Samo nam šapnuše da je ovo 149. dan ove nazočne nam godine.Koliko je ostalo moramo sami izračunati.
Abakus u kvaru.Izvalila se jedna žica.Perle se rasule.Eh ,da su barem biserne.
Čak nisu ni drvene.Plastika i sintetika.Ko sve u današnjem vaktu. Od perli do sisa , guzova i usni ; čak i anamo one . Grehota vam bonićke ljepotu kvariti.
Sve manje je prirodnog.Kada pogledamo žene dugo razmišljamo koliko je njenog,
A koliko plastičnog. Najčešće se ne možemo uhavizati.
Kako smo gentlemani po prirodi navalimo im komplimente ko da su prave polovnjače.
A na njima sve poskakuje i biba se. I vanka i unutra. Glava boli od bibanja. Najčešće sintetičkih .
Prsti nam zaigraše i sami izračunaše da do kraja ovogodišnjeg vakta ima čitavih 216. Dana.
Čuj čitavih?
Ja kakvi će biti!
Neće valjda biti okrnjeni , kada su novi novcati, ka jungfrajlice sva 24 sata koliko dišu.
A za uzvrat mnoge insane prevare i ovi zaborave da udišu areu.
Jerbo se opet tribaju tornirati idućeg stađuna.
.
Baš su ovi ljudi ponekad jako čudno zaboravni.Najčešće na svoju štetu. Corpus delicti. I Corpus sinteticus delicti .
Što bi poete rekle:
-Što ti je nauka. Od ženska napraviše sintetiku. Na smiješ je poljubiti , barknuti ili sačuvaj me tlih pomisli , natakariti . Namah se prosipa silikonska tečnost.
U prevodu :
-Čisti poganluk . Galaktički zakoni univezuma.Hoćete vi kvariti insane ? Eto vam ga …
Razbijanje čaša uz zvuke muzike , uglavnom novokomonovane, rjeđe narodne i zabavne, je zanimljiva pojava. Normalno ne razbija se uz ozbiljnu muziku , prosti razbijački puk nema pojma šta je to. Tek poneki su ćuli i ima i ta fela.
Sociološki, kurturološki , tradicijski fenomen ? Tren nerazbora, dert , strast , gušt, bekrijanje , afektiranje, pomodarstvo, isprazni šou “gospode” i skorojevića … primitivizam ?
Sve ili ništa od toga. Ili je to samo jedan tren suženja svijesti potaknuto alkoholnim parama, koja se opetuju kroz generacije i vrijeme.
Tko da zna?
Moj rahmetli otac , časni i prepodobni akšamlija, koji je vidio svijeta i svijeta, skoro oglušio od škripe kočnica, koje ne dozvoljavaju da se pregazi hejbet neukih i neopreznih insana, što hudo izlijeću ispred makine. Na desetinama miliona osvojenih kilometara životnih staza rodi se sijaset umovanja. Iz tog napabirčenog i urođenog znanja i iskustva za hejbet generacija , prije i poslije svog rođenja kratko bi umovao :
-Firaunska posla!
Da li su ga film “Skupljači perja ” i harizmatični Beli Bora Perjar ( u epskom narativu Bekim Fehmiua ) naveli na to razmišljanje ili je to preslikao iz eksplicite stvarnosti , nisam baš siguran. Neprikosnovenost filozofije je isključivala bilo kakvu moguću korelaciju. Uglavnom sklon sam razmišljanju da izraz nije u koliziji sa pojmom ” ciganska posla “, mada nema blage veze sa ciganima. To su se režiser i scenarista z'dogovorili da ciganima prihevtaju sablazan.
Pojam firaun , kojim se determinišu sva deže vu – devijantna i paganska ponašanja , pojedinačna i kolektivna , usađen je u genetici otaca ,
A opet , ne znam odakle mi scena urezana u mozak , što ljepotom, tugu mi srcu prinosi:
Lijepa žena u cvatu mladosti , uredna i mirisna u svojoj naočitoj skromnosti , sa keceljom kućanice prebačene preko cvijetne dnevne haljine , pere hrpu čaše i tanjira. Mnijem , slavlje je neko bilo. Čini se njeno, rođendansko. Na licu joj blagi , ali zbunjeni smješak titra. U ruci joj vinska čaša sa štiklom. Zamišljeno, kroz prozor baca pogled ka prozračnom nebu, pa ga spušta na čašu u ruci.
