To vam je tako
jednostavno i lako
reče Ja jesam
ljudima od blata
imate raj
i pakao
vi birate ples
Raj je za moje duše
vatra je zavodnikova prevara
tako vam je to
reče On Milosni
lako i jednostavno
ljudima od zemlje
imate Milost i Ljubav
od Mene
plam i vatra
to vam je od vas
jednostavno i ne baš lako
reče Jedan Jedini
ljudima od ognja
to vam je tako
Iza vrata snova
zaključah
kap istine
krhku ružu
da ne odluta
iz duše moje
a ja
tko da zna
*
Šta je žena bez čovjeka
tužna i sama zaklinje se
nikad više
a opet prelijepoj i blistavoj
srce joj uvijek slome
A čovjek bez žene je
sleđena okamina bez nade
čak i nikad više
ne postoji u snovima
izgubljene ljepote se ne vraćaju
Šta će čovjek bez žene
sjesti na klupu na kraju grada
gledati pute što odlaze
a nikad se ne vraćaju
dok snježi i lice rosi
Šta će čovjek bez žene
plesati sa vjetrom
hvatati pahuljice
tragati za ženinim likom
u treptaju zaleđenih kristalića
Šta će čovjek bez žene
a ona nenadano usni
klekne i moli
strpiti se
barem još jednom snu
Bila je umorna
pa nečujno usnila
Ljepota mila
Od tada današnjim danom rečeno
pristavila se tmurna hladna noć
polako pletuć svoju mrežu
Vjetar zavija granje lomi
crijepove ruši
sijeva
Na sve strane zmije iskre
prelijepe su
vrcave i blještave
Nebo grmi i atakuje
zmije udare gdje stignu
i gdje im je ćeif
Udari zaglušuju
luduju i plaše
grooom grooom groom
Poneko ih ne čuje i ne osjeti
taj je gotov zreo za rekvijum
zamalo pa avetinjska noć
Traje to tri četiri dana
pa onda sunace grane
stidljivo
Proljeće nikad da se ugura kako dolikuje
nikako da se osnaži u ljepoti svojoj
pogubi bijelu hladnoću
Oluja posustaje
na izdisaju je
da li je to…
Vazduh je pun ozona
svježine i čarolije
proljeća
Mirisi svježine
putuju nebom
obasjavajući duge
Uskoro sve će početi
da se budi ili umire
rađa ili nestaje
Možda već od večeras
nova se bol ljubavlju zarobljava
vrteška je neizvjesna
A Ljepota Malena i dalje sni
Dok bluz klizi
nemirima
rubinovog tijela
ona jeca
prelamanje jednog sna
krajolika ljubavi
u kome naši dodiri rastu
a zamiru
milujući proljetni bluz
što izvire iz šedrvana
njenih plavetnih đardina
sve boli
a rastanak postaje svijedok
pomraćenje uma
u postanja novog univerzuma
kada se vodila ljubav
Tišina i sni
Nebo boje safira iskri
u tvojim crnim očima
sunce me ljuti
krade sjaj tvojoj kosi
ja konj
beznadežno zatelembačen
u sve tvoje dane
sanjam
krhku ružu
sa mirisima djevičanskih ljubičica
i skrušeno
nadom molim
Bože Milosti i Ljubavi
spasi je od zla
Vreme leta
tebe nema
a bluz i dalje fura
ne dolaziš u moje mahale
ne tažiš me u snovima
osjećam da si tu
kraj neba moga
što polako kraj tvoga klizi
to su samo sekunde
milimatri
jasno mi
nećemo se sresti maleno moje
toliko voljena i željena
šta možemo
tebe nema
a bluz i dalje fura
darivala si mi sve
bila moja grlica malena
što ka nebu leprša
ne znaeš
koliku sreće ljubavi sijala si
pjesmama svojim i glasom
ptice što umire pjevajući
sni stoper a ti mreš
dok plavet i dalje fura
Ja se vraćam u prošlost
ali se nikad ne isplačem
u inat godinama
ljudima i svemu
u inat njemu
jer on meni svako malo
djetešce
malena
mila
milo moje
ljubavi moja
ne ide to tako
sve da ima zubarska klješta
neće on izvući moj bol
suzu sam kanula
ali bol ne dam on je moj
crne me oči tužno gledaju
pitaju me kako ćeš me voljeti
ako ne izbaciš bol mila moja
kako ćeš mi sebe dati
ako ne isplaćeš srce svoje
moje ga plave oči tužno gledaju
dvije su suze iz njih kanule
iz lijevog rubin krvava
iz desnog safir ledena
ledena za ljubav izgubljenu neobljubljenu
krvavu za novu što vri
očima ga zovnu on joj priđe
ona ga pomiluje po licu i kaže
idi sad vrijeme nam nije
dođi neki drugi dan
dok isplačem bol mili moj
da bih ti čednost svoju dala
pomiluje ga po licu cjeliva
ne želi da ide ali ga gura
idi sad vrije nam nije
dođi mi odmah i još prije
vremena nemam za plakati bol
želim da me ubereš mališa moj
namah i sad
Nakon vremena
i još nekoliko godina
a sjećanja lebde
dani se čine kratkim
sve više nedostaju
dok snovima klize lica
anđeoska i mila
svih onih djevojčica
što srce su mi slamale
a ja mahlukat
samo sam znao voljeti
svim srcem preko glave
ponekad i do kragne
oprostite mi mile
u zahvali mojoj shvatićete
zašto još uvijek nosim rolke
bjeličaste i safirne
vezene vašim djetinjim dušama
Žao mi prijatelju moj
zadnji su dani bili
rat je i sunce je sijalo
zlaćana jesen nas slavila
lišće još svježe od krvi
stopala nam milovalo
junake
više konje bijele
što neobuzdano za vatrama vranim jure
gledali u mjesec
vidjeli u njemu oči đardina naših
sanjali o mramornim grudima
i ruci što se titrajući zavlači
tamo gdje je stid
negdje u daljini puče
ti sa osmjehom na licu
kao i uvijek reče
ova je moja
gurnu me daleko
što dalje si mogao
i nesta
a nisi ni trebao biti tu
žao mi prijatelju
što sam gledao mjesec
tražio oči moje malene
sanjao o mramornim grudima
što ruku sam zavlačio
tamo gdje je stid
žao mi što ne rekoh
ova je moja
kasno je sad da te gurnem
da odlepršaš kao grlica bijela
Svjetlosti
žao mi prijatelju
više ni jedna negdje u daljini nije pukla
tvoja je poslijednja bila
sunce i dalje sija
neka nova mladost ne vidi mjesec
zlaćanu jesen duginih boja
lišće još svježe od krvi
ni junake
više konje bijelie
što neobuzdano za vatrom vranom jure