio u svom današnjem obliku, riječ je rabljena na čaršijskim kaldrmama i makadamu.

Nismo baš poznavaoci žargona(?), pa moramo nabadati da bi došli do pravog značenja .Znamo da je riječ stranjskog porijekla, a kad je tako, onda mora označavati nešto stranjske, nešto što ne priliči ovom dunjaluku.

Da bi sebi zacrtali osnovne smjernice, ( mi s'e ko ova post komunistčka  ili nacionalistička pogan  počeli šicati izrazima ) , moramo zaviriti u takulin i izvaditi potrabl riječnik. Prije se to zborilo džepni, ali se i  mi malo modernizovali. Šta ćemo, ukorak sa vrimenom.

Potražinmo pod slovo e, nismo levati pa tražiti , recimo, pod šlj. Znamo da je tamo upisano šljiva i šljaka. Prvo nam se mere dopast, od drugog smo se čitav život noge fatali. Znate onu o krstu.

Nađemo zadati pojam:

-Ekskurzija (lat.)

  1. Izlet, izlazak; relaksirajuće obitavanje u  prirodi,  izletničko putovanje, još i : boravak u prirodi pod stručnim vodstvom, sa znanstvenom, zabavnom, kulturnim ili sportskom  svrhom
  2. U govoru, predavanju ili sl., skretanje s glavne teme.

Pod jedan garant nije , jer za to mahala i čaršija imaju hejbet svojih sočnih izraza za izlet: teferič, dernjek, tarapana,fešta,makljanje, takar u dvoje,đardisanje…A ovi rječnik sve to izostavio. Baš i nije neki pametan riječnik. Šta možemo, kad smo cicije. Kupili riječnik na buvljaku da uštedimo.

Pod dva nikad nije , jer u mahali ne m'reš skrenuti sa teme i kad je fuliš sto posto. Uvijek postoji neka caka da se zakačiš , i gdje mereš i gdje ne mereš.

Potražimo srodan izraz dvokurzija, ali ne pod slovom dc , jer tamo ništa nema osim dicidicati, i čitamo ono što nema ni u jednom riječniku:

-izlet u paru ,  žensko  sa muško , ( zamalo nam izleti na umjesto sa ) sa posebnom namjenom, boravak para u prirodi sa nekom   svrhom.

Malo nam sinu, ali ne previše. Nismo vam mi indiskretni. A i što'š ići zalećat se u prirodu kad u toplini doma svoga imaš đardin oliti bukadar minderli šilteta i jastuka.

I tako ne skužismo prvi dan, ni drugi. Treći dan nas od sekiracije čir safato, pa morali malo na čaršiju napiti se ljekovite vode sa nekog šedrvana. Kažu ova voda je za sve lijek.

Lejtno je doba , vrijeme ugodno, sarajevsko, pun grad eskurzija. Djeca hodaju i za ruke se jamili , da se ne izgube u njima stranom gradu. Pogotovu djevojčice. Čule one da u Saraj'vu imaju njaki mahalaši, kojima jedini merak dohvatiti se ženskog čeljadeta i tjerati ga da mamica.

Privlačno je ta mahalska mistika, ali djevojčice kontaju lakše je sa jaranicom tom nekom mahalašu zalegnuti.

Pogled na mladost nam srce ispuni milinom. Eh, nekada…Joj, mamo mamice.

Prođemo malo dalje, ispred nas dvije strankinje, za ruke se drže. Znamo da su stranjkinje jer im govor ne anlaišemo. Malo nam stare za eskurziju, iako nemaju ni tri banke. A dobre su  ko deset u po somuna. Ne treba ti jogurt.  Znači u top su godinama, top ih mile zažago. Nije bitno čiji. Samo nek se beba. Plavuše su, napriliku sa sjevera ili barem  sjeverozapada.

Ošacujemo ih , iako nas đuturumluk mazno posred glave, nije bitno koje, ne bi valjalo obadvije, i kažemo: eh, nekada…

One ni mukajet ,  i …

Mahalo moja,  jel’  to moguće. Zveknuše jedna drugoj jezike, posred usta , aman do krajnika, ko da su sa otorine pobjegle. Pih, nalet ih bilo.