Kanda se nečeg prisjeća. U očima iskre suze. Kamo li joj sjećanja blude? Tragom minulih vremena ? Žal za mladošću? Bol za izgubljenim draganom? Ili samo tuga za nestalim nadama. Lice joj se grči , niz obraz samo jedna plavetna suza slazi, Ispušta čašu. I dok ova usporeno ka tlu odi , žena blijedi , za grudi se hvata , za čašom klizi i preko nje se prostire. Ruka svom snagom pada na krhotine stakla . Pogled joj se muti i zadnji tračak pogleda i svijesti zapisuju isto :
-Čašu lomim … grudi mi krvave , oj živote bolan li si …
Dijete koje taj prizor sanja – budi se u bunilu i vrišti. I vrišti ; al nema nikog da ga čuje i smiri.
Godine prolaze. 1974. je. Jutro će uskoro svanut. Dječak , sad već mladi čovjek u kafani , sam za stolom sjedi, U ruci čašu od kristala, do pola punu Kurvoazijeom drži. Premišlja se. Čini se nikog ne primjećuje. Kao da po boji ocjenjuje koliko je ovaj kurvoazije star. Osjeća kao i njegova bol. Drage mu nema. Zaspala. Uznijela se. Otišla je tamo gdje anđeli pripadju, A gdje on pripada? Plava kosa pjevačice ne može sakriti njenu čehru. Prilazi mu , zaljubljeno ga gleda u oči i pjeva :
-Gatala mu ciganka na travi , da on nema srće u ljubavi…
On neće da prosvjeduje . Sada ništa nema važno. O , itekako ima sreće u ljubavi Ali njegove jubavi usniju , jedna za drugom. I dok mu se blaženi osmjeh prelijeva licem, nešto kao udar groma ga posred grudi roknu. On se trznu, refleksno čašu stišće. I lomi.. Krhotine mu režu dlan. Čaša se lomi , ruka mu krvava. Muzika na mah prestaje. Pjevačica ga uzima za ruku krvavu. Otklanja veliku krhotinu orošenu bojom nalik njenim usnama, nježno mu ljubi dlan i prislanja ga na obraz. Zaljubljeno ga gleda , plače i vodi ga van staklenog stratišta. Svi odahnuše. Znaju; ona je meštar za vidanje rana.
Godinama poslije , on je još uvijek sam sa radostima i tugama svojom. I epitafom ,koji sudba zapisuje u srcu:
-Volio kao orka, voljen kao delfin bio.
U istom vremenu , na nekoj drugoj strani grada u trošnom sobičku , limene udžerice , sredovječni čovjek tamnije puti ispija po ko zna koju klipaču. Um je pomračen. Život ga boli. Rekoše mu dušmani – žena te vara , jadniče. Mnogo alkhola je istovjetno neumlju. Poslijednju popijenu flašu o ivicu sklepanog stola razbija . Diže se , okreće se ženi koja ga zaljubljeno gleda i para joj grudi oštrim krhotinama. Ona ga iznenađeno gleda , u grlu joj zastaje dah :
-Volim te ludi čovječe moj.
Tako se to zbude. Ljubljeni flaše lomi , grudi voljene krvave.
Njegovom narodu su opet ukrali konje i slobodu. Ni čergi, ni puteva sreće više ni. Nikad cigani čergari nisu lomili staklo. U lutanju mističnim drumovima , uvijek se vratiti na ista, bajkovita mjesta, a djeca i žene – bosi i vatreni , plesom i ljubavlju opsjednuti. Ostala je samo prazna čaša . I bolna praznina. Čaša se u nemoći skrši , ruke su krvave.
