Ni vremena nema

Ni vremena nema

da se krikne

ni vremena nema

da se vrisne

ni vremena nema

da se pomoć traži

ni vremena nema

da se pomoć da

 

vremena ima

za   nestajanje

ta novi poredak sve je

vrijeme je za radovanje

 

Po ko zna koji put

još jedna igla je zasekla venu

po ko zna koji put

još jedno dete nevino je zaspalo

po ko zna koji put

još jedna igla dovrši život

po ko zna koji put

jedan je život uskraćen

 

Taj prelepi život samo jedan

neponovljivi ubijen je

po ko zna koji put

jer očevi se odrekli

jer majke se odrekle

jer ljudi se odrekli

zalutale ovčice

krhke devojčice

Poslijednji put

jedne oči zavrnute u nepogled

poslijednji put

jedan čuperak se mrda

poslednji put

jedne beskrvne usne se bolno stišću

poslijednji put

jedna ruka nemoćno pada

poslijednji put

jedno krhko telo potresa grč

poslijednji put

više snova nema

 

Da bi pagana bogomolje

da bi bezbožnici

da bi kompanije

da bi krvopije

živjeli u vremenima kobnim

u izmetli bogastvu

na  očigled pravednog svijeta

 

 

 

Sve ćemo to lako pozlatiti

Mili i  porobljeni naši

Znaju blagdanima govoriti

Očevi nacija i robijaši

 

Sumnjaći u pomen  zlatnih kašika

pučantvo krv čki iz krvavih bešika

okreće se ka nebu plamti

Živi  sve gleda i pamti .

Bleki – Rasuto je srce moje

Ponekad

nekako neočekivano

a sasvim lako

sve se posloži

i ljubav i tuga

i lijep sniježni dan

početkom proljeća

i sjećanja

 

raspoloženje odiše elegijom

onom umilnom

plemenitom da Srce hoće da odleti.

znalo bi ono kamo

ali mu se ne da

još mu vrijeme za let grlica nije

ne pomaže mu ni violine

ni klavir

 

gitaru bi da sa sobom nosi

jer kako će tango bez nje sa grlicama plesati

poželjelo se i njih i plesa

sjedim u kutku sobe

skupio se

ko upokojena petodinarka

 

da dam prostora meštru od nježnosti i plesa

uzimam gitaru

onu čarobnu rubinovu

i prebirem prstima

znate

ja vam ne znam da sviram

ali ljubav i snovi mogu sve

 

odjednom se zvuci preliše u akorde

najdražeg tanga Srcu mome

Tango za Evoru

i vidim

Srce moje

bojažljivo

korak po korak

prilazi Grlici miloj

zar je važno kojoj

 

sve je ono voljelo

ispravka

voli voli voli…

prima je za ruku

ljubi je u obraz

publika nebeska je tu

zagrli i zastane

gleda u mene

 

ja se zastidim

stao sam

jer mi suze vlaže oči

ne vidim strune

uželio sam vas se mile moje

toliko mi nedostajete da me život boli

 

Srce mi šapuće

pusti sada tugu

vrijeme je za snove i ples

gitara zaplače

Srce se priljubi

uz obraz Grlice plavetne

i vali krenu

 

Crvena grudva je samo dekor

Ljepoti u svili

koja leprša u njegovom naručju

začudo krvavi led poprima moj lik

inače nema taj običaj

možda misli

da će Ja konju

kome su noge postale stablo

ukorijenjeno u prošlosti

udahnuti lakoću kojom ono pleše

 

u uglu gitara više nije sama

ima tu jedna milozvučna violina

i hor anđeoskih Romkinja koji se glasa

sve ljubav

slavi slavi…

korak za korakom

okret i okret

i zastoj i stisak

kada u vazduhu dodir gori

slama

dvije i dvije ruke

lijeve i desne

 

noge su ljubavne čežnje korak

o Grlica je muzika

koja sve odjednom

želi želi…

obraz bjeličasti i razigrani

uz onaj ozbiljni i tužni tužni…

bolje da sam ostao da sjedim

ne želim da me sada srce izda

 

neće neće

šapće Ona

ovaj ples moraš odsanjati

potom

sa svakom grlicom otplesati

uželjele se dodira tvojih

strasti što sjećanja na nas nosi

i daj prestani mi lice rositi

nisi valjda pizdun postao

 

sve će ti se oprostiti

ljubav uvijek pobjeđuje

stišći me nježno

ljubavnički

sa onim neugaslim žarom

koji se nikad ne usteže

korak za korakom…

okret za okretom…

zastoj i stisak

i sjedinjena Srca

dva

što se miluju

ljube

ruka u ruci ruci…

o Srca moja moja…

Rasuto Srce 1

Rasuto Srce 1

Nježno tkanje ljubavi 1

Nježno tkanje ljubavi 1

Plavetna duša 1

Plavetna duša 1

Tango 1

Tango 1

Vali se pjene 1

Vali se pjene 1

Bleki – Tuga

I kad ne znam šta

i kada se ne sjećam kako

ništa više ne razumijem

a će riječi kliziti

po ovom oceanu tuge

nošene starim bolima

daleko od tebe

mila moja

tako

ponekad tuga nenajavljena

bane ko sjena

ko valovi

što prijete da ruše sve

i osjetiš da tek kap krhka si

koja samo sni

i uspomene navru

tuga ih nosi

od mene do tebe

 

