Daily Archives: 24. Maja 2025.

Jedan od jahača je usnio i zainatio se –  nema buđenja.  Ostali odlučiše da to bespogovorno prihvate i u njegov pomen objave pisaniju:

Oni jašu Mojsije harmonike baca

Ne vjerujemo da će se ona hablečina predomisliti i probuditi. Taki je on . Zadrti mahalaš . Kad nešto nanijeti nema te sile koja će ga odvratiti. Ali naše je da pustimo priču. Pa idemo:

Uvod – Grad čednosti zemlje Božije milosti

Članovi konzilija i ašik ljube su se pitali zašto su imali toliko zajedničkog ; a bili tako različiti. Nije to ništa neobično,  objašnjenje je jednostavano. Svi su djeca  Grada Čednosti, osim jednoga, i dvije po pola od drugih . Taj jedan nas je i prvi naspustio. A  pola jedne od dvije drugih , pa potom i ona druga još prije i to zauvijek.

Grad je, kao i sve u Univerzumu imao svoj ritam i ustrojstvo. Bila je to galaksija za sebe , zasnovana na suživotu zasebnih jedinica , nekoncentričnih krugova u okviru glavnog kruga. Taj glavni krug je bio Sarajevo  Grad čednosti, Božiji hram Bosne Zemlje Božije milosti.

Grad čednosti je imao predvorje šireg opsega i poprilične površine. Unutar njega plivala su  četiri dijela koji su bili eliptični  i  naravski , uopšte nisu nalikovali na krugove. Dijelovi su imali  različita obilježja, značenja, brzine i jasne razlike. Vjerovalo se nebitne  po značaju. Površine i granice manjih krugova nikad nisu bile jasno određene. Bile su podložene promjenjivom zakonu putanja, kretanja i gravitacije. Povremeno bi se osjetio pogubni uticaj tamne tvari.

Kažu , prvo se desio Vječni . U mahali On se nije desio, On se zatekao i poslije bi samo rekao Budi i ono je bivalo. Prvine , iz tame javi se Njegova svjetlost i za šest dana stvori što stvori … I naravski nikad nije prestajao da stvara.

Dani Božiji se različito broje u svih sedam zemalja i sedam nebesa. Ima dana koji traju dvadeset ćetiri sata. A ima ih dugih i teških ko godina.

Zaplesaše zadivljujuće maglice. Uvijek su svojim sjajem privlačile pučanstvo i izazivale strah , prije spopznaje Boga Jedinog , a onda i strahopoštovanje . Sada, kada ih je Huble učino dostupnim svakom domu  i nevjernici počeše da shvataju svu ljepotu i harmoniju Božjeg stvaranja i milosti.

Od njih nastadoše zvijezde koje  plivaju u jasno određenim  putanjama, skupljajući malena čeda , koja put leptira plešu oko njih. Ponekad je sjaj i toplina zvjezda toliko prvilačna da male iskrice oslijepe. Obnevidjele se sudare i  nestanu.

Hejbet Njegovih dana poslije , u zvijezdama budućim, insanima vidljivim nasta  naše Sunce . Ono Božjom voljom rodi svoj svijet putanja. U tom svijetu  zapliva krhka , safirna djevojčica Zemlja. Utrobu joj , reklo bi se , neki zli džin iz zasjede razdera. Zaskoči je i silova – dok je vrištala i vrištala, đin joj  dio utrobe otkide.

Taj dio pobježe zvijeri i uz majčine se skute svi . Uvijek je nedonošće ostao i majci nerazdvojni pratilac bio. Mjesecom ga i trabantom majčinim nazvaše. Njemu žao što ga pratiocem zovu , jer on je majčin porod i čedo. I otud ona sjetna tuga u pogledu njegovom. Zbog toga  iz njega tolika čežnja izbija i ka majci , u noćima dugim i tamnim, kao svjetlost nebeskom pučinom  pliva. Ta čežnja, ta ljubav u mraku sija i majčinom srcu najbliže nebo noću osvjetljava.

