Tamnim sobama ovim, gde dane
provodim mučne, koračam okolo
tražeći prozore. – Kada prozor
bude nađen to uteha biće. –
Al’ prozora ovde nema, ili ja ih
ne mogu pronaći. No bolje je tako.
Možda bi svetlost nova tiranija bila.
Ko zna kakve nove pokazaće stvari.
Kad budem morao k tebi, o Bože moj, učini
Nek to dan bude kad je selo u svetkovini
Prašnjavoj. Odabrati želim, kako mi godi,
Kao što ovdje činih, put i njime da hodim
U raj, gdje po bijelu danu zvijezda ima.
Uzeću štap da pođem na dugi put i svima
Prijateljima svojim, magarcima da rečem:
“Ja Fransis Žam se zovem i evo u raj krećem,
Jer nema pakla Gospod dobri gdje obitava.
Dođite, prijatelji blagi tog neba plava,
Jadna i mila marvo što naglom kretnjom uva
Otresete se žalca pčela, dosadnih muva.”
Pred tebe kad iskrsnem među životinjama
Koje toliko volim, jer spuste glavu – sama
Blagost – i, zastajući, male si noge spoje
Na način tako blag da budi smiljenje tvoje.
I kad stignem u pratnji tisuć ušiju njinih,
Onih što nosili su košare na slabini,
Il onih što su vukli kola akrobatima.
Ili kola od perja i bijeloga lima,
Oni što su na hrptu kante teglili sveđe,
Oslice slomljenoga kroka, ko mijeh bređe,
Među njima i onih s malim hlačama ima
Zbog rana pomodrelih što cure i u njima
Muhe se tvrdoglave kupe u krugovima.
Bože, učini da ti dođem s tim magarcima.
Nek anđeli nas vode ka potocima čije
Vode drhtave trešnje pune, a plod svaki je
Gladak ko djevojačka put mlada što se smije.
U boravištu duša, u božanstvenim tvojim
Vodama, neka sličan magarcima sam koji
Svoje će siromaštvo, smjerno i blago, zatim
U bistrinama vječne ljubavi ugledati.
Zašto mi Sudbo od iskona
sni uvijek u nepovrat lete
u nebo kao odjek
koji se ne vraća
Zašto mi Sudijo moj od iskona
u bezdan riječi klize
a drugu ne sreću
i papir je sve prazniji
Hvala drugama od iskona
milost malo kasno podariste
a su riječ i samo
Tišina i sni od iskona