E u tren nam se prosvijetli. Taki smo mi. Trebana nam tri dana,  da nam  u trenu  nešto sine u blentari pametnoj.

Sada sve znamo. Eskurzija je mahalski izraz za tribadije. Kako se domaći izraz nije udomaćio kod domaćih domaćica i ženskih ženskinja, i bio malo pogrdan, mahalaši se igrali iščašene , skoro pogane poetike.

Vala su mogli jednostavno reći lezibejke pogane. Jok , oni svoju neku filozofiju furaju. Ha se dvije jame za ruke, oni kažu:

-Vidi ekskurzije.

E, vala vidi se da su obrazli i poetični.

Mi bi ih jednostavno nazvali pogančerske istokurvoazije. Ali nećemo. Obećali sebi ;  o ženama samo lijepo, muškarci su krivi za sve. I za ovu bolest.

Zato posrnule grlice molimo:

Mile pogledajte ljepote oko sebe. Pa nebo , i dnevno i noćno.

I šta vidite?

Veličanstveni sjaj Božije milosti i ljubav prema vama.

Ne dozvolite da On bude tužan radi vas.

Samo sagnite glave, zažmirite,skupite ruke i recite:

-Mili Bože…oprost molim !

I sve će biti u redu.

Ti si samo žena , voljena i snena








Sada sam nogama metar i dva kvarta do zelenila pri ivičnjaku. Moram skočiti , jer osjećam da će glas uskoro izmiliti  i utopiti  se u muzici.

Skačem i dobro je. Ništa me ne boli .Osim duše. Srce samo jeca.

Riječi krenu i vidim ženu u bijeloj svili sa velovima i plavom ružom umjesto srca. Ja sam na koljenima ispred te bjeline sa plavim srcem. Moja košulja krvari. Začudo srce još uvijek iz leda ispušta ispušta crvenu boju.

Ljepota ja naslonjena na zid koji pravi sjenku.Znam da je ljepota ,jer sam navikao da samo ljepote ulaze u moj život.

Svaka Žena je ljepota. Ja ovoj ne razabirem lik. Vrlo je mračno.

Tamu, očekivano, osvjetljava  glas.

 

Ne ljuti se zbog riječi što ih nekad kažem

Nakon teške noći umorna i snena

Ne čudi se zbog suza kad u tami plačem

Ili kad te ljubim

…Ja sam samo žena voljena i snena

 

Ne budi me zbog jutra, draže su mi noći

Šapat ili dodir, luda igra sjena

Ne trudi se da shvatiš, nikad nećeš moći

Čudna je to igra

…Ja sam samo žena voljena i snena

 

Ja sam žena

Žena što voli

Žena od suza

Strasti i boli

Skršena ruža

Ja sam žena

Žena od tuge

Žena u tuzi

Žena od duge

Bolom u suzi

 

Ne traži da ti pričam baš sve moje snove

Možda čuješ laži kad izlaza nema

Ne žuri se da saznaš što je bilo jučer

Ne pitaj me ništa

…Ja sam samo žena voljena i snena

 

Ja sam samo žena

Što je dragi ljubi.

Samo nježna sjena

Srce  za njim gubi

 

Čuh te riječi , žene krik, na Lapadu , jedne avgustovske noći,sad već davne osamdesete godine.

Dok su se zvuci gitare mješali sa blagim smješkom zvjezdica, koje su žurno zamirale u iznenadnoj oluji,osjetih tebe mila.

Bijaše to tvoj glas i tvoj lik ,uronjen u čežnju drugog prastarog grada i drugih prastarih, bijelih  sunca zidina.

Ja te prepoznah.

Ti si se pravila da nisi ti. Tako ti lakše bješe. Manje si varala.

Osjetila si da sam  taj dana stavio prsten na ruku neke druge žene. Srce te boljelo, ali praštala si. Doletjela si da se oprostimo. Ništa više.

I sam bio zatečen tin činom i boljelo me.

Nije me umorilo čekanje. Umorila me samoća i traganje.

Drugi su slavili moj udes.

Ja sam se išuljao da  sobe, da poslijednji put , još čedan od ljubavi tvoje, pogledam u maglice i vidim šta mi govore.