Sjećanja su tako prelijepa

bliska

milostiva

ljubavi moja

samo pate kroz vrijeme

a bol nepodnošljiva

nikad ne prestaje

oprosti mi

sjeno duše moje

molim te

ako nekad vidiš

kapljicu koja suzom miriše

na licu mom

nikad je ne briši

voljena

jer se u njoj

u toj suzi violetnoj

rađa novi san

dok ležiš kraj mene

i dušu mi miluješ

dobrotom

čiste ljubavi

Samo sam zurio

 

 

 

Otišao sam pred tvoju kuću

trošno posivjelo zadanje

sunce je od njega skretalo sjaj

činilo se da nikog u njemu ni

u lijevom uglu jedao okno

razbijen zvjezdanim otiskom

tužan i neopran

poderana zavjesa visi i leprša

njiše se tuguje i tiho poji

vrati se mila domu svom

 

stajao sam satima i zurio

prišao je jedan policajajc

rekao da se sklonim

izazivam sablazan

još samo minut

molio sam ja

tuga nekad i zakon gane

 

ostao sam do večeri i zurio

ostao sam do ponoći i zurio

ostao sam do jutra i zirio

ostao bih do vječnosti i zurio

i zurio u kam bih se pretvorio

 

ali

prilazili su policajci

jedan po jedna dva po dva

govorili izazivam sablazan

još samo minut

molio sam ja

tuga nekad i zakon gane

 

zurio sam petnaest dana i noći

samo sam zurio

upijao svaku prašku na slomljenom prozoru

znao sam to su praške tvoje slomljene mladosti

samo sam zurio

upijao svaki pokret i vapaj poderane zavjese

znao sam to je zavjesa tvoja poderane mladosti

 

samo sam zurio i

upijao lepršave zvuke što ih zavjesa jauče

samo sam zurio

ostao bih do vječnosti i zurio

klanjajući se sobi djetinjstva tvoga

moleći se krhotinama zvjezdanog otiska

i dalje zureći samo sam poželio

vrati mi se jedina moja

 

nisi se vratila

ja još uvijek zurim

i samo zurim

policajcima je postalo dosadno

više ne izazivam sablazan

i samo zurim

okamenjena gromada zuri

u razbijene prozore moga srca

tražim zvjezdani otisak poslijednjeg plesa

ali tamo još uvijek stanuješ ti ljubavi moja.

 

Bleki – Poeta nema u koga pucati

 

 

Poeta je bio poprilično nježan
uvijek u najboljim godinama
kada mu Grad Čednosti
okovaše
granatama i smrću
srbaljskog bjesnila

Slikar naivno gleda
iskru snajpera
kleknu moleći se
nemojte
dolje su djeca i cvijeće

zapjenušana zvijer krvavih očiju
nastavi maloumni nagon
kosovskih gusala da prazni
nestajući djecu i cvijeće

šta će
nemoćno slijegnu ramenima
stade na branik
od snova
a rekoše mu dobrostivo
ubij da ne budeš ubijen

poeta ljubavi muči
duša mu krvari
koga će ti
bolan
slikar života ubiti

stoji na pustopoljini
gleda metke kako mu pored lica
pored srca ranjenog zuje
vrište
ali on pucati neće
kud puklo da puklo

poeta života stisne zube
um je sleđen
na koga će ti
bolan
slikar ljubavi pucati

čuti u nišanu
jadnika preplašenog
zverinje što zavede
a kod kuće ima istu bol
djecu i cvijeće

prst se ne koči
oroz se treperi
grozota muči
metak se raduje
puška je spuštena
nema se u koga pucati

Nebo se smješi

 

Marini Cvjetavjevoj – Susret u đardinu

Marina Cvjetajeva

 

Mila,

prelijepa li su ti imena

podjećaju na plavo utočište

naše đardine i miris ljubavi

 

ne znaš da naša si družica bila

noći si provodila u vrtovima naših ljubavi

imala si svoje mjesto

između šadrvana i đula smo postavili mali ležaj

od ljubavi i snova

prekrili  ga modrinom neba

išarali zvjezdicama i obasjali  putanjama maglica

mjesec smo obojili čežnojm

 

sa nama u društvu

ti vječiti tragalac

malo bi predahnula

svoju bol bi  sa nama podjelila

bilo bi ti  lakše mrven

ali i to je nešto zar ne

Cvijete naš

 

čak bi se i nasmijala

onom blesavom Debi kad  bi  rekao

zbog tebe bih salto mortale bembašćanske brane

dva puta smandrljo

treći put ne bih smio

zasigurno bi se na smrt slomio

 

Mojsije bi ti zasvirao Podmoskovske verčeri

mignuo na ljubav svoju

Zlata bi rasplela glas

Frka bi postala labud zaplesala

Lela Jela Jelena bi te pogledom milovala

njoj je Herco herc slomio

 

znamo boljelo te

rodni grad te nije uspio zaštiti

rođene ti ubio

no muzika i družba  je i lijek

 

Dobri bi ti prišao naklonio se i  ruku prižio

ti bi se časak dvoumila

njegove tužne djetinje oči bi te ubijedile

ruka u ruci i  lagani valcer bi počeo.

ali  je nestašno dijete hoće dodir

valcer prelijeva u tango

ti ga gledaš poprijeko

zakrečeš glavu

on te pogledom moli:

-Malena

molim te budi dobra

ovo su mirisi našilh ljetnih

podmoskovski večeri.

