Silvije Strahimir Kranjčević – Vani sniježi

Vani sniježi. Tamno… zimno…

Puca negdje grana suha;

Stijenj dršće ko da luta

Divlji oganj s groba gluha.

I srce je grob otaki,

A želje su iskre divlje,

I kad uzdah srcem prođe,

Motaju se življe… življe…

 

Vani sniježi. Zbogom, zbogom,

Mali cvijete, što ćeš mrijeti;

Kad bi mogo suhar moju

Sobom u grob ponijeti!

Smrznuše se suze mnoge

Što su na te negda pale;

Zbogom, zbogom, ove moje

Ne bi tebe ogrijale!

 

Vani sniježi. Al je teško

Što mi pune prsi stište;

Il to uzdah srce tlači,

Il to suza puta ište,

Il se demon neki ruga

Pustoj smjesi mojih snova;

Sa dvije pjesme i tri suze

Ode proljet pjesnikova!

 

Vani sniježi. Pusto… zimno…

Puca negdje grana suha;

Ni ne vidjeh – gle, uza me

Stoji neka sjena gluha.

Po njoj pada crna halja,

Pogleda je ukočena;

To je prošlost svih srdaca,

A zove se uspomena.

 

– Što si došla? – htjedoh reći,

Al ne mogoh reći ništa;

Ona na me muče gledi

Kano mrtvac iz grobišta.

I htjedoh joj primit ruku,

Al zahvatih po praznini –

Ništa… prazno… pusto… zimno…

Magla u toj pustolini.

 

I osjetih da će ona

Isto tako meni doći

U čas zadnji moga vijeka,

U početak vječne noći.

Blijedjeti će tako nijemo,

Dok i srce ne ozebe,

Dok u magli zadnje suze

Ne izgubim nju i sebe.

 

Što će doći? Što da gledim

Polomljena svoja krila?

Što mi može ona dati

I čemu je ona bila?!

– – Vani sniježi. Pusto… zimno…

Točeć drvo, crvić kuca –

Laka noć ti, zadnji cvijete,

Vani sniježi, granje puca…

 

 


												

Prever – Na uglu jedne ulice

 

Podne je,a sve je sasvim mračno

i s vremena na vrijeme naglo crveni.

Na uglu ulice koja više ne postoji

smrt se šeta k'o po svojoj kući.

 

Ne tiče me se, ja čekam dugu

a duga je moj ljubavnik

Ljubav se krije bilo gdje

Ljubav se nalazi bilo kad

Ljubav se vodi  bilo kako

jer ljubav je mlađa od smrti

čak i da su rođene u isti čas

Na uglu ulice koja ne postoji više

smrt je otišla maločas

dotjerana i podmlađena.

 

Ne tiče me se, ja ćekam dragog

i sigurna sam da danas njoj

on neće biti mušterija.


												

Decembar polagano prolazi, ostaje nam još koji dan Prosinca

Decembar polagano prolazi, ostaje nam još koji dan Prosinca

Bio pa prošao Decembar / Prosinac. I opet će doći.

Ali ovaj što prolazi,  malo naopako krenuo i mi postali malo namćorasti, pa se ljutnuli.

Oni nama Prosinac, a  ništa ne prosijava , osim sunca, i mjestimičnih i povremenih jutarnjih magli u kotlinama.

Ha, izbirikali se u meteoro  riječniku. Ma , nije riječ  o meteorima .  Baš ste blečci. To mi metereologiji malo po latinski  tepamo, da nam podari još hejbet lijepih trenutaka ,  prije nego zaprave počnu prosijavanja , i obilne padavine sa velikim minusima.

Mi uvijek u dilemi; volimo i ovo i ono. Jošte na kraju i onu. Milsimo na početku i na kraju svih krajeva. i normalno na kraju početaka, a kako neš i u sredinu .

Nama svaki dan prelijep. Nismo vam mi neke hairlije. Jok. Mi smo samo  dobri i sretni ljudi.

Evo pogledajte ovaj dan. Zar nije prelijep. Vedar, plavetan, nasmiješen,  pun sunca i nade. Čovjek bi ga na srce privijao. Isto kao nju. Ženu, dabome. I treba. Puni su  ljepote i zdravlja.

Pa , šta ako nas  , koliko je sutra ,  zapadne  prosijavanje velikih snijegova i „strašnih“ minusa.Svake godine to proživimo. Ne treba nam u ovim takarli vremenima , skrajnut takar. Neka ga.