Šutjele su i skretale pogled u stranu.

Nije to ništa dobro. Možda mi nisu praštale izdaju. Tebe ,mila moja.

Ili  šumile rekvijum našoj ljubavi. To je već nemoguće. Ja je  nikome ne dam. Zakopao sam je u jednom dašaku duše. Niko je neće naći.

Zvjezdice su mi žmirkale da se varam. Sve ih je ganula tuga plave ruže i  krvavog otiska na košulji.

Kao vjenčani dar poslale su mi tvoju bjelinu , gitaru i tugu znanu.

-Zdravo mili moj. Tujine.

-Zdravo mila moja. Tujinko.

To su prve naše riječi te dosanjane noći.

Šćućurila si se u mom zagrljaju. Tijelo ti je drhtuljilo. Naslutih oblike žene. vrste,uzbibane i gladne. Iznenadna hladnoća pred buru, probijala je velove tvoje bijele haljine i  sanja.

Ona druga hladnoća bila je gora. Nje se za života nećemo moći riješiti. Usud .  Nikad nećemo moći biti zajedno.

Znala si da nas Mali Princ napušta. Možda zauvek.

Nekako si manje žalovala mene i sebe.

Šta će ovaj svijet bez njega ?

Ko će bol dunjaluka nositi i male grlice tješiti.

Vrijeme se  pokrenulo  i okrenulo.

Mirisalo je kao i pretposljednjeg dana naših proljetnih dana onog ljeta ‘68..

Da li ga sjećaš ljubavi moja?

Susret je započeo vjetrom, kiša je počinjala, pa stala. Dvoumila se,kao da joj vrijeme nije.

-Veju veju pahulje snijeg po staklu šara.-zimsko tužno dijete ja.

„Jagode i malina u polju, eto slatkog dara.“ – proljetno nestašno dijete ti.

Te riječi i nisu bile tako čudne, bili smo okruženi snovima.

Pomišljaš li da nikad se nismo susreli u zatvorenom.

Bojali smo se. Zatvoriće nas i neće nam dati izaći. A mi smo djeca koja samo žele da se igraju i jure.

Dakle, počela je noć koju, tamo daleko negdje na jugu , zovu noć coprnica, a ovdje noć beštija ili jednostavno noć vještica. U zraku je lebdjelo nešto moćno i svježe. Noćna tama je nosila nešto teško i upitno. Postaje tmurna, skoro jeziva. Nagomilani crni oblaci se ne kraću. Mi znamo , mi prepoznajemo tu noć. Zajedno, mi smo dosanjali tu noć.

Kiša prestaje padati. Mi nismo na plaži.Mi smo na kamenim pločama par metara od mora. Tidesetak metara od hotela Neptun.

Lijepo ime. Gospodar mora i hladne turističke sobe za mladence.

Zanamo nije udobno ni u sobama ni na hladnom betonu, a fantazija juriša. Moramo pronaći rješenje. Ponašli smo ga. Djeca još uvek stanuju u nama.

Nešto  dalje ima pjeska. Kopakabana.

Miriše na Rio i sambu i mnogo kreolske ljubavi.

I Dubrovnik, mnogo plavetne bjeline.

Ovaj put sam se sjetio primaći onaj jedan suncobran od hiljadu. Savjet djeteta malog  zlata vrijedi.

Znali smo šta slijedi!

Grmljavina iz daleka, s kraja nevidljive daljine najavi:

-A sada spektakl!

Ipak, ovo je samo ugrijavanje.

Spektakl je čekao fanfare da bi umogao da počne.

Ti si uzela gitaru i zvuk katedralskog tornja se prosuo niz talase, da bi se nama vratio.

Potmuli zvukovi su se približavali. Nejasne titrave sjene manje tamnog crnila previrala su sa najdaljeg horizonta.

Glebova nigdje ni, negdje odoše, sakriše se, izgubiše. Iako ih ni : njihovikrikovi, vriskovi ko da ih neko žive čerupa dolaze niotkus sa kamenih hridi. More krikovima bjesni. Vri škripa huka i buka. Bijes se stapa u zvukove koje um prazne.