Nasuprost istinskoj ljubavi , strasti , bolu i krvlju orošenih stolnjaka ima onih koji su čuli za izraz : čaše lomim , ruke mi krvave. Tada to postaje moda.
Mnoštvo individua nalik ljudima u bijelim odijelima, crvenim čarapama i lakovanim cipeletinama , košulje razdrljene do pipka , par kilograma zlatnih bukagija oko vrata , bezbroj zlatnih belenzuka na zapešćima i bukadar svjetlucavog prstenja na rukama razbija čaše, i skupo ih plaćaju. Ali strah ih da puste krv. Boje se. Nije im u krvi.
Razbijanje ćaša postaje unosan biznis. Gospoda u frakovima , polucilindrima i ulaštenim čizmicama, idu od birtije do birtije , tražeći zadovoljstva prostog puka. Živeći u vjekovnoj dosadi pogubili čari života. . Plaćaju da čaše lome sa nebrojeno mnogo penezi , a njihove sluge ruke i život krvavi imaju.
Niko ne zna otkud taj poriv. Niko ne zna otkad ta pasija. Niko ne zna zašto slomljena čaša i bol zajedno persistiraju milenijumima , a nikoga kao da nije briga. Niko da se zadubi i pita zašto , kako i ko postaje insan na rubu provalije i primitivizma. Sociolozi, filozofi, psiholozi liječe ljude i daju odgovore za sve. Osim za – čaše lomim , ruke mi krvave.
Dalje štancanje storija o slomljenim čašama i krvavim rukama bi me vratilo u mladost kad šegrt života sam bio. Ako sam ikad bio!? A ponekad , jednostavno nisam raspoložen sučeliti mladost i starost. Teško je. Mnogo je tajni i ljepote zapreteno u tom jazu. Zna da raduje, ali i da boli.
A pred svakom razbijenom čašom i sa krvavom rukom je normalan čovjek. Uglavnom ! Ako takvih danas ima? Vjerovatno ubračen i djecu ima. Odakle u tom biću, krhkom ko suva grančica , iskonska želja da razbije još krhkiju čašu, da na njoj iskali bijes i povrijedi sebe, ponekad i druge.
Pretpostavljam da je to počelo još sa prvim alkoholnim vrenjem . Tada nije bilo stakla i kristala. Tek izdubljena tikva , drveni vrč ili prikladna posuda pogodna za natakanje ubistvenih alkoholnih pripravaka. Ljudi različito reaguju kad im moždanie vijuge obaviju alkoholne pare. Bijes , tuga , ljubomora, radost , ljubav natjeraju ljude da povrijede sebe i druge. Gađati vrčem ili bilo čim , ljubavnicu ili suparnika, sebe i rapolutiti glavu. Koga briga! Nema trezvene misli.
I tako milenijumima. dok se nisu izmislili kristal i staklo . Bogate je bilo baš briga kako će i koliko će stakla i kristala slomiti. Imaju novaca pa se ponovom još ljepšim kristalima mogu nadolmiti. I robovazti sluškinje koje će to namah počistiti. Siromašnim i onim sa tanjim takulinom već nije svejedno. Ne mogu oni nakupovati i naplaćato čaša koliko ih bol, jad , čemer života mogu natjerati da razbijaju. Čovjek je sklon i sadizmu , a još češće mazohiozmu. Da bi sebe kaznili i zbog životnih fula i bula počela se pandemično širiti izreka i postupak:
-Čaše lomim , ruke mi krvave.
A čaše nikom nisu ništa skrivile. Osim što su nalik ženi: uglavnom raskošne, oble , vitke kristalno blještave , krhke i fino se glasaju.
Tobe jarabi!
Dopisano,
Nisamo prepisivači da tragamo za objašnjenjima neukih i “sveznajućih”.
Govore kako to ima veze sa starim ritualima oplakivanja preminulog i načina da se čovek bori s tugom i gubitkom. Razbijanje tanjira , čaša , spaljivanje odjeće i namještaja označavali su prekid upokojenog sa ovozemaljskim životom.
Gluho bilo neki jopet kažu da krv i preklani dlanovi itekako imaju sa veze sa vještičarenjem i vampirima. Pu! Pu! Pih! Pogan. Nalet ih bilo.
