Category Archives: Umjetnost

Ime je tvoje – u ruci ptica,
ime je tvoje – na jeziku leda kockica,
jedno – jedino micanje usana
ime je tvoje – pet slova osama,
loptica uhvaćena u letu svom
u ustima srebrnog praporca zvon.

Kamen bačen u ribnjak, u zovu
zajecaće tako kako tebe zovu
ko noćnih kopita štropot strmi
gromko tvoje ime grmi
i kazaće nam ga u slijepe oči, zorom
zvonko krcnuli oroz.

Ime je tvoje – ah ne sroči!
Ime je tvoje – poljubac u oči,
u nježnu studen kapaka – usne
ime je tvoje – poljubac u snijegu,
izvorski, leden, plav gutljaj gust,
s imenom tvojim – san je dubok, gust.

Mjesec se penje i svijetli u svibanjskoj noći
I visi u lišću kao krvava naranča.
Ljiljan mu šalje svoj miris pun čežnje,
Slavuj mu pjeva najljepše ljubavne pjesme –
Ali on prolazi nebom hladan i ponosan.

Ti si mjesec, draga, a čežnja liljana
čežnja je srca moga,
A moje su usne slavuj.
One te preklinju svake proljetne večeri,
Ali ti si poput mjeseca u studenom dahu noći,
Prolaziš nijema, hladna i ponosna.

Pred ulazom u fabriku
radnik se odjednom zaustavi,
lijepo vrijeme bješe ga cimnulo za rukav
i kako se okrenuo
pogleda u sunce
crveno i okruglo
tek probuđeno iz neba dubokog.
I namignu mu
onako srdačno.

Zbilja
zar ti se ne čini
ipak malo glupo
po ovakvom danu
rintati za gazdu?

otkad vrelo pronađoše

ne sustaju plodne vode

ali ni čedo ne ispliva vriskom

niz vlažna se uda kotrljaju treptji

-prsti oči ušne školjke

jezičak vrpca pupčana ljepljivo koljence

rasuto se sve pod rukama migolji

nad rođaj bih se svoj nadnijela

vješto parčad u čedo sastavljala

ali vodom svejednako kola

i željen čin priječi

plač za plačem

-luče rasparčano

Unutar ove nepoznate ljubavi, umri.

Tvoj put počinje na drugoj strani.

Postani nebo.

Kreni sa sekirom na zatvorski zid.

Spasi se.

Izađi kao neko ko se iznenada rodio u boji.

Učini to sada.

Pokriven si crnim oblakom.

Klizni postrance. Umri, i budi tih.

Tihost je najsigurniji znak da si umro.

Tvoj stari život bio je mahnito bežanje od tišine.

Ćutljivi pun mesec pojavljuje se sad.

Školjka na pješčanoj obali poče

u suncu da se sjaji

Zbunom lovorike i bajama javi se

sjeverni vjetar

Na limunovu stablu zamirisa jače

bijeli cvijet

Sve prisutnije se tada čuše glasi

drevnog vremena

Galebovi evo već dugo kruže okolo

budućeg kretanja

U srebrnoj pjeni probuđenog mora

izda se boginja

Krajnji je čas zbiljski shvatiti

vlastitu odsutnost

I zakoračiti u one neizvjesnosti

provalije

U samom

sebi

Zasnovah svoj svijetli raj
Okruživši se palisadom
I dodje u plav,divan kraj
Mama,da traži svoju radost.

“Gdje si mi ,sine,gdje?”-Tišina
Nad tarabama sunce zri polako
I grije sigurnim  zrakom
Dolinu slatkog rajskog vina.

A majka brižno obilazi
Zavjete moje i tratine
I opet zove:”Gdje si sine”-
Pazeći cvijeće da ne gazi…

Da l ona zna da je tišina
Zato što zri u tom plotu?
Što neće prošlu ljepotu
Onaj ko proba rajskog vina.

U ogromnom gradu noć je – teška

iz sanjiva doma idem bez – smeška

i ljudi misle: žena ili ćerka

a ja samo pamtim: noć je teška.

Julski vetri mi metu put

i negdi muzike u oknu – prut.

Do zore vjetar postaće – žut

kroz tanke zidove grud u – grud.

Eno crne topole u oknu – blesak

i zvon s tvrđave, u ruci – cvet

i korak za tobom što nije – klet

i ta senka moja, a mene – nije.

Svetiljke kao zlatan đerdan

noćnog listića ukus – slan,

skinite sa sebe što nosi dan

shvatite, ljudi, ja sam vaš – san.

Njoj
Ja cjelova se tvojih bojim,
Ti mojih se ne boj;
Pod teškim duhom jedva stojim,
I što da mučim tvoj.

Tvoj glas me plaši, kretnje, lice,
Ti mojih se ne boj;
Nevinim srcem, djevojčice,
Ja slavim drhtaj tvoj.

*

Smrkava, a na zapadu, nečija noga

gurnula krčag s vinom koje se prolilo vidikom.

Mlad mjesec kao rogovi s kacige u kojoj,

na filmovima, Mojsija prikazuju. Miriše borovina

na smjesu limuna sa tamjanom

Na straži borac, dugačak, i krt ko slamka ražana.

Krt od mladosti i ljubavi. Pomno izvlači iz njedara

bijelu žensku bluzicu. I zagnjuruje u nju lice.

Dugo joj miris pije. Tih pet-šest grama tekstila

mogao bi provući kroz burmu vjenčanu

Prizor, božanski neiskaziv. Reći ga riječima

bilo bi što i težinu zrake sunčeve

na terazijama izmjeriti.

Odjedamput, od svega, od vinskog zapada

od rogatog mlađaka, od ženske bluzice

po čijemu se mirisu, kao po koncu, izlazi iz pakla—

odjednom, od svega toga, lakše mi je na duši.

I lakše na svijetu

Znaš i dalje da na zemlji postoji

rat kao crno klupko. Al s njime bi se duša

igrala kao mače. Smrt se i dalje

kroza sve providi, ali ne kao prćasta

lubanja kroz kožu lica, već kao sjemenka

kroz zrno grožđano: čini ga čarobnijim.