Misli nema. Mrak se može sijeći gust, tvrd. Leden. U njemu nešto upitno lebdi.

Nama je sve to poznato, a i nemamo se vremena plašiti. Znamo da ovo nije neka igra kojoj je cilj da se sve pretvari u karneval valcera, huke i boja.

Ne! Ovo je perpetum mobile, zvaršetak kruga započetog prije, na ovaj dan prije dvanaest godina.

Odjednom, skoro u isti mah plažom se probi svjetlost stotina vatri. Neke veće,neke manje napraviše od pješćane plaže odsjaj nasuprot nebeskog crnila. Sada se u morskom odrazu stvarala staza popločana plamenim pramenovima.

Ni ovu veče nam nije jasno kako je po onom vjetru i kiši moglo zasjati hiljadu vatri skoro u jednom trenu. U čudu skoro i nismo shvatili da više nismo sami na plaži. Stotine, moda hiljadu-dvije parova, i starih i mladih je izmješano, sve dvoje po dvoje.

Sjede zagrljeno i tiho gledaj u tmurno nebo čiju dubinu niko ne nazire. Blažen, upitno glupav  osmijeh, se svakim promjenom vjetra i plamenih jezičaka pretvarao u demonski cerek.

Ti i ja se ne plašimo onog što vidimo; ni noževa, ni sjekira ni gomile zajedništva što razoružava. Ne bojimo ni prizora što slijede. Znamo da ono neobično, čarobno mora da se ponovi.

Niko ne obraća pažnju na nas. Mi ne obraćamo pažnju na ikoga. Niko ne obrača pažnju na bilo koga ili bilo što.

Svi gledaju u more, u nebo, u prazninu pozorno, bez daha i zvuka. Iščekuju.

Gledamo i mi, i iščekujemo.

Sve se stapa u muk, tišina, tajac.

Onda je sve prestalo. Noć je postala svijetlija . Oblaci su se naglo dizali. Maglice nas nisu dale. Ovo je ipak naša noć. Moja i tvoja.

Drugima mjesto nije ovdje.Oluja je skrenula ka Stradunu i malo lijevo prema Pilama.

Masa je razočarana, moraju trčati da bi uhvatila koprnice. Valjda su shvatili da im noćas , na ovom pjesku mjesto ni.

Odoše ,ostadosmo sami. Crna koprena se ponovo navlači. Munjevito.

I tada…

Prasak,ne prasak .To je rika saturn rakete, što šatl iznosi van granica zemlje, izvan misli ,u susret zvijezdicama. Mnogo je reskiji i prirodniji.

I odmah potom bljesak munje. Bljesak, prasak, bljesak. Bljesak prasak. Kao ubrzani rafali topova prošlosti, sa bijele tvrđeve što uzdiže se nad Lovrijencom vijekovima,gruvaju.

To nam nebo poklanja vatromet boja, zvukova i mirisa koje samo Univerzum može stvoriti.

Munje lete ka pučini jedna za drugom. One usamljene su sporije za mikrosekundu od onih što se javljaju u paru. Svaki prestanak pojedinog bljeska u pozadini otkriva veličanstvenu ljepotu neke maglice.

More se zapalilo. Nebo je pozelenilo.

Munja – maglica. Kad munja zaroni u pučinu, eksplozije svjetlosti , kao spiralne igle spojene ušicama nalik spljoštenim galaksijama, vijugaju u potrazi za družicom. U ružičastim, zelenim, u ljubičastim, žutim, u plavim, crvenim , u obodima svih boja i valera hitsju sa neba ka moru, od pučine ka nama do plaže, od plaže nazad do neba plovi munja za munjom. Krik za krikom.

Mi se stišćemo. Grudi nam titraju. Tvoje igraju i bibaju. Bibaju i bujaju. Ja ih milujem i ljubim. Ruke više nisu ruka u ruci. Ruke su hobotnice što uzavrele plodove kradu.

Usne su jecaj što u slast rone , gube se i vraćaju poput vala. Veliki, veliki i još veći , pa maleni. da se predahne pred nalet orkana.

Pored nas bjela vjenčanica samuje traži druga. Da ,evo ga . Satenska traka prva stiže, volani bijeli sa krvavom mrljom se pridružuju. Da tu su i radosne plave čakšire od samta, jednog smotanog, plišanog Malog Princa.

