VII
pred njim smo nejaki stajali
i učili
dizali veliki prst
i zrakom opisivali put
koji on otkucava
najprije igrom zanijeti
potom radoznali
kakav će lik ocrtati
neumorno naše kretanje
kao što njega nije načinjela rđa
od našeg dugog učenja ne osta trag
ruke su se odavno
uz tijelo spustile
ali od kucanja njegova
ne odmičemo oči
neojačali jednako očekujući
otkucaj nama namijenjen
naš čas
Putem hodim
razigran razigran
mjesec mi se smješi
srebrenim kristalima obasjan
veče miriše na nas
prelijepa od snenosti tvoje
mjesec veče i ja
mislimo na tebe
dušo moja dušo moja
tobom nasmijani
vidimo da rasplićeš kose
čežnju da nam šalješ
ko će od nas dva srce da ti krade
Magla nam se ispriječila
kako doći do čardaka
srca tvog srca tvog
zlatni ključ ja ti nosim
u srcu svom srcu svom
a se ljubav njime zove
pa je evo tebi vjetrom šaljem
da otključaš dvore tvoje
da me čeka da me čeka
duša mila duša tvoje
da ti dođem da ti dođem
da te ljubim da te grlim
nestašluke da ti kradem
razgovore da mi daješ
srca tvog srca mog
Hiljade i hiljade godina
Ne bi bilo dovoljno
Da se opiše
Kratki sekund večnosti
U kome si me ti poljubila
U kome sam te ja poljubio
Jednoga zimskog praskozorja
U Parku Monsuri u Parizu
U Parizu
Na Zemlji
Na Zemlji koja je zvezda
Danas je nedelja 21. jun / lipanj 2026. godine
A ovoj godini 171 dana je odlepršalo u suton, a preostalih 194 dana jašu ka istoj sudbini.
Dani su toliko lijepi i graciozni da nikako ne shvatamo zašto traju samo 24 sata.
Ne bojte se, nismo mi zaboravili da se oni vraćaju svake godine ,umiveni, dotjerani , svježi i nadasve
blagorodni. Kako i ne bi bili. Odrade tih 24 sata i onda godinu dana planduju. Eh, d aje nama
insanima tako suđeno.
Ono jeste , ali na onom svijetu, i normalno ne svima. Ima tih neljudi, te mafijaške bagre i fukare, tog
zla kome ni Božiji nauk ništa ne znači.
Misle da su glavne baje ili glavne kaubojske kabadahije na ovom dunjaluku.
E , pa nisu ?
A jopet neki misle da su dunajlučke balerine , zato što ih pogančerski pederluk podsvjesnomami.
To im prepuštamo , kao ulazmicu za budući svijet.
Što bi poete rekle:
Lepršali vi ili jahali ,svome pržunskom kraju neumitno odite.
U prevodu:
-Poganima ne treba prevod, jer svakako ne razumiju svrhu života, a ni dana poslije života.
Imam jednu priju
Neda se zove,
gori iza Klisa
prema Sinju i Rudi
di je polje veliko i plodno
Zoron ranon , sa prvin jutarnjin zvonon
sa crkve
i cvrkuton ptica,
moja se prija diže
jer vridne ruke
ne mogu mirovat,
Bogu pomoli i posla uvati,
ili u polju.