 

Ti kao da  bi se nečeg prisjetila

prislonila lice uz njegovo i

pokreti bi postali  ples dvoje zaljubljenih

 

Herco bi nešto šapnuo Mojsiju

ovaj  bi dodao malo bolera.

Ti bi se nasmješila  predala se pokretima

i zagrljajima sjećajući se ljubavi svojih.

 

pogledala bi u oči djeteta što lebdi sa tobom

jer tango bez pogleda i nije tango

vidjela istu bol koju ti nosiš

 

pomislila bi evo još jedno biće što tuđe terete prti.

prvila bi se jače uz njega neka te sjećanja tjerala u očaj

ali čula bi kako ti taj bekrija

sa kojim lagano kliziš šapuće

 

Kao desna i lijeva ruka

Tvoja je duša mojoj duši bliska.

Mi smo sklopljeni, blaženo i nežno,

Kao desno i levo krilo.

 

tu bi on naglo zastao  i prekinuo

Ti bi se nasmješila i šapnula mu

tu znam i nastavila gdje je on stade

 

Al vihor se diže, ponor se otvori

Od desnog do levog krila.

 

on bi se postidio

iako je znao da samo si nestašna

stid djetinji uvijek poljubce mami

Ti mu ga poklanjaš i njega više nije stid i kaže:

 

Ja, ljubljuju Vas Marina Cvjetajeva

prijateljice naših tuga

 

tebi srce malo omekša

još jedan poljubac daješ

ništa ne košta

a i vi ste već par

misliš nisu ova djeca baš bezazlena

kradu te malo po malo

snove neke nove nose

 

on bi vidio  da si se umorila

odveo te do  malog ležaja počinka

sjeo do tvojih nogu obgrlio ih

gledao te ne trepćeći

bojeći se da mu ne pobjegneš

 

tvoje  ruke bi  prinosio usnama

grijeo mekim dašcima

ti bi polako tonula u san

željna odmora

 

Mojsije je u elementu

večeras Veliku Damu Tuge za gošću imaju

Podmoskovskoj večeri i Boleru nikad kraja

sada imaju prizvuk valcera sa Sene

Rjabinjuške i Kaline

Lela Jela Jelena  bi uzela Frku za ruku

povela je do Zlate

sada su one razigrane plavetne Ruskinje

uzbibanih grudi raspojasanih bedara

što grudi mlate um mute

u  haljinama žarkih boja

oplemenjim stotinama ruža

što se iza velova tananih boja kriju i izviru

 

ruže i žene se prelijevaju u tisuće boja

njih tri više nisu ruskinje

one su divlje  tatarke

ljute kozakinje nježne jermenke

 

toliko ljepote  nježnosti i ljubavi

malena naša

ti nisi vidjela nigdje

mi je tebi svu poklanjamo

govorila su ružina tjela

 

Lenji bi samo zavrtio palcem i izustio

Подмосковные вечера , e’ hej  sele moja…

tu bi mu glas zamro

umorio  se

 

Baška Baša bi zagnjurio glavu u jedre

oho ho grudi nove dame

da mu ne vide suze

muško je on

nova se čudi odakle joj tolika sreća

da zaviri u ovaj đardin

u kojem toliko milosti i ljubavi ima

 

no ma koliko se trudio

Mojsije nije mogao izbjeći dva poslijednja stiha

 

Eh, rjabina kovrdžava, belih cvetova,

Eh, rjabina , rjabinuška, zašto si tužna ti?

 

Malena ti bi gorko zaplakala

sjećala se najmilijih

svi bi za tobom plakali.

samo  ne i Dobri

Mali Princ

Ne , oni ne bi.

 

on bi poljupcima skupljao tvoje suze i tugu

u svoju seharu bola ih skalanjao

znala bi da je srcem prihvatio tvoju poruku

 

„ Ako se od sreće ne umire, onda se u svakom slučaju okameni.“

 

Malena naša

mi smo dodali

ni od tuge se ne umire

neko samo presvisne

a mi se zaledimo kao ti

 

naučila si nas da se sa svojim tugama izborimo

one su kucale na naša vrata

i kod nas je bilo tragike

ne i prevelike gladi

 

učila si nas  da je lična tragedija samo pjena

u okeanima tragizma svijeta

otvorila si nam oči

nismo hudili za svojim životima

koje smo krojili po mjeri nas samih

jer si nam pjevala o ljubavi  i istini

 