Suha drva, dobri stari ćumur, još uvijek najeftiniji za nahajcati peć. Tadar  se furuna  razgori, dom je topao i sunčan , ljepota jedna.  U svakom bilu osjetite tiho pucketanje vatre, cvrčanje plamenova i neku milinu,  kako vam se  kroz vene penje do srca, a toplota širi kroz damare.

Prožme vas  ta neka milina  do bubrega i dalje. Ha više , ha niže. Zakon osmoze. Prizove  osjećaj intime, pa tražite voljena biće da se intimite u ovim blagoslovljenom trenucima.

Ma,  ne znamo jel ovo zgodno pričati.  Mi smo vam plaho obrazli i stidni. Slonite sve mlađe što šteku meredu  dohvatiti, mogu nas ureziliti svojim znanjem o intimisanju.

Mi obično lupamo, pravimo se da znamo take stvari. Nisu svi mulci ko vi. Mi se ne bojimo reći da se još uvijek učimo intimisanju . I to svaki put, za sve ove decenije. A to je puno učenja. Reko bi neko da smo ponavljači.

I jesmo, serijski, sa predumišljajem. nekad iz čista mira brez predumišljanja. A kako ne bi bili. Hiljade velova obavijaju anamo onu, intimušu. Jes ,tepamo joj po vazdan. Tepamo i te'pamo po vas takarli  dan.

Kome? Joj hablečina, mamo mamice.

Jel vam sad jasnije. Nije.

To vam je boni iz one pjesme, aj crven fesić u dragana moga. Pa onda ona raspjevana i rascvrkutana  ( a ja  kakva će boni biti  ) kaže: da ga hoće nakriviti , joj mamo mamice.

Izvoljeva ova, i svaka; ali neka tako  to  treba biti. Na izvoljevanju se učimo i zato stalno ponavljamo. Najviše volimo biti ponavljači. I u krivo, i u meko i u tvrdo, normalno samo  ako je u sridu.

Joj , pobjegosmo čisto načisto od meteorologije. Neka , nije nam ža. Pa i ta meteorologija se vraća na naša ponavljačka umjeća.

Furuna dahće, biba se ko dotična. To vam je junakinja u svakoj našj epizodi, ili pomisli. Volimo se nje doticati. A bome i ona nas. Vama krv još jače proradi, ha vidite kakav je napolju minusli vakat, pa se krv jošten  jače uzbzurka, pa se zauprave pointimite sa odabranom , dotičnom i prelijepim ženskim bićem.

Joj meraka u večeri rane. Vino piju nago age, bosanske i fesiće nakrivljuju. Đah na ovu,  đah na onu stranu, ali samo nek je u sridu.  Đes vidio fesić van sride. Spao bi .

Sa glave? A šta vi mislite odakle?

A ondaker  sanjkanje i grudvanje do pred sabah , dok je mjesec srebren i u vama ljubav buru nježnih osjećanja prosijava. Ne treba vam više.

Pa šta ako se malo u tom ćejfenisanju malo promrznete. Jošten bolje. Eto prilike za novo intimiusanje. Međ jorgane i dušeke  se zavučete i  jopet se jastučiti. Vako i nako. Da se zagrijete. kad krv navre , nema druge nego dobro zagrijavanje.

Joj što se mi volimo jastučiti i vako i nako. I zagrijavati i ugrijavati.  Skoro ko dotična. Ma šta skoro. Nismo mi levati. Moramo isto, ako ne i više se voljeti jastučiti  i ugrijavati. Vako i nako. Inače nikad više ne dobili šansu da budemo  serijski ponavljači.

Repeticio est mater studiorum. Jel tako?

I u proljeće i u ljeto i u jesen i u zimu.

Ljubav uvijek pobjjeđuje.Mora!

Zato mi volimo sva godišnja doba. I svaki mjesec, dan , i svaki sat, minutu i sekundu naših života. Što bi rekli svaku dekiku. Sada se ponavljamo.

Stvar navike. Svako nosi svoju ljepotu i milodarje. I takar. Vaki i naki.

I zato je nama  svaki dan je prekrasan i mirisan , pletvean i suncem obasjan.

 

Što bi poete rekle:

La vita e bello.

 

U prevodu :

Život ovaj jedan jedini prelijep, nažalosst  tu nema repete.