ili oko blaga,
ili kruve peć za pazar
nikad se prija ne žali,
bilo lito i žega,
ili zima mrazi,
uvik joj osmih na licu
pa kad se javi kroz smješak pita
” šta je s vama kako ste
jeste li svi dobro
kako si spavala”
i razvezemo priču biće
oko po ure u šali i
dnevnim događanjima
prije dvi tri godine
u žaru posla
prija slomi nogu
Pitan je ” kako je draga moja”
Veli ona
“dobro, fala Bogu proće i ovo
kako si ti”
A bilo ružno vrime
minjalo nakišu
bole zglobovi , trnu, gnjave
al diš kukat priji
Ona nogu lomi i jopet jon dobro
Rekupertala se prija , s ton nogon,
prošlo biće i godinu dana
kad jedno jutro
digla se prija ka i uvik
na uranku
oko blaga
spremat za pazar
a,
bila jaka zima i
sledila vodu
u priši
sklizne prija na komad leda
i opet slomi nogu
ovaj put drugu
E ljudi moji žene,
ko stina jaka
ma kad bolje promislin
kažen ja njoj
“Znaš šta
lani slomila jednu nogu
ove godine drugu,
fala Bogu sad si mirna
nemaš više nogu za lomit”
a prija se smije
poslali priju u toplice
nogu rehabilitirati,
na moru
A tu priču
O buvelu , šeširu i plivanju
ću ispričati drugi put…
U ovoj velikoj tišni kamo stiže
osvit iz luke magle, prozorima
neke tuđinske kuće ja ću govoriti
o životu zagubljenom poput sna
i ti ćes me slušati zatvorena u svojme mrazu,
sklapajuci polako vjeđe, modra.
Zatim će se na zemlju spustiti mir
tvojih ruku, napokon nepovrijedjen
i bez bojazni da bude uznemiren,
i vjerovažemo da nosimo sa sobom,
s prvim nadanjimama, neki drugi život:
eho glasa sada vec udaljenog
kao što je i mrtvi mjesec jutarnji.
prevod Hajro bleki
Evo zlatnog horizonta razuma
Jednom meni ludilo i u mojim prstenovima slobode
Meni odsustvom i užasom
Pokretna i čudna čar
Promene i zaborava
Haljina modra i plave oči.
Lagao sam dragoj jedne noći.
Draga pitala:”Mećava vije?
Spremit ću postelju, peć se grije.”
Odgovorih dragoj:”Netko sa visine
cvjetovima bijelim pokriva daljine.
Postelju spremi peć se grije,
bez tebe u srcu mećava vije.”
Ej krčmaru, krčag puni i podaj ga svima sada:
Sprva držah ljubav lakom, ali potom eto jada!
Dah mošusa koji lahor kovrdžama njenim ote!
Sa vranih joj uvojaka krvlju vriju mnoga srca.
Što je spokoj i sigurnost na postaji duša naših?
Svakog trena zvoni klepka: tovar prti i nosi ga!
Ako hoće glavni mag, sag molitven pit će vina
Da putnik ka cilju višnjem svoj putokaz čvrsti ima.
Mrkla noć i strah od vala, mučni snovi – o vrtlogu
Put je naš, a lak je teret kukavica sa obala.
Ja sa staze sebeljublja putu srama se obratih,
Pa kako ću čuvat tajnu rad koje se skuplja družba?
Ako želiš da je s tobom, ne skrivaj se, o Hafize:
Kadgod tebe sjaj ozari, oprosti se od svijeta,
U znak znanja
u svemu što ti oko pomiluje
pronalaziš za se ordenje
pored tvojih junačenja
ruše mi se sva jačanja
i sav trud
šta je moje sokoljenje?
i gordost
ako je biva
potzraje koliko dah
kraj tebe sam svagda bila
i ostala smijeh za povod
nedorečen šum
i najmanju slutnju
okončavaš uzvikom
ne tražiš zametke na kopaš joj korijene
ne razgrćeš sebi hum
pred tvojim lavežom
povlači se u šipražje
u mračne dvore i drhtaje
i najljuće pseto
tvoj naum tek ovlaš
i usput dodiruje um
svakim činom sebe slaviš
klešeš sebi spomen – dvore
zvonke hvale spomenike
ti ne strepiš
pred zebnjom sa mojom se prsiš
raskriljuješ košulju
tapšeš ramer uzdrhtalo dikom svojom
šakom jakom božjom slikom i prilikom
o pšored koga stadoh
sesmotrena
sita šutnje
i iznova u strah klonuh
pred kim!