Opet, neki tvrde i kako ovo ima veze s iskazivanjem bogatstva – jer samo onaj koji ima može da priušti uništavati predmete kao da je to ništa. Samo čin olakšanja. Neki to opet dovode u vezu sa krajnjim primitivizmom i bijedom.
Milijarde lljudi , minimum toliko čudi ( ne računajući disocijativni poremećaji osobnosti , bipolarne poremećenosti ili kompleksaše ).
Do danas je 147.dan položio oružje , odnosno dvadesetčetvorostni akreditvni primat , što zanči da bi po svim mogućim rezonima , do kraja godine trebali pregrmjeti još samo 218 dana.
Ali ipak nikad se ne zna.
Bumo vidjeli!
Kako ko?
Neki i ne budu vidjeli.
Naše je da se molimo i nadamo da nismo na ovogodišnjim spiskovima putnika za onostrano. Pogotovu ne za onu vreliju stranu onostranog.
Prema našim saznanjima ta je rezervisana za vlastelu i sveštena lica. Đah ovu , đah onu, đah teću i inu. I za silnike svih fela.
Sve sama pogan i licemjeri.
Što bi poete rekle:
-Lice mjeri il ne mjeri, za pogan je kasno .
U prevodu:
-Biće prevedeni po činjenju i nečinjenju bezličnog i bezbeožnog lica svoga.
Aleksa Šantić (27. maj 1868. Mostar – 2. februar 1924. Mostar, Bosna i Hercegovina) je bio uz Maka Dizdara najveći i najplodniji bosanskohercegovački pjesnik. Povezao je svojim djelom idejne i pjesničke težnje književne tradicije i nove epohe modernizma, kojoj je pripadao. Prvu pjesmu objavio je 1886, a prvu zbirku pjesama 1891. godine.
To su relevantni podaci sa kojima će se svi složiti.Ostale biografske crtice o životu pjesnika Alekse Šantića će se razlikovati od biografa do biografa,od kritičara do kritičara,simpatizera ili nesimpatizera.
Svi će pričati o Šantiću,svi će se trpati u mit o Šantiću , bez obzira da li su njihove riječi istinite,iskrene i ljudske,ili su samo proizvod nekih ličnih animoziteta i kompleksa,ili naloga dnevne politike. Neki će pokušati da doktoriraju na Šantiću,ali ga neće moći istjerati iz Bosne,kao što je to vehta Razija Lagumđija učinila Meši Selimoviću.
Nas ne interesuju tračevi i rekla kazala.Ne interesuje nas ni „pamet novijeg doba“.Ponajmanje našu pažnju zavređuje političko blaćenje ili glorifikacija lika Alekse Šantića.
Nas interesuje Aleksa Šantić pjesnik i ostavština koju je dao.Bogata je to kula.U toj kuli ima po nešto za svakog iskrenog zaljubljenika u poetiku i ljepotu, u Mostar i Bosnu.Svako razmišljanje mimo toga je toboparalitička glupost.
Da,označiće Aleksu maloumnikom,autistom i mjesečarem, koji ne može da zapamti rečenicu ili ne može da završi osnovne škole.
Gospodo vi koji ste školovani i takve mu pogrde darujete ,napišite bar jednu jedinu pjesmu ,koja bi kao Šantićeva poezija nostila miris đula,šadrvana i ljubavi kojom vaskolika Bosna odiše.
Gospodo vi koji u svakoj riječi dlaku tražite ,pogledajte da se u vašem oku nije sajkrila šuma od koje ne vidite ljepotu probeharale alice,šum Neretve, miris Bosanskog neba i nevinosti.
Gospodo,vi koji nacionalizam u svakoj riječi tražite,zavirite u svoja srca i pogledajte koliko otrova u njimu kola.
Reći će da su ga srpski savremenici pogradno zvali Aljo, a to je zbog njegovog kosmopolitizma i htjenjima zajedništva.Neki neuki zubati ljudi će mu pripisivati ncionalizam,koji oni u srcu poput ljute guje gaje.