Šta ako nam se u  prefiksu nepitano natakarilo viška riječi. Nemamo ništa protiv, možda se i prevodilocu posrećilo , pa se i on jastučio. I ponavljač bio. A u školi imo  sve petice.

Tko da zna?

U Božijim mubarek danima svaka ljepota je moguća i očekivana.

 

Lijepi strah /Igrokaz na dan 16. Decembar / Prosinac

Danas Petak  350 dan 2022.godine .Do kraja godine je ostalo još 15 dana. Znači današnji datum  je naprliku šesnaesti,  mjeseca decembra/prosinca, nema nam druge.

Volimo što nas je majka rodila pametne ,pa nas računica plaho pazi. Računica ide, ali lova nikako . Zaglavila  u trezorima. Ne nardoskim,  nego nacionalističkim.

Recimo naš jaro Dostojevski je skonto da  je dva (2 ) plus  dva (2 )  jednako pet (5)  sasvim u redu. Hem dobro zvuči ,hem nikoga nije briga jel’ to tačno, osim matematičara. A oni ne čitaju književna djela. Misle ;šta će im to? Tamo brojeva ima  samo da označe stranice. A to su brojke za sitnu raju.

Velika raja voli milionske cifre. Pitajte Bakira Izetjahićija, Milorada Dodika i Dragana Čovića.

Ni oni ne čitaju Dostojevskog. A trebali bi. Napiso čovjek dobru knjigu Zločin i kazna. Njihov fah i ako Bog da njihov temperaturni dom. Jako vreo temperaturni dom. I to na jako dug period. Najskromnije  rečeno; eonima.

Oni drmaju Bosnom i sve znaju. Eto , garant znaju gdje je otišlo narodsko blago, Morali bi znati. Bez njih ni jedan lahorac ne smije zapuhati.

A Mladen Ivanić, pitate vi. On je sića , rabi procente , kao i  vehti Lagumđija. Ili tuhafli Silajdžić.Nisu džabe ekonomisti, ili što li već? Ko fol opozicija.

E ,sad o njihovim ženama ne možemo ništa loše  kasti. Nije da ne znamo znanje.  Ali mi smo đentlmeni i ne odajemo ženske tajne. Jazuk. Rečeno nam: Lako je po ženi, isto ko po mački.

I , nije da mi ne volimo po ženi.

O volimo i te kako. Ali samo ako i kada to one  požele i vole. A meščini , to je skoro uvijek. Neka , tako  valja. Pa, zar zbog toga nismo istjerani iz gornjeg đardina. Ako je već tako ,  priliku treba maksimalno okoristiti.

A bogami ima mački i mački. Pitajte koga hoćete , osim političara troglavate nacionalističke bagre.

Zašto da ne pitamo njih , pitate se vi?  Vrlo jednostavno:

-Nikad ih ništa ne pitate. Valjda strah. Ne smijete glasno postaviti pitanje. Zagubili hrabrost. Ne smijete jedan drugog u oko pogledati.

Što bi poete rekle:

Lijepi strah.

U prevodu

Nacinalista jednom, nacionalista i pljačkaška bagra i fukara uvijek.

Mika Antić – Kroj

Ukrašću tvoju senku, obući je na sebe i
pokazivati svima. Bićeš moj način odevanja
svega nežnog i tajnog. Pa i onda, kad
dotraješ, iskrzanu, izbledelu, neću te sa sebe
skidati. Na meni ćeš se raspasti.
Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju
ove detinje duše. I da se više ne stidim pred
biljem i pred pticama.
Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati.

Zašivaću te vetrom. Posle ću, znam, pobrkati
moju kožu s tvojom. Ne znam da li me
shvataš: to nije prožimanje.
To je umivanje tobom.

Ljubav je čišćenje nekim. Ljubav je nečiji
miris, sav izatkan po nama.
Tetoviranje maštom.

Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji.
Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe
da se, ovako pokipeo, ne prehladim od
studeni svog straha i samoće.


												

Ana Ahmatova – Mjesto mudrosti iskustvo

 

Mjesto mudrosti iskustvo. Ta hrana
u bezukusnom stanju.
Mladost je bila k'o molitva nedjeljnog dana,
i zar da ne mislim na nju?

Koliko sam pustih putova prošla
s tim što mi ne bješe mio.
Koliko se molila u crkvi za onog
što je u me zaljubljen bio.

Sad sam zaboravljiva kao nitko na svijetu.
Tiho prolaze sati.
Nepoljubljene usne, nenasmijane oči
tko će mi više dati!