Historija nema sjećanja kada se to desilo. Prekratko je ljudsko pamćenje; tek nešto više od par sekundi  se nabada.  Ne tako davno , par tisuća godina ,  prije ili poslije , počeše  se oči ljudima otvarati. Ljudi su uvijek bili ko dva oka razroka. Jedno čisto,  iskreno u Boga i ljubav vjeruje. Dugo slijepo, zverinje  zlo i smrt zagovara.

To već znate . Učene papige vam to iskantali.

Onda se u po dana zbude Modra rijeka. O njoj ponešto protabiriste . Ali još uvijek niko nije prokužio koliko traje Gospodnji dan. Milostivi je dao neke naznake,  ali još se nije ta pamet rodila koja bi to skontala.

Sveznajući za neke pojmove  kaže – u Boga je dan kao hiljadu godina kako vi računate. Jopet , za časne Meleke kaže da se  po Njegovoj odredbi uzdižu na nebo  u danu koji traje 50 tisuća godina ,  kako to  hudi zemljani računaju.

Pa onda bivao dan tišuću ili pedeset tisuća godina ,koje  neuki zemljani ne meredu pojmiti, u tom dumanju insanski život proleti kao tren.

I onda ko biber po pilavu  Bosna zemlja Božije milosti i Sarajevo Grad čednosti bivaju. A to što je prije i poslije toga  bivalo , je toliko čudesno da se nije našao insan , a bome ni hajvan  – koji bi to mogao glasom , rikom , revom ili pismenijem  opisati.

Zato je Milostivi Bosnu dao. U njoj Modru rijeku višekratno replicirao, Izvore života pristavio. Zatim je Bog  Jedini po Bosni mnogo cvijeće posadio, da bi ih  modre rijeke životom i mirisima napajale. Jedan od tih cvjetova – nama najljepši –  je Božji hram : Sarajevo Grad čednosti.

U njemu se prvo rodila prelijepa  vila Varoš / Bijeli dvor / Bosna Saraj’ ovasi. Čedna vila, kako je rasla i u ljepoticu stasavala , samo se kružno  dijelila , bez da je itko dodirnuo. Valjda se od Sarajeva amebe naučile intaktilno  dijeliti

U centru velikog kruga – zbi se Čaršija najmanji i najstariji od ona četiri potonja dijela. Varoš širenjem dobi nove dijelove , a centar  osta Čaršija. Baš – prava pravcata , neponovljiva  – čaršija. Usporeni, ozbiljni, strogi, neumoljivi i odlučni sudac. Žila kucavica izvjesnosti i blagodati. Nezavisno od žiže javnosti donosi svoje odluke o svemu vezanom za dobrobit, dobrotu i čednost grada. Odluke nisu bile obvezujuće ali su se od davnina poštovale. I uvijek je bilo: ono što Čaršija  kaže – to je ispravno i ne mere drugačije biti. Najprvi je zakon bio:

-Pohiti polako, sa odrednicom – đes ba navro? Neće još kijamet!

Po godinama  aman bliznakinja  joj , kao drugi krug rodila se Mahala. Ona je nastala , nije znano ,  koji sekund prije ili poslije Čaršije. Teško je definisati njen vijek i oblik. U počecima je to bio centrični krug unutar koga je berbrižno spavala  Varoš, potom  Čaršija. Vremenom, odrastanjem Grada , Varoš se podjelila na simbiotske dijelove :  Čaršiju i Mahalu.

Prelijepi spoj takarli prošlosti, trena sadašnjosti i nepoznate ali sigurno tandarli i neizvjesne budućnosti. Svaki vakat će utisnuti svoj pečat. Valeri pretpovijesti , istkani kamenim sjekirama, rimskim mostovima , termama, kasarnama , tabijama i  tvrđavama , kazamatima i apsanama , optočeni sjenama mrtvih urezivaće se u tkivo Grada čednosti.

I Grad i Zemlju , neprestano , neštadimice pohodiće i okcident i orijent sa ponudama : Božijim kitabima po njihovoj volji i krvavim oružjem u ruci.  A  orijent još i sa velovima mistike i čežnje.

