Hajnrich Hajne – Azra / Kraj tanana šedrvana

 

Kraj tanana šedrvana

Gde žubori voda živa

Šetala se svakog dana,

Sultanova ćerka mila.

 

Svako veče jedno momče

dolazilo tu da šeta,

Kako vreme prolazilo;

Sve je bleđe, bleđe bilo.

 

Pitala ga jednog dana

Sultanova ćerka mila:

„Kazuj robe, odakle si,

iz plemena kojega si?“

 

„Ja se zovem El Muhamed

iz plemena starih Azra

Što za ljubav život gube

I umiru kada ljube.“

 

Ovdje uopšte nije putanje : Šta je starije kokoš ili jaje.

Ovdje je samo pitanje od koga je Hajnrich Hajne posudio stihove.

Kraj tanana šedrvana ili  arapska pjesma  čije su riječi poslužile i Hajneu i bosanskom narodnom pjevaču kao uzor.










												

Rabindrant Tagore – Bjegunica

Dodji, prolece,

smeh ljubavnice zemljin,

neka zakuca sreće šuma,

nestrpljivo da se izrazi!

Dodji u naletima nemira usred lišća

i cvijeća koje hita da  propupa

Kao sjajna pobuna, baci se u noć,

u tamu vode, iznad zemlje,

oglasi slobodu zarobljnih klica!

Kao smeh munje, krik oluje,

odjekni u bučnom gradu,

oslobodi riječ ugušenu,

napor koji je pao u letargiju,

osnaži našu borbu malaksalu,

budi pobednik smrti!

Sjećam se toga dana.

Pljusak je bjesnio, pa je utihnuo

i ponovo počeo, ćudljiv, s duvanjem vetra.

Uzeh svoje ćemane  za sviranje.

Ovlaš sam dodirivao žice;

nehotična muzika je pratila

ritam naleta vjetra i kiše.

Ona je bila krišom ostavila svoj posao,

zastala kod mojih vrata,

pobjegla, dvoumeci se.

Vratila se, ostala trenutak naslonjena na zid;

najzad je tiho ušla u sobu i sjela.

Pognute glave hitro okrece iglu u tišini.

Uskoro zaostaje, i ide da pogleda kroz prozor

drvored taman od kiše.

Jedan čas kišnog popodneva,

punog senki, pesme i tišine.

Ništa više.

Te noći ispjevao sam

jednu pesmu,

ali ti nisi bila tu.

Pronašao sam reci

koje sam uzalud tražio vazdan.

Jest, iz njedara noćne tišine

one su se slile u svirku,

dok su se zvezde palile

jedna za drugom

Ali ti nisi bila tu.

Hteo sam jutros

da ti pevam pesmu svoju:

ali iako nisam zaboravio melodiju,

buntovne reci mi izmicu

sada kad si kraj mene.

Zadrhtaću bez sumnje

ako se ikad budemo sreli

u drugome zivotu,

u svetlosti udaljenog sveta.

Zaustavljajući se,

prepoznaću tvoje oći,

tamne kao jutarnje zvezde,

i znacu da su pripadale

zaboravljenom sumraku

pređašnjeg života.

Reči ću:

čar tvoga  lica nije samo u njemu,

u nju se utkala zarka svetlost

moga pogleda pri susretu

koji se ne pamti,

i moja ljubav joj je dala

tajnu koja se izgubila.

Uvećala si me

svojom ljubavlju,

mene koji sam samo

jedan covjek između drugih,

koji plovi običnim tokom,

pokretan voljom

promjenljive milosti sveta.

Dala si mi mesto

tamo gde pesnici svih vremena

donose svoje darove,

gde ljubavnici u ime vječnog

pozdravljaju jedan drugoga kroz stoljeća.

Ljudi žurno prolaze ispred mene na trgu –

ne opažajuci kako je moje telo postalo

dragoceno od tvog milovanja,

ne znajuci da u sebi nosim tvoj poljubac

kao sto sunce nosi u svojoj lopti

vatru božanskog dodira,

kojom sija vječito.

Gazeći travu na stazi,začuh:

‘Poznaješ li me?’