												

Malarme – DVORAC NADE

 

Tvoja se bleda kosa talasa
Izmedju mirisa tvog tela
Ko zastava nestašna i bela
Čija svila na suncu belasa.

Umorno bijuci kroz krike
Napev bubnja kog voda osvaja,
Od prošlosti srce se odvaja
I, šireci vale tvoje kike,

Juriša, penje se – pijani borac
Kroz močvare krvi, – da zabije
Tu zastavu zlatnu najhrabrije
Na taj nacin i bakreni dvorac

Gde, kad nehaj celu je ogrne,
Plačna Nada gladi se i svija
Dok ni jedna zvezda ne izbija
Kroz noć crnu poput mačke crne.


												

Majakovski – Oblak u pantalonama

 

 

 Vi mislite bunca malarija?

To je bilo,

bilo u Odesi.

”Doć’u u četiri” rekla je Marija.

Osam.

Devet.

Deset.

Evo i veče

u noćnu strahu beži,

veče decembarsko

s prozora

u magli

U staracka leđa smeju se i ržu

kandelabri.

Mene više prepoznati ne moze:

ja sam zgrčena

gomila

žila.

Sta takva gomila poželeti može?

A mnogo hoće takva gomila.

Jer više nije važno

ni to što sam od bronze,

ni to što srce moje –

od gvozđa hladnog –

bije.

Nocu i čovek svoj zvek

u nešto zensko, meko,

želi da sakrije.

I ja sam,

ogroman.

na prozoru savijen,

rastapam staklo čelom od čelika.

da li je to ljubav ili nije?

I kakva je –

mala ili velika?

Odakle velika u takvom telu:

mora da je to malena,

neka krotka ljubav, što se u stranu baca

od automobilskih sirena

i voli zveket praporaca.

Opet i opet

čekam,

zabivsi lice u rošavo lice kise.

I već me je poprskala dreka

gradske plime, sve više.

Ponoć, sa nožem kog pruža –

do đavola s njim! –

došla je,

zaklala.

I kao s’ panja glava sužnja,

dvanaesta ura je pala.

u oknima sumorne kišne kapi,

kreveljeci se,

nakrcale,

k’o urlanjem usta da su razjapile

himere s pariske katedrale.

Prokleta da si!

I pocepa usta skoro krik.

Zar ti je i to malo?

Čujem:

nerv,

tiho, kao s kreveta bolesnik,

podigao se.

I , gle –

u početku jedva je posao

jedva,

onda je ustalasan,

jasan,

potrčao.

Sada je sa druga dva

očajno igrati stao.

Pao na plafon spratu niže.

Živci

veliki,

mali,

mnogi –

pomamno skaču

i vec –

gmizu.

Živci pali s nogu!

A noć se po sobi glibi i oko,

otežalo, odatle nikako da se ispravi.

Odjednom, vrata zacvilese, ko da

krčma zub na zub

ne moze da sastavi.

Ušla si

osorna, kao ”na!”

guzvajuci rukavice kao luda,

i rekla: ”Da,

znate, ja ču da se udam.”

Pa šta, udajte se.

Ništa nije bilo.

Izdrzaću.

Gledajte – ja sam spokojan ko

bilo

pokojnika.

Sećate se?

Govorili ste:

”Dzek London,

novac,

ljubav,

strasti” –

a ja videh samo jedno:

vi ste Đokonda,

koju treba ukrasti!

I ukrali su je.

Opet ću ljubav u terevenkama utući

povije obrva ozarivsi vatrom.

Pa šta!

Ponekad i u izgoreloj kući

skitnice nađu dom!

Izazivate?

”Manje no prosjak kopejaka

vi imate smaragda bezumlja”

Setite se!

Pala je Pompeja

od razdrazenog Vezuva!

Hej!

Gospodo!

Ljubiteli

obesvesćivanja,

zločinstava,

pokolja,

da li ste najstrašnije

videli –

lice moje

kada sam

ja

apsolutno spokojan?

I osećam –

”ja”

za mene je malo.

neko se otima iz utrobe moje.

Halo!

Ko je?

Mama?

vaseg sina nesto divno boli!

Mama!

Zapaljeno mu je i srce i vene.

Recite sestrama, Ljudi i Olji,

on nema kuda da se dene.

Marija! Marija! Marija!

Pusti me, Marija!

ne mogu ostati na ulicama!

Neces?