Velovi  ssvijetlosti , plavetnila , čarolije i snenosti  Zemlje, Grada i Modrih rijeka uvijek će privlačiti one sa strane. Tujine. Od zlih i krvoločnih se znalo odbraniti. One progonjene i dobre su u zagrljaje ljubavi prihvatali. To  plavetnilo , to modrilo i svjetlost, ta nevinost i snenost je Božiji dar Bosanskoj čednosti  koji se ne prekida.

Dugo, vjekovima poslije tujini su  nenadano i bahato se nakalemili Haustor. Kako mjesta više nije bilo  neki drugi pagani  oteše Predvorje i opkoliše Grad čednosti. Tako zaokruženo nasta Sarajevo.

Dakle ,mnogo – eonima  kasnije stvoreni su Haustori i Predvorje. Čaršija nije nikad promijenila svoj mistični i dobroćudni izgled. Mahala je poprimala oblik magične , pitome, elastične potkovice. Kao odvojeni od stvarnosti živjeli su svoje živote , natkriljujući se nad došljacima, nudeći im dobrodošlicu , spas i mir.

Granica Mahale su na  vanjskim dijelovima bile sasvim jasne i određene. Opkoljavale  su krug  Mahale sa tri strane: istoka, juga i sjevera. Unutrašnje granice prema  Čaršiji nisu bile jasno definisane i bile su sklone promjenjivim postavkama zakona relativiteta i simbioze.

Granični pojasevi su bili izmješani bez jasnih tampon zona, tako da je Mahala uglavnom  dopirala i do centra Čaršije. Mahala je ponekad izgledala kao krug koji liči jajetu ili kao polumjesec u fazi kasnog mlađaka.

Ponekad činilo da su Mahala i Čaršija bili djelovi jednog kruga obojenog u dvije boje. Stvarnost im je odredila istovjetni  tok . Različitosti među njima nije izazivalo nikakvih sporova ili netrpeljivosti.

Čaršija i Mahala su bili , slobodno se može reči, sasvim odgovorni i bliski suradnici, možda u najprijateljskijim odnosima među krugovima Grada Čednosti. Vaistinu Mahala je bila i riznica, i svjedok , i savjetnik Čaršiji.

Varoš, kasnije Čaršija i Mahala su  imali dva lica: dnevno i noćno. Mahala je uvjek bila Mahala . Čaršija  je uglavnom bila Ćaršija, a ponekad Mahala. Posebice kad su se jedna drugoj obraćale.

Danju se radilo, trgovalo, zarađivalo, bogatilo, siromašilo, propadalo i hamalilo. Bogu jednom se molilo u mnogim prelijepim zdanjima podignutim u njegovu salvu.

U Čaršiji je snivalo pola od hiljadu đamija, zapadna katedrala  i samostan, dvije istočne crkve i samostan. Bila je to tu i sinagoga i danas je. I hram je obnovljem, dvije uloge ima. Božiju i ljudsku.

Mahala je držala drugu polovinu džamija i ezana. Napriliku i pokoju crkvu, katedralu i samostan. Kažu strmo – neimari nisu svikli Božije  građevine na strmini dizat. Budale.  Kako džamije izdržaše sve potrese i ratove. Ono – ratove, ne baš sve. Ali su sve obnovljenje i nove izgrađene.

Trebali su mnogo velelepno crkveno zdanje u mahalu zazidat ; pa dvije ljepote u jednu korist sjedinit. Dvije ljepote u mahali – džamija i crkva, jal sinagoga. Korist: još jedan svjedok , još jedan Kameni spavač da nad Gradom čednosti bdije. Al’ znate vlastelu. Vlast ko vlast. U svim vremenima silnička, pogana i nikakva. Ni briga ih za Boga Milosti i Ljubavi nije.

U Ćaršiji su bili smješteni svi najbolji hoteli  mnogo hanova , hamama  , bezistana, restorana i kafana, hastahana i gasulhana. Mahala je imala svoje birtije i bircuze, ali i prelijepe vidikovce, hastahane , gasulhane… I česme , voda pokupljena sa hiljada kristalno bistrih i hladnih potoka i vrela okolnih rijeka..