Osvrnuh se, pogledah je i rekoh:

‘Ne mogu vezati ni jedno ime za tvoje lice’

Ona odgovori:

‘Ja sam prva velika tuga tvoje mladosti’.

Njene oci su blistale kao rosno jutro.

Pocutah trenutak, a zatim zapitah:

‘Jesi li iscrpla sav teret suza?’

Osmehnu se i ne odgovori.

Razumeh da je njen plac

imao vremena da nauči govor osmeha.

‘Nekada’,

prošapta ona,

‘govorio si da ćes uvek voleti svoju tugu’.

Zbunjen, rekoh:

‘Istina je, ali prošle su godine, i došao je zaborav’.

I uzimajući njenu ruku u svoju,

dodadoh:

‘ I ti si se promenila.

Nekadašnja bol postala je vedrina’.

Srećan sam što me ne gledaš

više sažaljivo.

Zlokobna car noći

i odjek mojih roječi

koje kazuju zbogom,

prestrašene od očajnog naglaska,

dovele su me do ivice plača.

Ali dan će se roditi,

moje srce će biti opet tvrdo,

i neće biti više vremena za suze.

Ko kaže da je zaborav nemoguć?

Samilosna smrt buja

u samom srcu života,

obuzdavajući njegovu ludu

želju za trajanjem.

Burno more na kraju otpočine

u svojoj pokretnoj kolevci;

šumski požar zaspi

u postelji od pepela.

Ti i ja se rastajemo,

i raskid će pokriti

živa trava i cvijeće nasmijano

na suncu.

Nazad na vrh Ići dole


												

Ljermontov – I pusto, i tužno

 

I pusto, i tužno, i nikog da ruku ti dade
kada je duša raspeta.
Želje! Ta našto zaludne želje i nade?
A ljeta bježe – najbolja ljeta!

Ljubit – al koga? Privremeno – ne vrijedi truda,
a vječne ljubavi nema.
Pogledaš u se – prošlosti tamo ni traga:
tu bol i radost je nijema.

Strasti? – Uvijek je naslada bolesna i luda
pred umom u ništa pala.
A život, kad hladno pogledaš oko sebe svuda,
pusta je i glupa šala.






												

Oprostajno pismo G.G.Markesa – Zaljubljen u ljubav

 

 

Oprostajno pismo G.G.Markesa

Zaljubljen u ljubav

 

Kad bih imao jedan komadic zivota,

dokazivao bih ljudima koliko grese

kad misle da prestaju da se zaljubljuju kad ostare

a ne znaju da su ostarili kad prestaju da se

zaljubljuju.

 

Kad bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja

samo krpena marioneta,

i podario mi komadic zivota,

moguce je da ja ne bih kazivao sve sta mislim,

ali nesumnjivo bih mislio sve sto kazem.

 

Stvari bih cenio ne po onome sto vrede,

vec po onome sto znace,

spavao bih manje, sanjao vise,

shvatio sam da svaki minut koji provedemo

zatvrenih ociju,

gubimo sezdeset sekundi svetlosti.

 

Hodao bih kad drugi zastanu,

budio se dok ostali spavaju.

Slusao bih druge kad govore,

i kako bih uzivao u sladoledu od cokolade.

 

Kad bi mi Bog poklonio komadic zivota,

oblacio bih se jednostavno,

izlagao potrbuske suncu,

ostavljajuci otkrivenim ne samo telo,

vec i dusu.

 

Boze moj, kad bih imao srce,

ispisivao bih svoju mrznju na ledu

i cekao da izgreje sunce.

 

Slikao bih Van Gogovim snom na zvezdama

jednu Beneditijevu poemu,

a Seratovu pesmu bih poklanjao kao serenadu

u casu svitanja.

 

Zalivao bih ruze suzama,

da bih osetio bol od njihovih bodlji

i strastveni poljubac njihovih latica.

 

Boze moj, kad bih imao jedan komadic zivota…

Ne bih pustio da prode nijedan jedini dan

a da ne kazem ljudima koje volim da ih volim.

 

Uveravao bih svaku zenu i svakog muskarca

da su mi najblizi

i ziveo bih zaljubljen u ljubav.

 

Dokazivao bih ljudima koliko grese kad misle

da prestaju da se zaljubljuju kad ostare,

a ne znaju da su ostarili kad prestanu da se

zaljubljuju.