čudan je ovaj svijet

ne vide bol djevojčice koja samo može da vrišti i vrišti

ne bi li  njene riječi

negdje u  pustinjama ljudsjkog uma

bar mali eho izazvale

 

ne vide  da je to bol krhke majke srne

koja djecu ljubi i gubi

a pomoći ne može dobiti

ne vide da je to bol svih majki od postanja

koja od nečovječnosti djecu gube

 

ne čuju krik  ljudskosti žene

zaljubljene u život po mjeri neba.

ne shvataju krik djevojčice

majke koja

 

Istinu zna

 

tu negdje bi Mojsije morao završiti svoju simfoniju

grlice bi popadale na rosu đardina

sluteći rekvijum

njemu su se ruke  počele kočiti

on pogledava ka gošći

ona hoće da spije

vidi on vrijeme za rekvijuma nikako nije

za Moriće još manje

jer ovdje ubijena majka hoće da sni

 

 

vidjelo se naša centofilija

Marina Cvjetajeva je   potresena i umorna

 

Dobri  je nježno obgrli

laganu ko san

bi  je podigao je i položio na ležaj  nadanja

njjenih i naših,

 

prekrio je velovima ljubavi

cjelov joj spustio na čelo

tamo gdje se sa bujnom kosom spaja

šapnuo joj

 

Malena naša

 

nećeš se ljutiti ako Ti poneki stih ukrademo

ljudima u Tvoje ime poklonimo

mnogo  je ljubavi i milosti  u njima

potrebni su  ovom svijetu.

 

 

Djevojčice naša,

još čutimo tvoje istinite  riječi  tvoje

ljubav kojoj  si nas naučila

sada se malo odmori i mirno spij

ništa se ne boj.

mi ćemo paziti na tvoje darove

 

Volimo te

 

iste te noći

neko novo dijete hita da pita

 

„- Gde su labudovi? – Oni su odleteli.

 

– A vrane? – Ostale su vrane.

 

– Kuda će labudovi? Kuda i ždrali.

 

– Zašto su otišli? – Da krila olagane.

Kamo su nestala naša ljetna proljeća ( II Dio)

Kamo su nestali naši nesusreti?

 

Nikad se to nisam pitao.

Nisam ni trebao.

Imao sam ih u sebi.

To mi je bilo dovoljno.

Tako sam naučio da oni koji vole ubijaju one druge koji vole.

Oni drugi koji vole,takođe ubijaju one prve.

Ovi prvi na crni petak  u  tržnici nestalih kupuju  pupoljke ruže.

 

Dvanaest  pupoljka sunčano crvene boje,naizmjenično prošarane .

Za svaku našu godinu nemilovanja po jedan prekrasni,

orošeni pupoljak ,što u hježnosti ljubavi blista kao suza u mom srcu  mila.

Pada mi na pamet da se prečesto opraštam od tebe jedina moja.

Nije važno,jer znam da voljeću te do groba barem.

Možda i poslije,ali ti to ne mogu zasigurno reći.

Radili smo sve i svašta,ja napose,i zbog toga ću možda u pržun leći.

Tamo ležati i tebe voljeti bilo bi grešno i pretoplo.

Magneti bi tu radili.A to ne želim.

Tih dvanaest pupoljaka sunčano crvene boje,

naizmjenično prošaranih suncem,

za svaku godinu ljubavi naše,

prvi put neću poklanjati tebi jedina moja.

 

Položiću  ih na odar ljubavi našoj,

koji okićen snovima i pjesmama mojim,

blješti u duši mojoj.

 

Sješću na pod i gledati azurno dijamantnu anteriju,

što na ležaju decenijama miruje i samuje.

Čeka tebe da joj život udahneš.

Ona već miriše na tebe,

tvoje tijelo bijelo,tvoje tijelo mazno.

 

Ja sam je u mislima na tvoje ukrase stavljao,

da bih je potom skidao i tvoje tijelo milovao.

Da li se ja ovo opraštam od tebe mila moja.

Nije važno,jer znam da voljeću te do groba barem,a možda i poslije.

To ti ne mogu zasigurno obećati.

 

Radili smo divne stvari i zbog toga raj ćemo možda steći.

A tamo biti i tebe violjeti, ja ne bih smio kriti i i garant ću zgriješiti.

Zato ta, nježno plave anterija što na odru ljubavi leži,

nikad neće biti na tebi jedina moja.

Ostaće samo nijemi svjedok sa mirisima djevičanskim,

tvojim,

da me sjeća na dane praznika nedosanjanih naših.

Praznovanja ,kada sam htio  cvjeće brati,krasti,kupovati ,

da bi ih tebi poklanjao.

 

Ne bi to bilo tek tako,neko cvijeće.

Bile bi to ljubičice nježne i mirisave, neubrane.

Ruže snene i opojne, na grmovima sanjive.

Na oluje i munje svikle.

 

Tada bih nestašno skidao snježno plavu anteriju,

koju si upravo obukla.

Igrali bi smo igre mazne,iskonske.

Dva bića a jedno tijelo.Ponekad, dva tijela a jedno biće.

Ruže pupoljke i snene ljubičice sa tvoga tijela bih krao i brao.

Uzimao i milovao ,govoreći da te volim,ljubavi moja.

 

Ti bi mi vjerovala.

Govorila bi mi da me voliš,ja bih ti vjerovao.