Treći krug se manje više nalazio na zapadnoj strani Varoši i Mahale. Gradili su tamo gdje se nikad nije gradilo. Oteli su plodno, hraniteljsko  tlo od Mahale i Čaršije. To nije bio čisti krug, bio je više dugulasto  eliptičan, podsjećao je na ogromni dječiji balon u prvoj fazi puhanja. Zvao se Haustori. Haustori su imali vrata okrenuta i prema mahali i prema ćaršiji.

Taj krug je nastajao u novije vrijeme,nešto prije  i malo između one dvije velike kataklizme i nastavio se naglo širiti poslije druge kada je ozvaničeno njegovo ime.

Za vrijeme druge kataklizme dobar broj njihovih pridošlih  stanovnika je katastrofalno skrenulo sa kurseva ljudskosti i čednosti. Na nagovor tujina i  susjeda iz drugih podneblja počeše sijati zlo. Mnogi su nepovratno izgubili potporu mahale i čaršije. Poslije druge kataklizme grad je očišćen od haustorskog smeća.

Haustori su umislili da su postali vlasnici grada. U Hastore su se tada ; po direktivama iz drugih centara moći ; počeli doseljavati uglavnom bezbožnici: potomci inkvizicije , kapitalisti , demokrati ,komunisti, olimpijci, fašisti, preobraćene ustaše i četnici, otpadnici kriščanstva i islama , kao i prozapadnjaci,odnosno pobornici truhlog zapada. I najviše ortodoksni  seljaci bezemljaši. Prostiu puk i izmećarski slugani.

Uskoro su „pročaršijce i promahalaše“ redovno slali na mentalnu ispravaku u preodgojne zavode, na tucanje kamena. Zbog dijagnosticiranih stanja koja su varirala imeđu dvije glavne dijagnoze, morali su  biti izolirani i odstranjeni od svoje najuže okoline.

Dijagnoze:

-Nazadni jer su vjerovali u Boga Jedinog.

-Antizapadni jer su bili protiv okupatora , ugnjetač , pobornika vatre ,,,

-Antikomunistički i nad komunistički elementi jer nisu htjeli pristati na ateizam i klanjanje idolima.

Mnogi mahalaši i ćaršijci su na liječenja  dvođeni  u  nepoznata odredišta. To su uglavnom bili izolovani i skoro nedostupni goli kameni otoci. Pod uzavrelim pržunom u ponom sjaju sunca bolesnici su imali mnogo materijala za svoje fizički i metafizičke  aktivnosti koje su bile osnov oporavka. Nekima se trag zameo . Zapravo svaka vlast je nestajala nepodobne elemente, koji su ugrožavali njihov truhli i nezasluženi bitak.

Ono skoro nedostupni se branilo žičanim ogradama i ćutnjom. Nije se smjelo znati za te otoke i njihove lokacije. Tako je  bivša nam zemlja bilo geografski siromašnija za nekoliko desetaka četvornih kilometara i desetina tisuća čaršijaca i mahalaša.

Moramo naglasiti da je ova priča istovjetna priči svake čaršije i mahale u Bosni zemlji Božije milosti. U svim vaktima identična pošast bez obzira na vlastodršca.

Alati na otocima  su bili, za očekivati; neodgovarajuči – pred potopni jer je čitava zemlja bila u crvenom povoju. Zbog loših alata, a u cilju bržeg oporavka mnogi su se proforsirali. Njima se nije moglo pomoći.

Neki drugi nisu bili revnosni. Nerevnost se uvijek plaćala revnosnim nestajanjem i macolarenjem. Mnogi od jednih i drugih se nisu vratili kući  i još uvijek se vode kao nestali. Nitko nije mogao da im uđe u trag. Kako im ući u trag kad ih oni koji ih nestaše, proglasiše nestalim.

Uglavnom. starija haustorčad se nije mogla pohvaliti nekim elementarnim dometima ljudskosti osim što su njihovi  nasljednici revno uključeni u sistematsku pljačku, otimačinu i osiromašivanje mahalaša i čaršijaca. Samo su nastavili tamo gdje su Vatikan,turci, austrougari i kraljevina stali.