 

Deci bih darovao krila,

ali bih im prepustio da sama nauce da lete.

Stare bih poucavao da smrt ne dolazi sa

staroscu

vec sa zaboravom.

 

Toliko sam stvari naucio od vas, ljudi…

Naucio sam da citav svet zeli da zivi

na vrhu planine,

a da ne zna da je istinska sreca u nacinu

savladavanja litica.

 

Shvatio sam da kad tek rodeno dete

stegne svojom malom sakom,

po prvi put, prst svog oca,

da ga je uhvatilo zauvek.

 

Naucio sam da covek ima pravo

da gleda drugog odozgo

jedino kad treba da mu pomogne da se uspravi.

 

Toliko sam toga mogao da naucim od vas,

premda mi to nece biti od vece koristi,

jer kad me budu spakovali u onaj sanduk,

ja cu na zalost poceti da umirem.

hvalan!

 






												

Palestinski geto ili mit o Izraelskoj državi / Dio prvi – Mit o Izrailju i zlom usudu izraelskog naroda

Avram rodi Isaka. Isak rodi Isava i Jakova . (1*) .Svi bjehu proroci po jevrejskom , propovjednici po aramejskom ili Božiji poslanici po arapskom.

Isav bješe hrabar , lovac , poljoprivrednik i iskren srčan čovjekoca isaka uzdanica i miljenik.

Jakov bješe smjeran , šatorski (kućni) čovjek , mame Rebeke ljubljeni sin , posvećen molitvi i povučenom životu i vrlo lukav. Lukavstvom ote Isavu prvenstvo prvorođenog i očev samrtni blagoslov.

Da li je njegova lukavost , prevrtljivost , pohlepa i slavobitnost u porodičnim i širim odnosima odredila psihofizičke karakteristike ?

Možda su u onim davnim vremenima te osobine date Jakovu bile potrebne za opstanak u jednom strogo patrijahalnom i ratovima determinisanim vremenima?

Ili je to nepoznati pisac starog zavjeta u nešto blažem obliku samo prepisao starozavjetni mit o odnosima Abela i Kaina?

Bez obzira na Jakovljevovlje ljudske manjkavosti ( 2* ) ,zato što je bio smjeran i poštovao Riječ Božiju i Bog mu je podario milost, uz jedan uslov:

-Da on i potomstvo njegovo slijedi Božiji put. Kada ne budu sliijedili Božiji put navući će proklestvo na sebe.

U tu svrhu Jakov je promjenio ime grada Luz u Vetilj – Dom Božiji jer mu se ne tom mjestu u snu ukazao Gospod i Anđeli Gospodnji.

Isav (značenje :rundav, kosmat) je dobi ime Edom (Crven) i po njemu nasta narod Edomci.(3*)

Jakov dobi ime Izrailj , a njegovo potomstvo posta narod Izraelci. O dobijanju imena ima mnogo nedosljednosti i nadrealnosti .

Izrailj je ime / kovanica od svije riječi u značenju – boriti se sa Bogom.

Da li je već smo ime odredilozao udes izraelskog naroda?

Nismo proroci ni vidjelice , ali sve ukazuje na to.

Iako veći dio biblijskih ličnosti i istorijata nisu utemeljene vanbiblijskim svjedočanstvima , dokumentima i historijsko arheološkim argumentativom , općeprihvaćena je mogućnost takvog slijeda dešavanja. Najstariju biblijsku prapovijest – pisci su počeli zapisivati najranije negdje od 6. stoljeća pr. Krista. zato se biblijski tekstovi se tekstovi o ranijoj povijesti moraju smjestiti u područje subjektiviteta usmene predaje , legendi i mitova.

Historijsku političku genezu teritorija starog Izraela i to možete pročitati na poznatim medijskim kolektorima informacija raznih sadržaja.

Historija Izraelićana je dokaz kako kršiti Zavjet dat Bogu . Uzimali su i poštovali druga božanstva umjesto Boga , u mnogim periodima kada bi se osilili i mislili da im niko ne može ništa. Ratovali su između sebe , Počev od Isava i Jakova , preko Jakovljevovih sinova i Josifa i Venemijana ( itd) . Ubijali nevine između sebe.Ubiijali Božije sluge na oltaru. Istrebljivali narode ,Smutnje i krv širili na sve strane.Sklapali su savezništva sa štovaocima Baala , paganima , neznabošcima .