Sada bi onaj vječni sumnjivac u meni dodao :

–  Možda?

 

Pa da li se ja to opraštam od tebe jedina moja?

Nije važno.

Znam da voljeću te do groba barem,

možda i poslije,ali ti to ne mogu zasigurno reći.

Ljubav naša bješe jedno jedino čistilište zaljubljenih duša.

Duša i srca što volješe se .

Milovaše i maziše.

Ljubiše i paziše.

Diraše i radiše ,i jošte tražiše svašta nešto .

U travi i cvijeću,u snovima  i na javi.

U halvatima ,na podovima toplin in hladnin,

ležajevima bračnim,francuskim ,mrčnim.

Otomanima starim i novim.Ishabanim i polovnim.

Slomnljenim foteljama i sjajnim.

Jadnim i mekim,turobnim i zaboravljenim.

Izgubljenim i željenim.

Voleći se mnogo,mnogo,preko nekoliko mnogo puta,

i još više i još jače,i još bliže, dalje, jako, nježno,  zaljubljeno,sneno, silovito.

Voljeti se htjeli, i mazno ,toplo. dječije,ljudski,bratski,svojski, ljubavnički.

 

Ne znaš i ne znam da li se ovo ja opraštam od tebe.

Puštam riječi da mi same klize,

A na uskrs kad Hristos se rodi ,

na dan kada od mene u tujinu ti hodi.

 

Nisi vjerovala da tada izgubi mene,

Sa vlakova, pare ,lelujave sjene bježeći od samoće,

ti pobježe od mene.

Džab džaba si tražila , vrištala pomoć.

Ne pomogoše ni sunčeve mjene ,ni mjesečeve sjene.

Zvjezdice i maglice glavu okrenuše .

Izdala si ih ,mila moja.

Meni si leđa okrenula da bi stranjskom svijetu odhodila.

 

Nikad ti nisam pričao za suze mojih jada ,

onih što rodih te sa njima,dvanaest godina prije tebe,

i dvanaest godina poslije tebe.

Sve je u parovima.

Sve dvije po dvije ,letješe,dok ne postaše jedno tijelo,

a polovice dvije nevine.

Snovi,java,uranjanje u tijelo bijelo,tijelo čedno neveselo,

na podovima nekog halvata što ima snove da nas njima ubuhvata

.

Mila moja koliko sam ti  djetinje ljudskosti htio dati.

Koliko ljubavi i nježnosti, mila,

sam poklanjao tebi da bi radosna bila.

A ti to nisi znala.

 

Toliko sam te volio, jedina ,

tako mi ovih sjedina i pjesama nježnih ,

okean bi ta ljubav ispunila,

a Himelajske gora male bila,

a da je ne potopi ,da je ne zaguši.

 

Činilo se da nikad neće ,ljubav moja, da presuši.

Ipak i opet,unatoč svemu i protiv,čak i lav je lakše krotiv,

sve se uroti protiv nje, ljubavi moja jedina.

 

Čak i ti!

 

Dok padaju ove tužne riječi,

pitam se ,

da li se ja to opraštam od tebe jedina moja.

 

Nije važno.

Znam da voljeću te groba barem.

A možda i  poslije ,to ti zasigurno ne mogu obećati.

Imamo svoju malu planetu spremnu za nas dvoje.

Sve se nešto pitam ,

da li nas isti puti ka njoj vode ili će svako na svoju stranu da ode.

 

Kao i uvijek prije.

 

 

 

Kamo su nestala naša ljetna proljeća ( I Dio)

Mila Krhka ružo,

Gotovo je.

A ti bi da počnem.

Ne ide to tako.

 

 

Danas sam došao da se oprostim sa tvojim snovima.

Ti uvijek negdje bježiš.

Pa se vratiš.

Ne mogu više dolaziti u njih.

I nikad ne pitaš kako je bez tebe?

 

I znam opet ćeš otići.

Kako li  sve miriše na tebe i nestanak,ili ako ti je lakše odlazak tvoj.

A to boli mila.

Kao da te neko metalnim kanđama grebe po grudima,pa onda žiletom reže i turpijom struže.

Na sve te krvave rane još dodaješ slanu vodu i čisti etanol.

No,to nije ništa.Fizički se bol još može podnijeti.

Sviko sam tome.

 

Ali ima ona tupa bol što udara u grkljan ,pa ga stišće i zavrće,

pa se poput kame u mozak zabija i burgija.

ko vađenje zuba kovačkim mašicama na zdravo.

Hoće   da vrištim od nedostajanja Malene,,a ne mogu.

Stid me je.Odrastao sam.Samo djeca plaču kad ih boli.

A u mene djetinje srce,djetinja duša.

Ljubav čista kao bebica što je tek proplakala prvi put.

A ne smijem plakati.

I sve nešto mislim, ako bih počeo plakati,isplakao bih čitav život.

 

A ne može to tako.Ta bol je ništavna.

Jes’ da je moja i da je ne mogu zaboraviti.

Kako ćeš je zaboraviti kad te svakog trena pritišće i boluje?

Ja još uvijek imam one svoje poslove.

 

Treba pomoći djeci i djevojčicama.