Ipak, njihova djeca su bila pametnija. Prijetvorno su okretali lice Mahali i Ćaršiji ne skrivajući znake naklonjenosti zapadu – izvoru svjetskog zla .

U vremenima koja slijede  dobar dio Haustora ,a pogotovu  Predvorja okrenu glavu na krajnje desnu stranu, onu fašističku, ustašku i četničku ; genocidnu.

Dakle sa zapadne granice Mahale i Čaršije infiltrirao se Haustor, sluga , pederli guza Vatikana.

Predvorje je kao i svako predvorje bio prostor ispred i oko Dvora, a i to je Sarajevo.

Preostalo zemljište su komunisti oteli i opljačkali od Mahale i Ćaršije. Predvorje je okružilo  dvor poput škirpa ,polako je pritiskao i ostale dijelova palate.

Predvorje  se najkasnije javilo.

Zbog kašnjenja na prozivku je zasluženo nagrađeno. Njihovo pučanstvo je na  nogama i glavi imalo rožnate izrasline. Nastao je kao mješavina rođačkih, nacionalnih i vjerskih spona. Papci su doseljeni iz ruralnih dijelova naše nam domovine. To ruralno bi značilo vuko… vukoderine. Ali krkani su se doseljevali i iz istočnih i sjevero – zapadnih genocidnih nam susjeda. Kao svaka  zvjerinja novotarija , papkarski nastrojeni  hajvani se nisu puno obazirali na starosjedioce.

To je sasvim izvjesno bila odlika njihove etike, kulture i vaspitanja. Jednostavno –  bili su to papci i krkani koji sa sobom nose svoje prćije kiča, idiotluka, nekulture , podmuklosti , prostote i zla.

Mnogi su se preko rođačkih veza i direktivi uspjeli ubacili u haustore. Nije nam poznato , ali vjerujemo da se ni jedan papak nije udomio u Mahalu ili Ćaršiju a da nije prokužen i nogatransiran. Poneke  smo ignorisali, tolerisali misleći vrijeme će učiniti svoje i da će ih Grad polako  izbrusiti.

Pogriješili smo, papak se ne da izbrusiti . Može se potkovati , ali potkova nije što i salonka. Papak uvijek ostaje papak. Ali odakle bi mi to tada mogli znati ? Kod nas papaka ima samo kod hajvana. Ove pridošle hajvane smo trebali  namah potkovati i dizgin im u žvalje koljačke uvaliti.

Najveće zlo dođe iz Predvorja da se zbude kao u knjizi staroslavnoj,  Ivančicine apokalipse 11.1. i  2.:

” Ustani i izmjeri hram Božji i oltar

i  izbroji one što se klanjaju u njemu,

ali  predvorje hrama ne izmjeri,

jer je ono dano paganima

i oni će sveti grad

četrdeset dva mjeseca gaziti.”

Ono što se neizostavno mora pomenuti je da su u Palati postojala dva džepića, dva otočića sreće ,  nalik na minjaturne galaksije sa svim odlikama onih najvećih.

Jadan otoćić se nalazi na vrhovima gorične šumice  na sjeverozapadu, desno od bjelavske Mahale. To je Gorica – Ciganska mahala.

Drugi se smjestio u onom selu što ga crno bijele ptice svojataju, na jugozapadnoj strani Grada,malo dalje od bistričke mahale, ka izlazu iz Šehera.

Nekoć se to zvalo Švrakino selo. Ali su ga Sarajevski anđeli kultivirali do te mjere,da su crveni nevoljku promjenili naziv sela u Naselje Pavla Goranina.

I svaka mahala je imala bar po jedan kibuc Cigana. Neće se oni ljutiti što ih tako zovemo. U vrijeme dok se radnja odvija još uvijek su bili Cigani. Poslije im oni isti koji su ih u konclogorima macolama i ciklonom B mozak i tijela prali i njihovi mentori dadoše ime Romi. Valjda da se izbriše pomen na  milione ubijenih Cigojnera.