Kako vrijeme odmiče munje se sve više uparuju: jedna sa drugom , jedna sa dvije , jedna sa tri. Blještave izvedbe vrckajućih likova na nebu, nalik tvome, mome, nalik na svakog od onih sretnika sa neke druge plaže.

Nekad rubinovo srca, nekad kristalne duše čini se da munje oslikavaju. Dvije sa tri, tri sa dvije i još dvije, tri sa četiri, dvije i pet, kombinacija mnogo. Sedam munja kao da je optimalan formulističan broj.

U toj raspomamljenoj fešti boja i krikova sa početka nevidjela , skrivena tvrđava se odjednom pojavljuje kao avet ukletnog holandeza. Na zidinama titraju, plešu, dvije ružičaste uzdhtale sablasti.

Tvđava se sve više nadvija nad nas kao ogromni Aladinov đin, kao đinovski gonič robova il’ kao sablasni čuvar plaže, sa punim radnim odnosom na određeno vrijeme: do kraja noći.

Ta tvrđava si  ti mila moja. A ja tek  slabašno dijete, rob, koje je treba tvrđavu  osvojiti. No, šta se može to se i mora . A dijete ne zna  šta je moguće , a šta je nemoguće. Još uvijek nije naučilo zakone ljudi i njemu je sve moguće.

Kako se munje uparuju to se i usložnjavaju, i one i njihov ples. I naš ples, ljubavi moja.

Ples kovitla oblake, oblaci uzvraćaju novim munjama.Oblaci ne mogu da nadvladaju munje, munje ne mogu da pobjegnu oblacima. Mi se tražimo i nalazimo.

Ružičaste aveti vrište.

Jedna je munja nalik na granu sa grančicama. Više grana, mnogo više grančica , stabla u vrtu. Sedam grana, šumarak. Ja i ti smo šumarak u kojem krijemo jecaje i uzdahe.

Bljeskovi neprekidni niz bljeskova i boja, mahnitanje oluje hoće da zapali nebo , progutaju oblake i nebo. Ti se nebo , ja oblak što se u njemu krije i talasa.

Mi se stopili u jedan  đardin koji gori i uzlijeće. Pa zakreće, u krug se vrti kovitla. Sve jače i žešće.

Nebo se čini tamna dubina bez dna, luda igra probadajućih munja mu muti pamet i ono zaboravlja, da je jače od oblaka i munja, i đardina što u njemu iskonske  nestašluke dvoje djece rade.

Krešendo.

Neprestano pet , šest, pa opet pet, šest pa sedam munja. Bljesak, blic, bljesak. Sad su gore , pa za tren  dolje. Pa opet, pa opet i opet. Lijevo pa desno. Nikad kraja talasima munja i sanja. I evo u sridu i u sridu. Oh , mili u sridu. Nikad kraja stapanju , uzimanju i davanju.

Onda, odjednom , sasvim jasno osam munja , jedna za drugom, zasjaje na nebu, u nebu, u tebi mila moja. Boje vrište; modra, žuta, smeđa, zelena, roza, plava, ljubičasta i ne bježe. Drže se za ruku i vise u zraku, upletene u crnu koja ih poput potke, poput kvočke okuplja i sve se zajedno utapaju u moru.

Osam pucnjeva sa neba, pa sedam, pa šest, pa pet,  pa četiri, tri, dve i jedan – kao rafal. Crveni bljesak oduzima um i boli. Kako samo slatko boli, joj mamo mamice. Nebo se potrese dva , tri, četiri puta. Ti se za njim grčiš i pribijaš se uz mene. Grčiš i upjaš me. Krik jedan, pa jecaj , skoro plač, pa smijeh. Nisi više dijete. Ti si žena što se rađa i spoznaje tajnu mjesečine.

Tišina. Tajac. Zaglušene uši , boli ta tišina.

Munje su popadale u moru.

Mi se rasuli po pijesku, čvrsto stegnuti jedno uz drugo.

Totalna pomračina na nebu.

Totalna radost u nama.