Svuda  okolo,i bliže i dalje čujem vrišteće boli kako pomoć traže.

Sav se svijet kupa u bolu?

Koliko djece ima pa ih svakodnevno ukopavaju sa užasima preživljenog?

Koliko djece ima koja ne mogu kriknuti?

 

Usta im začepe ,nož pod grlo,u grlo im stavljaju,

i šta im još sve rade   mila moja.

Koliko djece ima,jedina moja,

koja ne upoznaše koricu kruha,

ni majčinu ljubav?

Morao sam bar jedno dijete spasiti, ljubavi moja.

Ispalo je da sam ih spasio više.

Nisam ponosan na sebe.

Nimalo.

Nisam mogao spasiti sve.

Nisu mi dali.

Ovdje na zemlji faktori kao prostor i vrijeme su ograničavajući.

Ispred njih se ispreče zli ljudi.

Ili imaš vremena ,a prostora nemaš.

Ili imaš prostora,a vrijeme je davno isteklo.

 

Mene malo ljubav potkačila, pa otkačila i ja bih da plačem.

Kažem boli me.

Neće moći.

Ne dam da me boli.

 

Ljubav je radovanje i kad je tužna.

Rastanak znači , neko je volio i voljen bio.

Šta će ti više?

Voljen bio i snove snio.

Milovao i ljubio.Igrao se i jurio.

Znači sretan, presretan je neko bio.

Ljudi su sebični i nestrpljivi.

Hoće sve.Odmah i zauvijek

.Nisu svikli odricati se i poklanjati.

 

Kako bih jadan i siromašan bio, da te kojim slučajem nisam sreo.

I sve one grlice mile,što su mi se na grudi oslanjale ,

grlile i ljubile,mene blećku ljubav poklanjale.

 

Sve sam ja to shvatio i to davno ,jedina moja.

Istog trena kad su tvoje riječi presahle.

 

Ali jednom godišnje,na dan našeg poslijednjeg susreta ,

avgusta mjeseca ,bol se nenadano vrati i

poput bumeranga me posred čelenke strefi,

pa se spusti u grkljan ,pa burgija do srca.

Ja mu ne dam da vrišti.

A ti se i ne sjećaš naših susreta.

 

.

Nosim ti je dvanaest pupoljaka bijele ruže,orošene suncem i titram.

Ne hodim ,ne lebdim,već lagano nabadam.

Korak po korak.Titraj po titraj.

To srce ne želi kraj.

Misli ,ako sad odem i ne vratim se,ono će morati ostati na splavu.

Pa se pita kako ću je bez njega?

Na splavi opkoljenoj modrozelenom tišinom djevojčurak neki drijema.

Liči na tebe,ali srce ne titra i ne pleše.

Znam nisi ti.

 

Malo je pogurena i ramena joj se tresu.

Kanda ,plače.

Šta ima plakati na mom splavu?

Nemilosrdno srce moje me pita.

Ja ga korim i kažem:

-Nisi se samo ti pretplatio na bol.

Pusti djete ,da svoj isplače.

Rijeka Djetinja , a Modra je velika,primiće je i proslijediti dalje.

Možda stigne do onoga kome je najmjenjena.

Ne obazirući se na ramena koja se tresu,

ja pupoljke slažem jednu po jednu polukrug.

Dvanaest pipoljaka,to je mnogo trnja.

Ja nisam pažljiv zato što ne želim biti.

Trnje me bode,ruke mi krvare,i ja zalijevam ruže krvlju srca ranjenog.

Na daskama splava se  javlja cvijet nalik srcu.

Nisam siguran;mojem ili tvoje.

No kad zadnji pupoljak legne sve zaigra,sve zatitra i …

Ja požurio kao da mi život zavisi od toga.

Srkletiti ne valja,već sve po redu,mila moja.

Ništa mi više ne može pobjeći.

Ponosan sam je.

Niko meni nije kriv što te toliko volim.

Možda mrven  ti , mila moja.

A onda se sjetim nekih tvojih riječi pa se nasmijem.

Ja bih  po običaju lupao ko tele u šarena vrate:

-Ništa ne umijemo zadržati,čak ni vlastiti život.

Ti se ljutila:

-Na mrtvo ću te ubiti  ,ako ne zadržiš život zauvijek.

Trebaš mi, da me voliš i juriš.

 

Jurio sam te mila moja ,čitav život svoj.

Ali se kompas pokvario

i sada tapkam u mjestu.

Ali svjetlosti  ima toliko mnogo,

da ponekad ne znam šta ću sa njom.

Opisujem krugove oko sebe.

Jedan za nas.

Drugi  za ljeto i proljeće..

Treći za pijesak i more.

Četvrti za sunce i mjesec.

Peti za putanje i grlica let.

Šesti za zvjezdice i maglice.

Sedmi za Svjetlost i Milost.

 

Tu bih zastao i zamislio se.

Neparan broj?

Počešao bi se desnom rukom iza lijevog uha i zamislio se.

Kakav neparan broj se strefio?

Sedam je i simboličan i formilističan broj i svakako je paran.

 

Uostalom svaki moj krug je dat u parovima.