Nama ne smeta ako neko kaže da je srbin,hrvat ili bošnjak.To je njihovo pravo. Dopustite vi nama da nudemo Bosanci.
Gospodo zavirite u leksikone poezije i provjerite koji je balknaski pjesnik bio plodniji i rječitiji od Alekse Šantića.
Samo jedan ga je prevazišao dubinom riječi,a to je Mak Dizdar. Ali Mak je tragalac za za korjenima i iskonom.
Šantić to nije. Šantić je pripadao epohi kada Bosna nije bila Bosanska. Tragovi Turaka su bili još snažni.Austrougare nije interesovala Bosna i njen narod , već samo demonstracija sile – velesile.
Šantić je bio Bosanac pravoslavac ,koga su svim silama nastojali da uvuku u ralje srpskog nacuionalizma.Za to su bili zaduženi Garašaninovi velikosrbi Jovan Dućić i Svetozar Ćorović. Oni su svojim nacionalističkim kandžama za grkljan ščepali nervička Šantića ,ali on se nije dao.
On je želio biti samo Bosanski pravoslavac i ništa više. Od dvojca je i krenula sva priča o Šantićevim „ umnim“ ispadima . Zloba i ljubomora, na poetu koji je pisao tako lako i onako kako to oni nisu umjeli.Oni su bili ograničeni,zaslijepljeni i koristoljubljivi.Dučić je mrzio ljepote žena i ljudi i mirise Mostara, koje Šantić iz svoje duše prelijevao u svoju poeziju. Ćorovićeva djela Stojan Mutikaša i Zulumćar su autobiografska.Šantić je je pjevao o ljubavi,svijetu u kojem se svjetlost neba ogleda u ljepoti žene i krajolika mostarskog.
Šantić se uvijek zaljubljivao u žene. U muslimanku, u katolkinju, u pravoslavku i u sve žene i djevojčice svijeta. Svaka žena je djevojčica i svaka djevojčica je žena.Oni koji ne poznaju ljubav i žene ,ne mogu to ni spoznati, ni prepoznati.Njihove prljave misli ih vode pedofiliji.
Koliko je samo ljubavi u njegovim pjesmama.Koliko dunjalučkih ljepota ostavljeno kao testament naraštajima koji slijede.
Mi nikad ne letimo za razmišljanjima: šta je pjesni htio da kaže , već za onim šta je kazao. A kod Alekse Šantića ima mnogo toga rečenog.Mnogo je tu ljubavi i ljepote. Da, tu u njegovim pjesmama obitavaju žene od krvi i mesa,koje vole samo one koje njihove srce hoće. On se ne stidi priznati odbacivanja.
Dobro, bila su to patrijahalna vremena, u kome đule i jorgovani bijeli nisu smjeli svoju ljubav tek tako poklanjati.Ako vidite prelijepu dvanaestogodišnju djevojčicu, vi znate da će ona , koliko sutra, postati prekrasna žena.Ona neće smjeti da vas voli.Ako ste poeta vi će te napisati pjesmu o toj nedostižnoj ljepoti, jer ona to zaslužuje.
A u Mostaru je svaka pristojnija porodica imala šadrvan i nemojmo mu zamjeriti ,ako je ponekda zastao da se napije hladne vode i nauživa mirisa đula i behara, baci pogled na neko uzdrhtalo djevojče, iako to nije smio.
Šantiće je odrastao,njegov Mostar se mjenjao ,ljudi su odlazili i nestajali.Neke nove rugobe su se spuštale na kaldrmu , noseći na prtinama svojih opanaka prange i gusle.
Bilo je sve teže biti Bosanac.Bosanske pravoslavce,muslimane i katolike su silom, mitom, strahom i mržnjom htjeli da pretvore u nešto, čega u Bosni nikad nije bilo.Sudarivši se sa zlom mnogi su bježali na istok, dosta njih na Zapad.
Šantića jer to boljelo i on je ostajao usamljenik.Vremena njegovih ljubavi su prošla.Žar polako gasne. Ostaje prostor samo za sjećanje i elegije. Sve je manje svjetlosti ,a sve više socijalne zebnje u njegovoj poeziji.