Pavle Goranin Ilija je bio Sarajlija, partizan , narodni heroj koji je poginuo 1944.god kod Vareša. Smrt je  zaustavila Pavla Goranina nadomak Sarajeva kojeg je sanjao četiri ratne godine.  „Biće praznik na našim ulicama”, često je govorio svojim suborcima iz Sarajeva. Nije bio svjestan koliko je u pravu.

Sa našim Ciganima na ulicama Grada čednosti je uvijek praznik ljubavi i muzike.

Inreresantno je to da su otoci sreće  bili smješteni  na obodima mahalske potkovice . Služili su kao male tampon zone između Mahala i Predvorja u djelu koji su posjedovali.

Zemljište Haustora i Predvorja su nekada bili u sto minus dva postotnom vlasničtvu  čaršije i mahale. Direktive latina , Austrougara , potom kraljeva SHS i na kraju crvenih „oslobodilaca“  oteše – oslobodiše Čaršiju i Mahalu svega što imahu.

Pošteno, ni po babi, ni po stričevima. Premda nas buni to što smo ovdje pomenuli poštenje, a radi se o  najbrutalnijoj pljački. Ah,da! To nam oni ispirači mozak naturili , misleći zaboravićemo prošlost.

Gospodluk se nikad ne zaboravlja, jer se sa njim čovjek rađa. Isto kao što se hajvani i insanske životnje , pogan i fukara rađaju sa papcima i rogovima.

Komunisti i oni prije njih su uvidjeli  da je  Čaršiju nemoguće ubiti. Ne može se duša ubiti. Bestjelesna je i niko od njih ne zna šta je ona i koliko Bosanska i Sarajevska duša ljepote nosi. Samo su znali da postoji.

Poslije su komunisti pokušali da ubiju mahalu, znajući da je srce Grada Čednosti.

Otimali i krčmili su  mahalu i raseljavali mahalaše. Nisu znali da je taj pokušaj osuđen na propast. Mahala se nije dala.

To je Mahali usud bio. Zajedno sa Čaršijom i Otocima sreće se tri i po godina borila sa genocidnim zvijerinjem  koljačke Sanu sorte i mentorstvom njihovih zapadnih nalogodavaca i natakarila ih.

Žao nam zbog nekih grubljih riječi koje izlete . Ne priliče , jer ovo je priča o nevinosti svih Bosanskih Gradova čednosti. Neki su preživjeli, neki tek znakove života daju.

Izvinjavamo se zbog neprimjernih riječi i nadamo se da će doći dan kada će svi gradovi Bosne procvjetati  i  slobodni disati.

No, znamo u svim Bosanskim gradovima ima barem jedna mahala koja ima svoje grlice, svoj konzilij,  ljubav i milost koju treba pokloniti svijetu.

Vjerujemo da u njima neke grlice i dalje igraju i plešu, zaljubljuju se u mahalske  konjine i delfine i srca im poklanjaju; jer  ove blese samo na opičene stvari misle i normalno o mirisavom đardinu i u snovima sanjanjaju.

***

Napomena:

Redaktor , lektor, recezent tražili od autora da ovaj uvod  otpiše kao nepodoban. Autor ni mukajet. Promijenio savjetodavce. I opet isto. I te je promjenio. Treče nije ni tražio. Jalov i baksuzan , a bome i troškali posao. Mnije sa ono malo uma što ga služi :

-Lako je nešto srušit. Ima bijele bubrege da odvališ dok nešto  izgradiš. Uostalom , ne pitaju se oni , pa ni on , već merebitni čitalac.

Reći ćete :

-Joj naopakog čojka ,  majko moja

Bićete u pravu. Donekle. I pođeđe.

Ovi naš uvod po svojoj serioznosti i vokaciji atipično odudara od potonje prezentiranih slova romana. Uglavnom. Bojali su se da će eventalni čitalac biti pogrešno upućen u smjer i odredišna kretanja mahalskih dogodovština.

Mahalašima puca prsluk za dunjaluk koji ne razumije uvijek savremeni  i vanvremenski duh nazadne i antiprotivne mahale .