Vazduh se puni ozonom koji se u debelom sloju spušta na plažu i poput afrodizijaka uvlači u nosnice u usne šupljine.

Glupavi- demonski izrazi lica nestaju u ozbiljnoj igri zavođenja i parenja. To je ljubav radi ljubavi. Nikome se ne žuri, ponoć je tek prošla, do jutra se može…

Suvisle misli namjerno bježe, nije ima mjesto na toj plaži, i ne osvrčući se lete u zagrljaj morskih dubina.

Vatre se gase. Tama prekriva i plažu i obzorje i čuvara plaže. Više nikakva svjedočenja neće biti moguća. Sve što se desilo na plaži neće ostati na plaži. To ostaje u nama i nosimo u srcima za čitav život.

Ti i ja priklanjamo se govoru srca, mirisima ozona ,naumu tijela.

Sve se čini sasvim jednostavnim prirodnim. Nije nas briga što hoćemo činiti ono što  smijemo i što  želimo.

Mi opet ne možemo da dišemo. Vazduh u plućima postaje sve rjeđi. Osjećaj kao da smo petom metru morske dubine i treba se vratiti na površinu.

Ali mi se ne želimo vratiti. Nije nas briga. Tonemo,tonemo, davimo se gubimo svijest.

 

Polako otkopčavam dugme po dugme kože tvoje. To su mirisi tisuću po tisuću utkanih ljubičica. Ljubim te i uvlačim miris ozona iz tvoje kose , sa tvojih usana. Milujem te lagano, ti se opuštaš, ja se gubim u vatri što se u tebi ponovo rađa.

Ni daha više nemamo.

Staklene perle poskakuju, ogrlice nas guše. Polako rukom dolazim do srca , hoću da otklonim još jednu prepreku, da se ušulljam u tvoju dušu.

Kažem ti :

-Mirišeš na djevičanske ljubičice.“

Ti šapućeš :

– Čuti i voli ma – mili moj, jer te volim.

Još kažem :

“-Hoću – oprosti mi .Volim te , jedina moja.“

Poslijednje izgovorene riječi kao da su vraćale um, umirili perle. Novi vali su nenadano jurnuli. Nije više bilo neba, zvijezdica i maglica. Bljeskale su munje i grmili ljuti gromovi u nama.

Sve se povuklo , noć je pripadala nama. Mnogo kasnije bljesak i krik i nekakav ogorman teret pada sa prsiju, opet možemo da dišemo, blizu normale.

Ti se trgneš. Svijest se vratila. Ti se ne osjećaš nelagodno, samo užurbano. Ustaješ i brzo navlačiš haljinu. Grliš me, stišćeš se uz mene, čvrsto ,očajnički. Uskoro će svanuti.

Pepeljuga se mora vratiti domu svome.

Dug mekan, nježan poljubac. Ruka u ruci, one dvije ruke, lijeva i desna. Ona dva dječija srca, ona jedna djetinja spojena duša. Duša je ljubav naša. Snovi su srca naša. Lijeva i desna ruka su zavjet naš. Zagrljaj je rastanak naš.

Da li si jecala? Nisam siguran . Bila je mrkla noć. A ja sam bio tužan.

Znam – htjedoh reći – nije važno, mila moja, sve će biti u redu. Neka sila me spriječi.

Bili su to naše poslijednje riječi uhom poslušane.

Nikad više ništa neće biti u redu za nas dvoje milo,moje.

Nema ni zlatnog sata , ni djetinjeg glasa da prozbori:

-Od nje je.

Još uvijek mogu osjetiti tu konačnost :

Od nje je.

Da tako je to bilo, te noći u Dubrovniku dvanaest godina poslije.

Nije nam se snilo. Mila moja.

La vita e bella,zar ne Jedina moja?

Univerzum i nebo sve znaju.

Potrudili su se spektaklu dati veličanstveni sjaj, slaveći nas, našu ljubav, ljubavi moja.

Poslije na Indaxi poklanjaju onu našu , tužnu i mirisnu:

„Voljelo se dvoje mladih,dušmani im ne dadoše…“

Fatma je bila malo krhkija od nas. Mi se nismo dali i još uvijek sanjamo.

