Brodovi –
i oni u luke se sliše.
Vozovi – na stanicu teraju i oni.
A mene ka tebi nešto tim više –
jer volim –
vuče i goni.
Puškinov vitez u podrum se skriva,
cicija u svome novcu da uživa.
Tako ti se vraćam
ja, draga, predano
Moje je to srce,
s divljenjem ga gledam.
i gar
sa sebe spira, brije se i mije.
Tako i ja,
tebi vraćajući se,
zar
ne odlazim kući,
zar nije?!
Konačnoj se vraćamo meti.
Smrtne zemaljsko naručje veže
Tako
tek što rastanemo se
ja i ti,
nepokolebljivo ti
težim.
U plamenu, zapaljena jesen, gori katkada moje srce, čisto i samo. Vjetar ga budi, dodirne mu središte i onda ga objesi za svjetlost koja se smije ni za koga: kakva rasuta ljepota!
Tražim neke ruke, neku prisutnost, neko tijelo, ono što zidove razbija i rađa opijene oblike, dodir, glas, okretaj, neko krilo samo, nebeske plodove gole svjetlosti. Tražim po sebi, unutra, kosti, netaknute violine, usne koje sanjaju usne, ruke koje sanjaju ptice…
I nešto neznano što kaže »nikada«, a pada s neba, od tebe, moj Bože i moj protivniče.
Vesna Parun (Zlarin, 10. travnja 1922. − Stubičke Toplice, 25. listopada 2010.), jugoslovenska , bosanska i hrvatska poetesa i prevoditeljica.
Šta reći o Ženi , Poetesi čiji život protekao kao san.
Dobro , moramo priznati bilo je samoće , tuge i boli u tom snu.
Kao djevojčica lutala je od staratelja do staratelje, od rodbine do stranaca.
Rano je stasala i već sa četrnaest godina , veoma inteligentna i nadarena djevojčica se počela skrbiti sama o sebi. No , uvijek je bila , i ostala hrabra djevojčice koja se znala izboriti za komad kruha, čašu vina i stih.
Čitav život u borbi za egzistencijalni osnov zamara svakog , ali ne i našu Heroinu.
Živjela je kao nomad , uživala u životu kao strasna i razigrana ciganka i nikad se nije stidjela svojih ljubavi i djela.
O ljudi mili . što se ta Žena nesebično . iskreno, a tako strastveno i ženstveno davala!
Uvijek u traganju za snovima , nježnošću , ljubavlju i nadom da su svi ljudi braća , nije se obazirala na livade trnja koje je bosa morala obhoditi.
I mnogo je voljela i …
A opet , izgleda da su se muškarci , uglavnom, biti kukavice , plašili s snage njenih osjećanja , snova i ljubavi.
Dvije najveće ljubavi su je i izdale. Mnijemo gubitnici koji se nisu mogli izboriti sa žestinom nepatvorene , iskrene i nesebične ljubavi.
Pa?
Pa , ona je pjensikinja , ona je znalac riječi i emocija i sve svoje pute , ma kako oni teški i mramorni bili , znala je pretočiti u iskričave maglice ljubavi i nade.
Živeći život jedini kao da su dva života , u sehari svoga nježnog poetskog srca sakupila je toliko ljubavi i uspomena , da je mogla istkati prelijepih stihova za još jedan život.
Kako to obično biva , Velike Dame umiru usamljene i skoro zaboravljene.
Nešto malo smo prolistali antologije pjesništva ,i u svome specifičnom osjećaju za riječ i stih, Vesninom nauku sličnom, komparirali smo i osim Marine Cvetajeve , Emili Dikinson i Ane Ahmatove ne nađosmo joj ravne među pjesnikinjama, a bome ni među muškarcima , osim rijetkih poslenika poetske riječi. Svojom osobitošću , vizijom , nadahnućem , nježnošću i iskrenošću zauvijek se svrstala uz bok Pou, Jesenjinu, Preveru, Maku i drugih , pomalo već zaboravljenih velikana svjetske poezije.
Voljela je Sarajevo ali i on svoju najmiliju poetesu., onom nevinom djetinjom ljubavlju kojom se dva čedna i milostiva bića bezuvjetno vole.
Znala je reći da u Grad čednosti dolazi slomljena i skrhana , da svoje rane zaliječi , da se odmori i napije čaršijske vode, ljubavi sa vrela Modre rijeke , da udahne malo vazduha zemlje Božije milosti , skupi snage i dovoljno ljubavi da bi mogla da se vrati u turobni svijet , da ga obasja nadom i ljepotom svoje djetinje duše .
Međutim ljudska zloba i ljubomora , se proširila i među hrvatskim književnicima. Iako je bolovala je od tifusa, tumora štitnjače i angine pectoris , unatoč velikom značaju za hrvatsku književnost , najboljoj hrvatskoj pjensikinji Društvo književnika je odbilo donijeti rješenje o stambenom zbrinjavanju i bacilo je , maltene na ulicu..
Jad i bijeda hrvatskih poslenika riječi zarad njene slobodoumnosti ju je dotukla.
Malena Velika , prelijepa djevojčice , nadamo se da si našla mir i ljubav koji su ti na ovom dunjaluku izmicali.
Uživaj , zaslužila si .
**
Vesna Parun – Zagrljaj
Što šapću tvoje oči brzim pticama s dalekih obala? Nevidljiva u djetelini na tvojim usnama treperi večer zvjezdana.
Pitaš me zašto rukom pokazujem na zapad. Ja drhtim prozirna u ljepoti sumraka i samo jasnim odronom koraka na nizbrdici prikrivam tjeskobu golog cvijeta.
Ti me tješiš osmjehom što blješteći baca tamnozelenu sjenku na ostavljeno jezero.
Večer je crvenozlatna i tako bliska javi. Ptice prelijeću nad nama zamišljeno. Dan se blagim žalima produljuje u nepoznato.
Stani na najvišu stepenicu stubišta- Nasloni se na bastensku urnu- Utkaj, utkaj sunca sjaj u svoju kosu- Privi cveće na grudi u bolnom soku- Tresni ga o zemlji i idi S prolaznom mržnjom u oku: Al’ utkaj, utkaj sunca sjaj u svoju kosu.
Želeo bih, znači, da on ode, Znači želeo bih da nju patnja bode, Da ode on, da ode, Kao što duša odlazi od tela ranjenog i bolnog, Kao što duh odlazi od tela iskorišćenog. Našao bih Neki način neuporedivo lak i vest, Lak za obostrano shvatanje, Lak i bezveran kao osmeh, kao rukovanje.
Otišla je, ali je jesen kao sen Robi mi maštu dane i dane, Mnoge dane i mnoge čaše: Njene kose preko ruku, njene ruke- žive vaze.
I pitam se kako su mogli skupa! Trebalo je da se lišim pokreta i poze. Katkad ove bludnje uznemire Nemirnu ponoć i podnevni mir.
Dobro je ovde: njihanje i šum
Jutra nas grle rukama hladnim
U belom plamenu povija se grm
Ruža blještavih, ali ledenih
Na paradnim, svečanim snegovima
trag skija klizi kao sećanje moje –
Nekad, u davnim vremenima
Prošli smo tim putem nas dvoje