Zapisano je da će Izraelćani i Edomci , kao i sva ostala nejevrejska plemena ratovati do sudnjeg dana.

Kad mapiramo Sari zavjet , tačku po tačku vidjećemo mnogo zla , ubijanja i objesti , skrnavljenja , potiranja i iskrivljivanje Božanskog nauka.

Dok čitamo starozavjetne prorooke ( Isaija ,Jeremija , Jezekilj, Osija , Mihej, Avakum , Sofonije …) jeza nas hvata. Šta su prorokovali , govorili ,Bogu se Jedinom za spas Izraela molili , vidjećemo sliku i priliku nadolazećih nesreće i zle kobi izraelskog naroda kroz milenijume.

Ono što posebno buni je istrajavanje njihovih i vjerskih i sjetovnih oligarha na grijehu,neznaboštvu , surovosti , gramzivosti, pohoti i žudnjom za uživcima ovozemnog života.

I prokle ih Gospod silni i milosrdni. Dva puta im hram uništi i raseli po svijetu ostavljajući ih bez zemlje , jer zemlja koju nazivaše svojom bješe oteta od drugih i krvlju zalivena.

Zapravo prema svim historijskim i biblijskim zapisima Izrailjci su imali neku vrstu vjersko plemenske autonomije u kananskim zemljama.Tek od kralja Šaula (historijski neutemeljena ličnost i kralja Davida na prelazu iz 11. u 10. vijek p.n.e. može se govoriti o stvaranju Izraelske države, koja je trajala samo četiri vijeka.

Izrael nikada nije imao integritet države u kojoj je vladao red i mir. Ubijek je bio rastrzan unutrašnjim borbama za vlast , borbi pritiv potlačenih naroda i navali vanjskih neprijatelja na svim njenim granicama.


A onda 700.godine prije Hrista kreće njihov 2650-to godišnji egzodus. Te godine ih Asirci porobiše.

Potom , 587. godine o.n.e. Babilonci razoriše Jerusalim i upitno postojeći Prvi hram. Porobiše Izrael odvlačeći sav izraelski narod kao roblje u Vavilon . Ipak njihova vlast je trajala samo pedesetak godina.

538. Perzija postaje novi vladar izrailjskih prostora dva i po vijeka.Samo godinu dana nakon poraza Vavilonaca perzijski kralj Kir dozvoljava povratak Jevrejima u Jerusalim ( Izrael i Judeju ). Počinje obnova Jerusalemskog hrama.

Perziju zamjeniše Heleni . 332. god.p.n.e. Alekasndar Veliki porazi Perzijace i njegovi nasljednici mahom generali po smrti podijeliše njegovo carstvo. teritorije Izraela i Palestine (5*) Egipatski heleni (  je 301. pr. Kr. ovo dio ptolemejske države, dok njim, od 200. pr. Kr., vladaju Seleukovići. vladaše Izraelom i Palestinom do 67 god. p.n.e. kada ih pobjeđuju Romljani.

U razmeđu dvije nove ere se rodi Isus i 33 godine n.e. rodi se mit o Isusu

-Kršćani kažu da je Isus treći od svetog trojstva i da je razapet nakrst radi ispaštanja grijeha svih ljudi.

-Jevreji kažu da je varalica koji je obješen , a to potvrđuje Savle-Pavle tvrdnjom da je Isus obješen o drvo.

-Muslimani kažu da je Isus Božiji poslanik i da nije ni obješen ni razapet , već da ga je Bog primio na nebo.

-Ateisti kažu da nema Boga.

-Pagani imaju svoja božanstva i ne vjeruju u Božiju singularnost .

Autorima ove studije mnogo toga nije po volji ili nije jasno jer na mnoga pitanja i dileme nisu dati adekvatni odgovori, ali radi objektivnosti se moraju istaći vjerovanja pučanstva širom svijeta.

Potom Rimljan dana 9. avgusta 70. godine Rimljani zauzimaju i spaljuju Hram. sveti hram sa Božijom dozovlom , jer izraelci izdadoše Boga svoga . na svakom koraku kršiše Zavjet koji im Milostivi u dobroti Svojoj dade.