Čekas

dok upalih obraza grubo,

bljutav,

i isproban na svemu losem,

dodjem

i procedim bezubo

da sam ja danas

”neobicno posten”.

Marija,

vidis –

ja se, već poguren, slamam.

Marija!

Kako u debelo uho zabosti neznu rec?

Ptica

živi od pesme,

peva

gladna i zvonka,

a ja sam čovek, Marija,

prost,

koga je sipljiva noć iskasljavala na prljavu

ruku Presnje.

Marija, hoces li me takvog?

Pusti me, Marija!

Zgrčenim prstima davim gvozdeno grlo

zvonca.

Marija!

Na ulicama su zveri.

Na vratu prsti davljanja sto bode-

Boli!

Otvori svoje dveri!

Vidiš –

zabili su u oci iz šešira čiode.

Pusti me.

Mala!

Ne boj se

što na mom volovskom vratu

sede kao planine vlažne zene od znoja

gubave.

Ja kroz zivot vučem (i to je zato)

milion ogromnih, cistih ljubavi

i milion miliona malih ljubavi.

Ne boj se

da cu se opet prilepiti za hiljade lica –

”devojke Majakovskog” –

u izdajničko vreme mraka,

ta to nije ipak

dinastija carica

krunisanih u srcu jednog ludaka.

Marija, pridji!

U bestidnosti nagote,

ili puna plašljivih drhtaja,

no daj tvojih usana lepotu što jos iscvala nije:

srce i ja nijednom ne doživesmo do maja,

a u prokletom životu

tek stoti april je.

Znaci – opet,

dok mracno sve je to,

uzecu srce,

isplakano grozno,

da ga nosim,

ko sto

u štenaru pseto

nosi svoju šapu preseceno vozom.

Krvlju svoga srca ja radujem put,

uz odeću belu lepi se prašine cvece.

oko zemlje – Krstiteljeve glave

po hiljaditi put

Irodijada-sunce ce da se okrece.

I kada moja gomila godina

odigra svoje do konca –

krvlju označice se put što vodi

ka domu moga oca.

Izaci cu

prljav (od jendeka, gde provodih noci)

primaći cu mu se blize,

sagnucu se

i na uho mu reći:

Slusajte, gospodine Bože!

Kako vam ne dosadi

u zele oblaka mreškavih

zamakati oci odebljale, a?

Hajde da organizujemo

vrtešku

na drvetu poznavanja dobra i zla!

Svemoguci, ti si izmislio

za svakog po dve ruke,

i svakome si po glavu dao ti –

a zažto nisi izmislio

da se bez muke

moze ljubiti, ljubiti, ljubiti?!

 

 

Mišljah – Božanstvo si, svemoguce, staro,

a ti si nedoučeni, majusni bogic samo.

Vidiš, ja se saginjem

i iz sare

vadim kamu.

Krilati nitkovi!

U raju da ste zbijeni!

Gomila perjaša od straha valja se!

A tebe, sto si tamjanom opijen,

rasporiću odavde do Aljaske!

Pustite me!

Necete me zaustaviti.

lazem li, u pravu li

sam ja,

ali više ne mogu da budem spokojan.

Gledajte –

zvezde su opet obezglavili

i nebo okrvavili od pokolja!

Ehej!

Nebo!

Skini kapu!

ja dolazim!

Gluho.

Vasiona spava,

položivsi šapu

s krpeljima zvezda pod ogromno uho.

 

Rabindranat Tagore – 65

 

Zoveš li me ti to ponovo?

Dolazi veče. Umor se svija oko mene kao ruke žedne ljubavi.

Zoveš li me ti to?

Čitav svoj dan dao sam ti,svirepa vladarice,moraš li mi oteti i noći moje?

Negdje se sve završava, a nama ostaje samoća tame.

Zar je morao glas tvoj da je rasječe i mene da pogodi?

Zar veče ne svira poznatu muziku sna pred tvojim vratima?

I krilate zvijezde zar nikada ne lepršaju tiho na nebu iznad tvoje nemilosrdne kule?

 

Umire li cveće u tvom cvijetnjaku kao praznbo blago u prašini?

Moraš li me zvati, nemiru moj?

Neka onda tužne oči ljubavi uzalud bdiju i plaču.

Neka žižak gori u samotnoj kući.

Neka splav vodi domovima umorne radnike.

Ja se odvajam od svojih snova i hitam na tvoj poziv.

 

 

pB