-Kad izgubiš sebe izgubiš sve- ubjeđivala si me.

-Kada izgubim tebe , jaizgubiću sve -nisam se složio ja.

Mirisalo je kao i pretposlidnjeg dana naših proljetnih dana tog ljeta.

U vazduhu se osjećala konačnost rastanka.

Od pijeska tri traga vode.

Jedan nečitki prema moru.

Valjda sirena.

Drugi prema nebu.

Možda Mali Princ.

Treći nazad u život.

Vjerovatno u ljubav , zaljubljeni blento sa plaom ružom i krvavim srcem na košulji.

Maglice se te večeri nisu vratile.

Danica je još neko vrijeme sijala, ali nije otkrivala tajnu koga će takarli dani u ćelenku spucati.

Bilo je rano za sve, osim za snove i ljubav.

Zar ne milo moje.

 

Bleki -Tišina sni

Ona pod velovima

Djetinje srce

Ruža ljubavi

Poslijednja molitva

 

Boli nas  i ubija

ta jedinstvena

nedorečena

iza vremena

nečujna

Tišina  sni

 

a ničim izazvane

suze  grunu

kristalima leda miluju

nutrinu srca živog

neumoljivog

a shvatiš

više nemaš kome

oditi

bol nositi

ni cvijeće brati

 

klekneš

pružaš ruke

dlanovima okrenutim nebu

i čekaš…

nedolazeće sutra

a

tišina sni


												

Yossamin – Jednom ćeš poželjet vidit taj kamen

 

 gori visoko, a
 u padinama brežuljka
 ima ledina, zaresla u šikaru,
 maslina, dvi.....
 jedna trišnja, sedan grmova
 rascvalog ružmarina...
  
  
 naokolo živi kamen,
 od sunca,
 šta žeže cili dan,
 vril...
  
  
 jesen je još, blaga, topla,
 umiljata,
 razbacana  bojama
  
  
 krenuše noge same,
 u mislima... ti,
 tisuću i jedna proživljena,
 nepostojeća slika...
  
  
 penjući se strmim poljskim putem
 niti ne primjetih, u prvi tren,
 da je
 ledina nasuprut mene
 ...zvala me...
  
  
 sjedam na kamen,
 skinem ruksak,
 pogled puca prema moru
 ....mirno je,
 nježno plavo,
 ljeska se na suncu...
 smiruje...
 osjetim potrebu zaplivat
 " na  daleko"
  
  
 ruka, sama, automatski
 iz navike, pali cigaretu
 (još bijah pušač)
  
  
 mir, tišina, nikog
 more vuče pogled
 oči sa sjetom, gledaju u
 lelujanje ribarskih čamaca
  
  
 mislima zapiva, ona klapska
 ...ima jedan brodić,
 na srid je kanala,
 u njem je moj dragi.....
  
  
 nasmijem se vlastitoj gluposti
 a ne, dosta je...snova
  
  
 redaju se uspomene,
 grizu po duši...
 cipa se, raspada...
 u sljepočnice buba tupi,
 ludujući ritam ....
  
  
 al to i oću
 vjerovatno...
  
  
 oću, ponovo, tu, na  kamenu,
 na baštini didova,
 na izvoru postojanja
 vlastitog ja
 proživit bol otrgnutog sna,
 istirat  je iz nutrine,
 ostavit  ...
  
  
 ne plačem,
 ne volim plakat
 samo suze idu
 duša se bori, "čisti",
 krvavo sastavlja komadiće
 polomljene izdajom,
 paše ih i lipi
 (pomislih, ispovrat ću se)
  
  
 a ono,
 glupo srce,
 luduje,
 dosadno ponavlja sa otkucajima,
 nadajući se čudu
 kladilo bi se na nas...
 kladilo bi se na nas...
  
  
 razum skriči nijemo:
 -digni glavu idi-
 i krenem.....
  
  
 ne plačem
 suze,
 same padaju na kamen
 razlivaju se i od vreline
 osuše u trenu...
  
  
 negdi u podsvjesti
 ispliva
 rado bi ti jednom pokazala
 "razlivenu bol"  na kamenu
  
  
 da,
 jednom ćeš poželit,
 vidit taj kamen ......