I od tada do polovine dvadesetog vijeka praćeni mržnjom i pogromima širom svijeta lutahu u traganju za nekom svojom istinom i domovinom.

Sada dolazimo do škakljivog dijela koji prezetniramo sa stanovišta žreca i historičara monoteističkih religija na ličnu prosudbu objerktivitetu subjektivnog čitaoca.

Kažu da je Isus umro 7. Aprila 30. godine u rasponu mišljenja od 27. do 32 .godine , datum je 7. ili 3 travanj m vjerovatno noć uoči Pashe . Po Ivanovom jevanđelju je to bila noć prije uobičajenog Sabata,

No , nama nije jasno postupanje Veliki Sanhedrin ( Sinod ) i velikog svećenika Kajafe.

Jevanđeljska istina kazuje da je Isus uhapšen poslije ponoći i izveden pred Veliki sinod gdje mu se sudilo. Bila je subota / Šabat jevrejski sveti dan kada je bilo izričito zabranjeno bilo šta raditi, osim svetkovati Boga i postiti.

Interesantna je , a povjesno nezabilježena činjenica da su Isusa , na ovaj ili onaj način ; svi apostoli izdali.Petar ga se tri puta odrekao prije nego je pijetao zakukurikao. Ivan je prema ličnom kazivanju uživao dobar glas kod Kajafe i Sinoda ali nije smogao hrabrosti da kaže niti jednu jedinu riječ u odbranu svoga Rabija.Matej je nag pobjegao iz Getsemanskog vrta (4*.) Ni ostali apostoli nisu uradili ništa u Isusovu odbranu. Tako da se postavlja pitanje da li su njihovi postupci ( činjenje i nečinjenje ) imalo primjerniji od problematično žigosane Judine izdaje.

Isusovom smrtću i rušenjem Jerusalemskog hrama počinje nova skoro dvomilenijska epoha vrlo tužnog , mučnog i tragičnog egzodusa izraelskog naroda.

_____

Drugi dio sutra u 20.08.

1* Stari zavjet , Petoknjižje , Knjiga prva Postanje

2* Mnogi dijelovi Biblije su blago rečeno konfuzni , nelogični ,nedosljedni i protivriječni što upućuje na ljudske intervencije , interpolacije i izmjene dijelova teksta u izvornom nauku.

3* Detaljnije – Idem poglavlja 28-36.

4*Getsemanski vrt je dio maslinjaka na Maslinovoj gori gdje se održala Isusova poslijednja ,takozvana Tajna večera .

Interesantna Činjenica : 1681. godine hrvatski vitezovi svetoga reda Jeruzalemskoga, Pavao, Antun i Jakov Branković iz Sarajeva otkupili su Getsemanski vrt od tadašnjih turskih vlasnika, muslimana i darovali ga franjevačkoj zajednici, u čijem se vlasništvu nalazi sve do danas. (O toj darovnici svjedoči trojezična ploča koja se nalazi s desne strane pored ulaza u vrt.)

5* Perzijanci i Heleni su uveli geopolitički topopnim Palestina kako bi obilježili teritorij Sirije i Palestine.

Skender Kulenović – Ocvale primule

 

To su tople kcerke vlaznih zavjetrina.

Skrivene i njezne, za suncem se zute.

Bez mirisa, na dnu zutih krvi slute

skora isceznuca s dolaskom vrelina.

 

Kao da su mrtve. Ali one cute

u srcima zutim strast mlakih toplina.

U njedrima vrije sok, sruji svjezina,

al primule meke i titrave sute.

 

U sivoj ekstazi posljednjih bulbula,

u caskama bijelim procvalih ponoci,

zaplakase oci skrivenih primula:

 

u zvanutne svile lat se po lat runi,

one osjetise da ce skoro proci

i da ce ih nekud odvest vreli juni.

 

II

 

Osjetise dragost mekih milovanja,

ali kcerke zute napustene cvatu.

Zeljele bi grlit prste bijelih tkanja,

strast necijih dlana cutjeci na cvatu.

 

Nalise se oci zutine i sjanja.

