Kamo su nestala naša ljetna proljeća ( I Dio)

Mila Krhka ružo,

Gotovo je.

A ti bi da počnem.

Ne ide to tako.

 

 

Danas sam došao da se oprostim sa tvojim snovima.

Ti uvijek negdje bježiš.

Pa se vratiš.

Ne mogu više dolaziti u njih.

I nikad ne pitaš kako je bez tebe?

 

I znam opet ćeš otići.

Kako li  sve miriše na tebe i nestanak,ili ako ti je lakše odlazak tvoj.

A to boli mila.

Kao da te neko metalnim kanđama grebe po grudima,pa onda žiletom reže i turpijom struže.

Na sve te krvave rane još dodaješ slanu vodu i čisti etanol.

No,to nije ništa.Fizički se bol još može podnijeti.

Sviko sam tome.

 

Ali ima ona tupa bol što udara u grkljan ,pa ga stišće i zavrće,

pa se poput kame u mozak zabija i burgija.

ko vađenje zuba kovačkim mašicama na zdravo.

Hoće   da vrištim od nedostajanja Malene,,a ne mogu.

Stid me je.Odrastao sam.Samo djeca plaču kad ih boli.

A u mene djetinje srce,djetinja duša.

Ljubav čista kao bebica što je tek proplakala prvi put.

A ne smijem plakati.

I sve nešto mislim, ako bih počeo plakati,isplakao bih čitav život.

 

A ne može to tako.Ta bol je ništavna.

Jes’ da je moja i da je ne mogu zaboraviti.

Kako ćeš je zaboraviti kad te svakog trena pritišće i boluje?

Ja još uvijek imam one svoje poslove.

 

Treba pomoći djeci i djevojčicama.

Svuda  okolo,i bliže i dalje čujem vrišteće boli kako pomoć traže.

Sav se svijet kupa u bolu?

Koliko djece ima pa ih svakodnevno ukopavaju sa užasima preživljenog?

Koliko djece ima koja ne mogu kriknuti?

 

Usta im začepe ,nož pod grlo,u grlo im stavljaju,

i šta im još sve rade   mila moja.

Koliko djece ima,jedina moja,

koja ne upoznaše koricu kruha,

ni majčinu ljubav?

Morao sam bar jedno dijete spasiti, ljubavi moja.

Ispalo je da sam ih spasio više.

Nisam ponosan na sebe.

Nimalo.

Nisam mogao spasiti sve.

Nisu mi dali.

Ovdje na zemlji faktori kao prostor i vrijeme su ograničavajući.

Ispred njih se ispreče zli ljudi.

Ili imaš vremena ,a prostora nemaš.

Ili imaš prostora,a vrijeme je davno isteklo.

 

Mene malo ljubav potkačila, pa otkačila i ja bih da plačem.

Kažem boli me.

Neće moći.

Ne dam da me boli.

 

Ljubav je radovanje i kad je tužna.

Rastanak znači , neko je volio i voljen bio.

Šta će ti više?

Voljen bio i snove snio.

Milovao i ljubio.Igrao se i jurio.

Znači sretan, presretan je neko bio.

Ljudi su sebični i nestrpljivi.

Hoće sve.Odmah i zauvijek

.Nisu svikli odricati se i poklanjati.

 

Kako bih jadan i siromašan bio, da te kojim slučajem nisam sreo.

I sve one grlice mile,što su mi se na grudi oslanjale ,

grlile i ljubile,mene blećku ljubav poklanjale.

 

Sve sam ja to shvatio i to davno ,jedina moja.

Istog trena kad su tvoje riječi presahle.

 

Ali jednom godišnje,na dan našeg poslijednjeg susreta ,

avgusta mjeseca ,bol se nenadano vrati i

poput bumeranga me posred čelenke strefi,

pa se spusti u grkljan ,pa burgija do srca.

Ja mu ne dam da vrišti.