I svaki još po dva osjećanja nosi.

Tako svaki krug ima dvadeset osam značenja za mene.

I dvadeset osam značenja za tebe.

Mnogo  je to parova i ljubavi mila moja.

Sasvim dostatno za nas.

 

Kamo su nestala proljeća naša, mila moja?

 

**

 

Oprosti mi Princezo.

U oku mi nešto zasuzilo,valjda ove jesenje prašine.

Moram prekinuti, bojim se da te ljutnja hvata.

A ne volim kad se Mila djevojčica ljuti.

Ako poželiš završiću priču o našem prvom sastanku ,

koji znači rastanak.

Kasno si došla mila.

Prekasno.

A ni ime ti ne znam.

Ni kakve snove sanjaš.

 

Ugodnu i laku noć.

 

XXXX

 

 

 

Bleki – Bolero,more , Princeza i ja

Princezo

Ovih mjeseci sanjam isti san. Noćima lebdim. Iskopao sam ga iz mladosti. Bio je zapreten godinama mojih traganjem za tobom.

Bože mili , koliko ja to godina imam?

Sasvim dovoljno da počneš stariti.

Aha ,kako ne?

A ti tek dijete!

Ne znam , nekako mi se ne čini da je rapodjela poštena.

San sam nazvao Bolero , more ,Princeza i ja.

Pitam se : Što li sudbo?

Sunce treperavo , se uranja u more koje blista , otvara se i šalje blještavu stazu ka nama.

Staza sjaji i titra poput djevičanskog maslinovog ulja ,po kojem lebde platinom optočeni blistavi dijamanti. I svakim se lahorastim mreškanjem vjetra ,prelijevaju u svjetlucave iskre u tvojoj kosi. Ona se stapa sa rumenim nizovima iskričavih rubina i lelujavim nagovještajima djetinjih osmijeha.

Ne sjećam se da li sam te gledao u krajoliku ispred sebe ili sam krajolik slutio u tvojim očima. Talasi, kao da su u pozadini naših bila, neprimjetno, uporno, akord po akord uvodili zvuke Bolera. Mnogo bolera.

Sunce lagano klizi po pučini, tiho uranja u more. Tanka nit koja dijeli sumrak i noć, pretvara se u čežnju koja smiruje ludu djecu u nama.

Mi sada želimo samo da smo jedno.

Ti me upitno gledaš?

Žalim, iako želim, ne mogu zaustaviti Sunce, zaustaviti Bolero . Odvraćam pogledom , sliježem ramenima, kao da kažem ;nemoćan sam zaustaviti tu ljepotu da i dalje tone i potone. Skoro da osjetimo dah nemoći, tuge.

Spašava nas Mjesec.

Ti se veselo smiješ mojoj nemoći ili ne htijenju. Izazivaš me, jer novi akter , bajke ove noći , je nasmijani srebreni nestaško.

Onaj veliki krvavi Mjesec koji se katkad javi , kad pokušava da dostigne Sunce i kada ona poslijednja crta tone u more u bijegu Mjesecu i podvodnom traganju za novim danom.

Kao u nekom bijesu što ne može sustići Sunce, Mjesec preuzima vlast na večernjem nebu i moru. Obasjava pučinu, koja postaje nepregledno polje tamnih ljubičica, koje se neprestano biserno prelijevaju i klize.

Poput Sunca i Mjesec u središnjici srebrenkastog prelivanja , stvara onaj isti put sa biserjem, rubinima i dijamantnim iskricama tvoreći aleju ljubavi što se talasa ka nama.

Zvijezde žmirkaju i ljute se što su zapostavljene. Bolero ječi. Sve je usporeno osim muzike i srca.

Krešendo.

Bolero tuguje.

Tišina.

Oko muzike i nas sve zanijemilo.

Samo naša tijela ubrzano dišu i spajaju se.

Mjesec to osjeća i smiješi se.

Iako moćan , večeras stidljivo skreće pogled ka zvijezdama i utišava sjaj. Maglice se probijaju i poput ružićastih, zelenih, ljubičastih, plavih, bijelih, zlatnih i srebrenih velova pokreću se za muzikom.

Bolero to čuti i umiljava se. Zvijezdice više ne trepću i one plešu. Maglice ih grle i miluju.

Savršenstvo Jedinog Stvoritelja je prekrilo najbliži krajolik u čast nježne i čiste djetinje ljubavi.

Krešendo.

Stvoren je privid da se Mjesec ogleda u moru ili kao da on , sa odrazom zvijezdica i maglica ,izvodi ritualni ples plodnosti.

Note su gušće, instrumenti se umnožavaju,akordi se prelijevaju.

Da li to Mjesec ili Bolero lude?

Nismo ni svjesni da to mi gubimo razum.

Ruke se dodiruju.

Poljubac?

Ne,još!

Dvojba? Ne , nimalo. Čeka se onaj tren kada sve utihne i iznova istog trena sve počinje.

Kada se sve rasplinjuje i ponovo rađa.

Usne vlažne od mora ili suza, tko to zna?

Zar je to važno dok klize jedne ka drugima, tražeći se samo tren u kome se spajaju i ljubav vode.