Svaka skriva dusu titranjima stkatu

i u zavjetarja zutu ljubav sklanja,

dokle orhideje trepere na vlatu.

 

Neko s brijega slazi. Osoja miruse.

Cekaju ga pune rascvalih ceznuca

s cevrmama tankim prezutoga zlata.

 

To kukurijek cvate, cvat zelena vrata.

I rastkane ceznjom vruceg povinuca

njih opaja miris iz njegove duse.

 

III

 

Mislile su pomrijet kada gizdav stize,

i zasjase caske jagorcika jarih.

On snazno mirise, iskri se i zari

i, niz tkiva noci, sve nize i nize

 

nad njih pada. Klone. Zuti nektar lize

i zitkoga soka sto ga vracar stari

za primule zute u venama svari

svakoj po kap kane i pijan se dize.

 

S vlacu bijelog sunca u dnu zute caske,

ko sutonske zvijezde u srebrne sjene

cekaju ga da se opet mrtav spusti.

 

A on kao vitez zavjetrina gustih

prepun zadnje zore siplje prve praske

na njih sto mu s daha strepe prestravljene.

 

IV

 

O davno si, davno, Dijete puti bijele,

otislo gdje i sad mozda koja cvjeta!

Al primule jare mog su srca svele

sto raskrise caske s prsta ti i peta.

 

I, sad, kada cutim u pozare ljeta

na kapcima scvalim teske dlane vrele,

i kad zitki podnev s kora i drveta

ljuljov miris toci sokovine zrele,

 

na dnu svih sazrenja, niz jecmove plamne

i sad prsti moji davnu mlakost slute

koja ubra srce s prvih tvojih cvanja:

 

niz snijeg sto ne kopni, u gudure tamne

slazim tvojom stazom, dok ona, sve tanja,

kao mlijeko tece u primule zute.

 

V

 

I, sad, davno mrtva, krv u meni spava.

Niz jecmove lutam, scvalih trepavica,

da sagorim ceznjom jedrih zetelica

od sunca i srpa uz duh boliglava.

 

Zita su visoka, plava i preplava.

Niz medje mirisu sunca ivancica.

O ocvale kcerke mojih prvih trava,

u srcu mi zgara sjeme vasih klica.

 

da vas barem ubrah u prvome jaru,

da vas bar poklonih srcu koje duse,

sad bih imo brata da uz mene luta

 

niz sjedrala zita, zuta i prezuta.

I, sad, ne bih gino, pun klonule suse,

znam: vi biste cvale po mome mezaru.

 










												

Oni nama zemlja je ravna /Dnevni igrokaz na dan 11. Oktobar/Listopad

Danas je Srijeda 11.Oktobar/Listopad  ove ugodne   2022. godine.  Normalno kako kome, jer sve je relativno.

Ako dan zamislimo kao puni krug od 24 sata,ispada da je do sada isteklo 283 kruga, a do kraja godine je ,dakle,preostalo  82 đira.

Još samo dva mjeseca i dvadeset dana. Ko bi reko!? Juče bilo mnogo više. Prekjuče je ova  godina tek zakoračila na dunjaluk. Leti vrijeme kao letjelica Zemlja. Možda sekundu brže od 107.200 km na h.To bi značilo 29, 79 km/s.

I oni nama zemlja ravna. Popadali bi ko olovne kugle izbačene iz topa koji slijepljuje eskadrilu aviona  u komadu.Ovu metaforu smo skontali da bi se neuki ibretili odakle nam i š'a nam to znači.

Mi pametni kao i uvijek, mudro šutimo o mudrim stvarima. O ljudskoj gluposti meremo po vazdan tabiriti i naglabati,ali čemu.

Eto oni nama , zapisano je u knjigama da se ne smijemo brijati.

Jes’  im to  jak fazon. Lijenčine . Mrsko im se brijati i upristojiti da liče na ljude , a ne na pogančere. Pa k'o biva hajmo svi na  homoprimogeniuse ličiti.  Primogeniusi su imali opravdanje. Vrlo je bolno bilo brijati se kamenim sjekirama.