On ne kaže ostajte ovdje srbine,bošnjače ili hrvatu.On to pjeva dobrom čovjeku Bosancu, koji napušta svoju milu zemlju ,majku Bosnu. Aleksa Šantić nikada nije bježao od svoje Bosne i svoga Mostara.
Svjetlucava modrina Neretve je zarobila njegovu dušu i um. Otuda u njegovim stihovima lebdi poneki narodni zvuk.Otrgnuo je od zaborava neke riječi narodnog pjesnika, ubacio ih u svoje stihove i vjenčao ih sa vječnošću.
Anka Tomlinović mu je srce poklonila.Nisu mu dali da je voli.On je svoju dušu darovao Zorki Šolini.Kaćiperka ju je prezrela. Mlađahna Emina Sofić je prekasno rođena pa je njena ljepota bila dostatna samo za divljenje i poeziju.Tri žene,tri paralele koje se sjeku u beskonačnosti. Tri je neparan broj i znamo da ne može biti sretan,jer harmonija leži u parovima.Nesretni Šantić nikako da bude par.
Ipak to su tri ljubavi na kojima pjesnik može graditi svoje svijetove poetike.
Vako vam to u životu insana gre . Odi mi, dođi mi.Neko biva, pa ga nema,ko da ga nikad nije ni bilo. Jopet a neki zalud bivaju.
A jopet ima ih , bivaju , žive a ne znaju da su mrtvi. Dišu na škrge , a ribe nisu. Jedu na slamčicu , a ne primaju infuziju. Obijesno mašu ušima , a nisu hajvani. Kleče i mole se, ali Boga Milostivog ne pominju.
Pogađate koji su to?
Ma , razmislite malo!
Pomoći ćemo vam :
Imaju Kainov znak na ćelu, vreće opljačkanog blaga , riđu bradu, razrookost pijačara, upraviteljstvo konc logora , a svi vezani sa robijom, jal’ porodično jal’ lično. A vjerujemo da će im se osmjehnut sreća, da će nagovoriti sudbu da ih nagradit dugotrajnom robijom, za činjenje i nečinjenje.
A posebice im je , za utjehu , nagrada vječnim pržunom. Što njima to i bijednim sluganima njinim priprada.
Što bi poete rekle:
– Puti ka nebu su tako jednostavni i nepozlaćeni.
U prevodu:
-Pljačkaška bagra i fukara nikad se nauka dohvaizat ne m're. Slijepi , gluhi i nijemi.
Danas je ponedeljak, 26. maj/svibanj tekuće 2025. godine
Dobar ovaj izraz tekuća godina. Zapamtimo ga za drugi put. Sada nam Žosefna kliče , fatajte se Bonaparte, previše se osilio.
A sa danima uvijek isto. Neki nam odljaze, neki nam priljaze, što bi rekli naši, malo istočniji susjedi republjikanci, mešu kojima ima i baljista.
145.isteklih dana se kofrče naspram 220. kojima je nanijećena ista takarli budućnost.
Mnogima se posreći pa ih skinu sa kalendara, a mnogima i ne.Nećemo suditi ko bolje prolazi.Ovi ili oni potonji.
Znamo da nikako ne prolaze dobro putnici za pržun .Ni riknuti,ni oni koji će riknuti. Sa znanjem ili brez.
A prepisivači nam nude bivše medijske slastice na današnji dan. Počinjeno sa Napoleonom:
1805.-Napoleon Bonaparte proglasio se kraljem Italije.
1806.-Napoleon Bonaparte okupirao je Dubrovačku Republiku.
Lako je njemu bilo- Ako mu se svidi neka zemlja ili barem neka ženska u toj zemlji on je osvoji. Pitajte Maiju Valevsku i Poljake.
Pametan neki čovo. Ipak imao jednu manu. Kao mediteranski čovo , pride otočanin , nije podnosio zimu.
I kako to obično biva , uvijek nas natakari ono što ne volimo.