A ti se i ne sjećaš naših susreta.

 

.

Nosim ti je dvanaest pupoljaka bijele ruže,orošene suncem i titram.

Ne hodim ,ne lebdim,već lagano nabadam.

Korak po korak.Titraj po titraj.

To srce ne želi kraj.

Misli ,ako sad odem i ne vratim se,ono će morati ostati na splavu.

Pa se pita kako ću je bez njega?

Na splavi opkoljenoj modrozelenom tišinom djevojčurak neki drijema.

Liči na tebe,ali srce ne titra i ne pleše.

Znam nisi ti.

 

Malo je pogurena i ramena joj se tresu.

Kanda ,plače.

Šta ima plakati na mom splavu?

Nemilosrdno srce moje me pita.

Ja ga korim i kažem:

-Nisi se samo ti pretplatio na bol.

Pusti djete ,da svoj isplače.

Rijeka Djetinja , a Modra je velika,primiće je i proslijediti dalje.

Možda stigne do onoga kome je najmjenjena.

Ne obazirući se na ramena koja se tresu,

ja pupoljke slažem jednu po jednu polukrug.

Dvanaest pipoljaka,to je mnogo trnja.

Ja nisam pažljiv zato što ne želim biti.

Trnje me bode,ruke mi krvare,i ja zalijevam ruže krvlju srca ranjenog.

Na daskama splava se  javlja cvijet nalik srcu.

Nisam siguran;mojem ili tvoje.

No kad zadnji pupoljak legne sve zaigra,sve zatitra i …

Ja požurio kao da mi život zavisi od toga.

Srkletiti ne valja,već sve po redu,mila moja.

Ništa mi više ne može pobjeći.

Ponosan sam je.

Niko meni nije kriv što te toliko volim.

Možda mrven  ti , mila moja.

A onda se sjetim nekih tvojih riječi pa se nasmijem.

Ja bih  po običaju lupao ko tele u šarena vrate:

-Ništa ne umijemo zadržati,čak ni vlastiti život.

Ti se ljutila:

-Na mrtvo ću te ubiti  ,ako ne zadržiš život zauvijek.

Trebaš mi, da me voliš i juriš.

 

Jurio sam te mila moja ,čitav život svoj.

Ali se kompas pokvario

i sada tapkam u mjestu.

Ali svjetlosti  ima toliko mnogo,

da ponekad ne znam šta ću sa njom.

Opisujem krugove oko sebe.

Jedan za nas.

Drugi  za ljeto i proljeće..

Treći za pijesak i more.

Četvrti za sunce i mjesec.

Peti za putanje i grlica let.

Šesti za zvjezdice i maglice.

Sedmi za Svjetlost i Milost.

 

Tu bih zastao i zamislio se.

Neparan broj?

Počešao bi se desnom rukom iza lijevog uha i zamislio se.

Kakav neparan broj se strefio?

Sedam je i simboličan i formilističan broj i svakako je paran.

 

Uostalom svaki moj krug je dat u parovima.

I svaki još po dva osjećanja nosi.

Tako svaki krug ima dvadeset osam značenja za mene.

I dvadeset osam značenja za tebe.

Mnogo  je to parova i ljubavi mila moja.

Sasvim dostatno za nas.

 

Kamo su nestala proljeća naša, mila moja?

 

**

 

Oprosti mi Princezo.

U oku mi nešto zasuzilo,valjda ove jesenje prašine.

Moram prekinuti, bojim se da te ljutnja hvata.

A ne volim kad se Mila djevojčica ljuti.

Ako poželiš završiću priču o našem prvom sastanku ,

koji znači rastanak.

Kasno si došla mila.

Prekasno.

A ni ime ti ne znam.

Ni kakve snove sanjaš.

 

Ugodnu i laku noć.

 

XXXX

 

Nastavak u 20.08 h

 

Bookmark the permalink.

Komentariši