Silvije Strahimir Kranjčević – Vani sniježi

Vani sniježi. Tamno… zimno…

Puca negdje grana suha;

Stijenj dršće ko da luta

Divlji oganj s groba gluha.

I srce je grob otaki,

A želje su iskre divlje,

I kad uzdah srcem prođe,

Motaju se življe… življe…

Vani sniježi. Zbogom, zbogom,

Mali cvijete, što ćeš mrijeti;

Kad bi mogo suhar moju

Sobom u grob ponijeti!

Smrznuše se suze mnoge

Što su na te negda pale;

Zbogom, zbogom, ove moje

Ne bi tebe ogrijale!

Vani sniježi. Al je teško

Što mi pune prsi stište;

Il to uzdah srce tlači,

Il to suza puta ište,

Il se demon neki ruga

Pustoj smjesi mojih snova;

Sa dvije pjesme i tri suze

Ode proljet pjesnikova!

Vani sniježi. Pusto… zimno…

Puca negdje grana suha;

Ni ne vidjeh – gle, uza me

Stoji neka sjena gluha.

Po njoj pada crna halja,

Pogleda je ukočena;

To je prošlost svih srdaca,

A zove se uspomena.

– Što si došla? – htjedoh reći,

Al ne mogoh reći ništa;

Ona na me muče gledi

Kano mrtvac iz grobišta.

I htjedoh joj primit ruku,

Al zahvatih po praznini –

Ništa… prazno… pusto… zimno…

Magla u toj pustolini.

I osjetih da će ona

Isto tako meni doći

U čas zadnji moga vijeka,

U početak vječne noći.

Blijedjeti će tako nijemo,

Dok i srce ne ozebe,

Dok u magli zadnje suze

Ne izgubim nju i sebe.

Što će doći? Što da gledim

Polomljena svoja krila?

Što mi može ona dati

I čemu je ona bila?!

– – Vani sniježi. Pusto… zimno…

Točeć drvo, crvić kuca –

Laka noć ti, zadnji cvijete,

Vani sniježi, granje puca…

 

 

Bookmark the permalink.

Komentariši