Jednom nam se žilet slomio, a radnje nisu radile. Morali ići na… ma teško nam se faliti . Pa znate gdje se ide obrijanim licem  ko dječija guza. Uzeli kamen , dobro ga natoljicali na brusu i udri nedaj. Tri sata se klali. Ispali ko tušija kiseljena krvavim paradajzom. Nikakvi a bolni.

I smiješni. Povod brijanja se ismijala ko nikad. Kaže evo te ko  kozičavi mladoženja, koji se brijo  tupim kamenom. Ali kad joj smijeh presto, više se nije smijala. Samo je stenjala i dozivala mater:

-Joj mamo mamice.

Eto zato se mi brijemo . da bi žene mogle pjevati i majku dozivati.

A oni što naopako uče , nek se ne briju i  puštaju bradu. I budu mimo svijeta. vala zaslužili su, jer su se pocijepali u vjeri. I ratove zbog toga vodili. I dan danaske vode.

I te nas , hanefijske kukavičke  minderpuze koje su se u mišju rupu za rata sakrivali pameti  –  ljudskosti uče.

Ma mogu oni pjevati borbene. Nevjerničke ko što su naučili. Neka se druže sa onim drugim koji se ne briju.

Eto četnici se ne briju. Nisu ni krstaši. Ni ISIS. Ni Kaida. Ni konkvistadori , ni krstaši se nisu brijali. Ni Marks i Engels. I onaj Darvin što je od majmuna nasto, ni on se nije brijo. Ni većina katila i nevjernika.

Ni orangurani se ne briju.Al njima svaka čast.Oni nisu  insanski hajvani.

Što bi poete rekle:

-Joj grdoba majko moja.

U prevodu:

-Nalet ih bilo.

Mak Dizdar – Maslina je dala utočište jednom starom čovjeku

 

Sklupčani starac Mato iz Plužina imao je 1936.

jednu poderanu šarenu košulju na staračkom tijelu

i ravnih stotinu godina tamo negdje u ljeto.

 

U avliji njegove kuće rasla je svilena maslina

i imala kad se starac rodio nešto oko dvije godine.

Jednog dana (bio je ponedjeljak) od razdrte košulje konopac

napravio je da ugasi svoj dugi život taj Mato starac,

koji je tako kao u njihalci jednoj umro, umro, umro,

a stare maslinove grane malo se zanjihale,

kao da su gledale

je li proljeće izniklo vlati trave iz majske crvenice.

 






												

Vinicius de Moraes – Sonet o rastanku

 

Odjedared  od smijeha nasta plač
Nečujan i providan kao magla
I od stisnutih usana pjena
I od isprepletenih ruku strah.

Odjedared od tišine nasta vjetar
I obrisa iz očiju trag poslednjeg plama
I od strasti nasta  zla slutnja
I od trenutka spokoja drama.

Najednom ,odjedared   baš
Ljubavnike obuze tuga
I ko bijaše radostan osta sam.

Postade stranac od bližnjeg druga
A od života lutanja duga
Najednom, odjeraded baš.

 

pB






												

Majakovski – Plitka filozofija na dubokim mestima

 

ostaću ne Tolstoj,
no nešto mnogo gore,
jedem,
pišem,
i ludim od toplog svoda.
Ko još nije filozofirao nad morem?
Voda.
Ko vrag ljut beše
okean prošlo veče,
danas –
golubica na jajima,
pun smirenja.
Kolika razlika!
Sve teče
Sve se menja.
A ima voda svoje vreme:
plima, oseka,
jedno po jedno.
Samo kod Stjeklova
voda ne izlazi iz teme.
I to nepravedno.
Crknuta riba usamljena sred vode.
Ko slomljena krilca –
peraja trag.
I pliva tako, i ode vragu.
U susret trom, fokinog tela,
brod iz Meksika,
a mi – tamo sada.
Drukcije i ne može.
Podela rada.
Kazu – kit.
Može biti.
Vrsta ribljeg Bijednog –
trostrukog obima.
Samo kod Demjana brci su spolja,
a kit ih unutra ima.
Godine – galebi.
Poređaju se i u more se zariju
kljukajući se ribom nemilice.
Pa se sakriju.
U samoj stvari, gde su te ptice?
Ja sam se rodio, sisao isprva
živeo, radio, i starost će doći
Evo, i život kao Azorska ostrva
će proći.