Optimista krenuo u sred ljetne žege u Rusiju . Ruska stepa nepregledna , ruskinje sočne i mile, zadržale regimente dok ih zima , koja tamo brzo naleti,nije spotakla i onda je sve već stvar historije.
Napoleon se debelo natakario u ruskim pustopoljinama. A nije stigo da upozna ni Anu Karenjinu. I tako od slave do Albe ga samo korak kazačoka dijelio. Ko mu kriv što je samo salonke na ratiđte ponio?
Što bi poete i Žozefina rekle:
-Bon-a-parte est Bon-à-rien” („Bonaparta je dobar ni-za-šta”).
U prevodu:
-Ni salonke nisu što su nekad bile! Ali Žosefina se u salonima , a bome i budoarima savršeno snalazila bez a parte od Bonaparte i najčešće bez ičega na sebi. Što bi špageti poručili : tante za ntante.
Decenijama , od 1947 do 1988 . god. je 25.maj imao posebno , praznično obilježje.
Prvotno se slavio rođendan Josipa Broza Tita , najvećeg čovjeka koji su ovi prostori imali, a onda je od 1957. godine postao Dan mladosti.
Glavna scenografsko modna obilježja :
Crvena marama,plava kapica bijela košulja i tamna donja odjeća i tisuće lepršavih,jugoslovenskih zastavica.
Glavna ikona: Tito i njegovih hiljade štafeta.
Atmosfera :
Vjerujte na riječ svjedocima kad kažu bilo je zaista svečarski , uz sveopšte oduševljenje velikim , dobrodušnim ali čvrstim čovjekom.
45 dana , dan za danom , štafeta je razdragano nošena širom Jugoslavije, da bi se 25.maja uručila slavljeniku na stadionu JNA.
Historijska utemeljenost:
Da li je to bitno , obmana, šarena laža, hljeba i igara ,ako je u zemlji vladao ; mir, prosperitet ,suživot i tolerancija, a vjerujemo , dobrim dijelom i poštovanje i ljubav. .
Osjećaj da je na djelu bratstvo – jedinstvo svih naroda i narodnosti ispunjavao je pučanstvo , sa izuzetkom fašista i zločinaca koji su se krili u najtamnijim vukoderinama bivše nam majke Jugoslavije.
Nostalgija:
Nemoguće je vratiti prošlost, ali sjećanja o nekim mirnim i humanijim vremenima su i te kako živa.
Žal za izbrisanom mladošću i sretnim vremenima nikada ne prestaje.
A danas , trideset i kusur godina poslije ukidanja štafete?
Ne pitajte!
Jad i glad , bijeda i smrad, torovi i konc logori.
Sve sami fašisti i nacionalisti ,, bjelogardejac , balija , balista, i napose četnika i ustaša.
Bagra, fukara ,karikature i ljudski abortusi vladaju i uništavaju podaničku raju , urnišući svijetlu prošlost.
Ipak za vjek vjekova ostaće upamćeno:
Drže Tito mi ti se kunemo ,
i
od Vardara pa do Triglava.
Sretan praznik Maršale i Jugoslavijo, zemljo moja , ma gdje god bili!
Kažu da je ovo 144. dan ove tekuće godine. Restlovanje je onda lako, ali ćemo vam pomoći, ostalo je još okrugli 221 dan do isteka tekuće.
Tako poete razmišljaju . Tekuća godina. Tekuće godine . Ko biva dani teku . Vakti teku . Kao rijeke ili druge vode. Kao svi kružni tokovi u univerzumu. Sve ima svoj početak i svoj kraj. I onda ponovo. Panta rei.
Bog Mudriosti i Milosti stvori univerzum na principu Pepetum mobile. A insan nikako da to shvati i primi se prave vjere.
Jedina izvjesnost i datost u u Univerzumu i svim svjetovima je Jedini Bog i njegovo stvaranje.
Što bi poete rekle:
Hvala Bogu Gospodaru svijetova.
U prevodu:
Ne budite slijepi, gluhi i nijemi.Na priliku i nepriliku , garant vam je bolje.