Dodji, prolece,
smeh ljubavnice zemljin,
neka zakuca sreće šuma,
nestrpljivo da se izrazi!
Dodji u naletima nemira usred lišća
i cvijeća koje hita da propupa
Kao sjajna pobuna, baci se u noć,
u tamu vode, iznad zemlje,
oglasi slobodu zarobljnih klica!
Kao smeh munje, krik oluje,
odjekni u bučnom gradu,
oslobodi riječ ugušenu,
napor koji je pao u letargiju,
osnaži našu borbu malaksalu,
budi pobednik smrti!
Sjećam se toga dana.
Pljusak je bjesnio, pa je utihnuo
i ponovo počeo, ćudljiv, s duvanjem vetra.
Uzeh svoje ćemane za sviranje.
Ovlaš sam dodirivao žice;
nehotična muzika je pratila
ritam naleta vjetra i kiše.
Ona je bila krišom ostavila svoj posao,
zastala kod mojih vrata,
pobjegla, dvoumeci se.
Vratila se, ostala trenutak naslonjena na zid;
najzad je tiho ušla u sobu i sjela.
Pognute glave hitro okrece iglu u tišini.
Uskoro zaostaje, i ide da pogleda kroz prozor
drvored taman od kiše.
Jedan čas kišnog popodneva,
punog senki, pesme i tišine.
Ništa više.
Te noći ispjevao sam
jednu pesmu,
ali ti nisi bila tu.
Pronašao sam reci
koje sam uzalud tražio vazdan.
Jest, iz njedara noćne tišine
one su se slile u svirku,
dok su se zvezde palile
jedna za drugom
Ali ti nisi bila tu.
Hteo sam jutros
da ti pevam pesmu svoju:
ali iako nisam zaboravio melodiju,
buntovne reci mi izmicu
sada kad si kraj mene.
Zadrhtaću bez sumnje
ako se ikad budemo sreli
u drugome zivotu,
u svetlosti udaljenog sveta.
Zaustavljajući se,
prepoznaću tvoje oći,
tamne kao jutarnje zvezde,
i znacu da su pripadale
zaboravljenom sumraku
pređašnjeg života.
Reči ću:
čar tvoga lica nije samo u njemu,
u nju se utkala zarka svetlost
moga pogleda pri susretu
koji se ne pamti,
i moja ljubav joj je dala
tajnu koja se izgubila.
Uvećala si me
svojom ljubavlju,
mene koji sam samo
jedan covjek između drugih,
koji plovi običnim tokom,
pokretan voljom
promjenljive milosti sveta.
Dala si mi mesto
tamo gde pesnici svih vremena
donose svoje darove,
gde ljubavnici u ime vječnog
pozdravljaju jedan drugoga kroz stoljeća.
Ljudi žurno prolaze ispred mene na trgu –
ne opažajuci kako je moje telo postalo
dragoceno od tvog milovanja,
ne znajuci da u sebi nosim tvoj poljubac
kao sto sunce nosi u svojoj lopti
vatru božanskog dodira,
kojom sija vječito.
Gazeći travu na stazi,začuh:
‘Poznaješ li me?’
Osvrnuh se, pogledah je i rekoh:
‘Ne mogu vezati ni jedno ime za tvoje lice’
Ona odgovori:
‘Ja sam prva velika tuga tvoje mladosti’.
Njene oci su blistale kao rosno jutro.
Pocutah trenutak, a zatim zapitah:
‘Jesi li iscrpla sav teret suza?’
Osmehnu se i ne odgovori.
Razumeh da je njen plac
imao vremena da nauči govor osmeha.
‘Nekada’,
prošapta ona,
‘govorio si da ćes uvek voleti svoju tugu’.
Zbunjen, rekoh:
‘Istina je, ali prošle su godine, i došao je zaborav’.
I uzimajući njenu ruku u svoju,
dodadoh:
‘ I ti si se promenila.
Nekadašnja bol postala je vedrina’.
Srećan sam što me ne gledaš
više sažaljivo.
Zlokobna car noći
i odjek mojih roječi
koje kazuju zbogom,
prestrašene od očajnog naglaska,
dovele su me do ivice plača.
Ali dan će se roditi,
moje srce će biti opet tvrdo,
i neće biti više vremena za suze.
Ko kaže da je zaborav nemoguć?
Samilosna smrt buja
u samom srcu života,
obuzdavajući njegovu ludu
želju za trajanjem.
Burno more na kraju otpočine
u svojoj pokretnoj kolevci;
šumski požar zaspi
u postelji od pepela.
Ti i ja se rastajemo,
i raskid će pokriti
živa trava i cvijeće nasmijano
na suncu.
Nazad na vrh Ići dole