otkrio sam samo
dvadeset četiri njena vela
od onih tisuću
tako mlada
a toliko velova
koja je sretna
ta je i tajnovita
poput labuđe sjenke
što poljem krhkih ruža plovi
sreća je najveća tajna
odmah do čovječije duše
pisalo na jednom stećku
što godinama ležaše
na poljima zelenim
pored Modre rijeke
pomislih
trebalo ga nekom pokloniti
a potom
odnesoše kamenog svjedoka
neznano kud
da mu kapi kiša speru mudrost
otom potom
sada nemam svjedoka
da riječi nisu moje
ako nađem tanano biće
dar da primi bez ljutnje
a meni činiti zadovoljstvo razotkrivanja
i svlačenja velove