A onda?

Bolero skoro da vrišti.

Klizi.Vivo,vivače!

Mjesec okreće glavu.Prijekorno gleda Zvijezde, one prigušuju sjaj. Samo maglice trepere.

To Mjesec,to zvijezde ,ne žele postiditi Djecu.

Djeca ne žele prekinuti poljubac. Poljubac ne želi zaustaviti ruke. Ruke milovanja, ruke nestašne, ruke su ljubavi to.

Suze ne bi trebale prestajati liti. Od sreće.Niti spajati se.Od ushita.

Da li su to Anđeli,maglice,Bolero il’ neko potonje vrijeme poslali svoj znak?

Zbog onih letećih svjetlucavih odsjaje , što prelaze horizontom vjerovali smo da jesu. Znali smo da se ljubav neumitno usađuje, ukopava, betonira u našim dušama.

Činilo nam se da vrijeme nije bitno.

Podcijenili smo ga. Sasvim izvjesno, jasno.

Ono je stalo, samo radi ove večeri, ovih maglica, zvjezdica ,Mjeseca , Bolera i nas.

Bolero posustaje.

Uinat njemu , usne su rascvjetali pupoljci.

Mjesec se polako skriva iza oblaka, koji se nenadano pojavljuju.

Pristižući vjetar polako šapuće imena.

Tvoje i moje.

Proljeće i dobrota. Dva sretna bića , što usred plavetnog ljetnog Oceana žele da uranjaju jedno u drugo.

Kiša počinje padati. Stapa se sa suzama , briše tragove rađanja. Bolero nestaje nošen vjetrom. Tijela uzbibana,more se talasa.

Više nikad ništa neće biti isto za nas dvoje.

Opčinjeni, mi to još ne znamo.

„Mila sada bi nam dobro došao kišobran“ – kažem ja.

„Ludice, sami smo na plaži sa hiljadu kišobrana“ – kažeš ti.

Kasniš ,tek sad svlačiš mokru haljinu , ležerno je spustaš na pjesak i letiš u zagrljaj mora koje počinje da pjeni.

Zastaneš, okreneš se ka meni, osmijehneš se.

Ja ne znam da li je ta iskričava bjelina u tami krajolika od pjene ili tvoga bjelokosnog tijela.

Ja nemam izbora , trčim ka tijelu ili moru što se pjene.

Čini se sve je na mjestu i kako treba da bude.

Ti si u mome zagrljaju. Srca lupaju , dah zastaje . Ne znamo ko se više uzbibao , naše ustreptale nježnosti ili bolerom zaluđeno more.

Na obzorju se svakom zlu izgubilo trag.

„ Vidi , vidi svu tu nestašnost i ludovanje “ – mislim ja.

„Vidi,vidi ti mi nešto puno naivan.“- odmisliš ti.

A znamo, to nas je ljubav svojim svilenim krilima ogrnula.

****

Hoćemo još sna , ali tu , u tom zagrljaju mi se gubi san.

Ne mogu reći da djevojčica ima tvoj lik.

Ali je prelijep i čedan.

Zbog toga mislim da bi mogla biti Ti.

A možda i griješim.

Moram.

Zbog čednosti.

I časnosti.

Laku noć Malena.
Bezbrižni sni.

Dopisano,

Učila si me,

ako se nešto i prećuti , nije laž.

Ipak oprosti mi.

 

Bleki – Pahuljici

Malena,
sva moja stanja   se doraze na slikanje.
Ne idu me slike i boje.
Ne slušaju me.
Izgubila se radost iz slika.
Prisutna je velika zbunjenost i tuga.
Ima mnogo nježnosti,
ali sve je izgubljeno u nedefinisanosti,
nejasnimim obrisima.
Znaju boje  i slike šta mi je u srcu.
Nedostaješ mi mila.
Svakim danom se budim sa nadom
prelijepa djevojčica će mi doći.
Ali drži me nada.
Malena me se nije odrekla i zaboravila.
Doći će?
Čitala si moj san?
U njemu tvoje riječi.
I ljubav naša.
Imam ja još  lijepih, iskrenih i nježnih riječi i osjećanja.
U sehari ljubavi zaključane tuguju.
Ali se susprežemo da ih sve šaljemo.
Bojim se da te ponovo ne uplašim.
Misleći na tebe ,
ja opet sanjam bajku nalik tebi.
Nježnu,a iskričavu.
Čednu , a raskošnu i čulno,
ako trešnjine usne tvoje..
U mojoj,
eh, kad bi smio reći,
u našoj bajci ,
u svojoj  snenosti  blistaš  i lepršaš,
snena  Princeza,
privid.
Nisam te slučajno nazvao princezom.
U mome srcuostaje zaleđena fotografije,
predivne Prineze iz bajke.
I svaki pogled  u tebe ,
sjećanja još uvijek žive i miluju,
raduju  i raznježuju.
Omjehuješ mi se onim  anđeoskim osmijehom,
punim djetinje dobrote i snene  blagosti,
kojim si me zartobila,
i uzvijek iznova pomišljam.
-Bože kako je lijepo ovo dijete,Milosti puno.
Ugodan let Anđele moj.