Razbijanje čaša uz zvuke muzike , uglavnom novokomonovane, rjeđe narodne i zabavne, je zanimljiva pojava. Normalno ne razbija se uz ozbiljnu muziku , prosti razbijački puk nema pojma šta je to. Tek poneki su ćuli i ima i ta fela.
Sociološki, kurturološki , tradicijski fenomen ? Tren nerazbora, dert , strast , gušt, bekrijanje , afektiranje, pomodarstvo, isprazni šou “gospode” i skorojevića … primitivizam ?
Sve ili ništa od toga. Ili je to samo jedan tren suženja svijesti potaknuto alkoholnim parama, koja se opetuju kroz generacije i vrijeme.
Tko da zna?
Moj rahmetli otac , časni i prepodobni akšamlija, koji je vidio svijeta i svijeta, skoro oglušio od škripe kočnica, koje ne dozvoljavaju da se pregazi hejbet neukih i neopreznih insana, što hudo izlijeću ispred makine. Na desetinama miliona osvojenih kilometara životnih staza rodi se sijaset umovanja. Iz tog napabirčenog i urođenog znanja i iskustva za hejbet generacija , prije i poslije svog rođenja kratko bi umovao :
-Firaunska posla!
Da li su ga film “Skupljači perja ” i harizmatični Beli Bora Perjar ( u epskom narativu Bekim Fehmiua ) naveli na to razmišljanje ili je to preslikao iz eksplicite stvarnosti , nisam baš siguran. Neprikosnovenost filozofije je isključivala bilo kakvu moguću korelaciju. Uglavnom sklon sam razmišljanju da izraz nije u koliziji sa pojmom ” ciganska posla “, mada nema blage veze sa ciganima. To su se režiser i scenarista z'dogovorili da ciganima prihevtaju sablazan.
Pojam firaun , kojim se determinišu sva deže vu – devijantna i paganska ponašanja , pojedinačna i kolektivna , usađen je u genetici otaca ,
A opet , ne znam odakle mi scena urezana u mozak , što ljepotom, tugu mi srcu prinosi:
Lijepa žena u cvatu mladosti , uredna i mirisna u svojoj naočitoj skromnosti , sa keceljom kućanice prebačene preko cvijetne dnevne haljine , pere hrpu čaše i tanjira. Mnijem , slavlje je neko bilo. Čini se njeno, rođendansko. Na licu joj blagi , ali zbunjeni smješak titra. U ruci joj vinska čaša sa štiklom. Zamišljeno, kroz prozor baca pogled ka prozračnom nebu, pa ga spušta na čašu u ruci.
Kanda se nečeg prisjeća. U očima iskre suze. Kamo li joj sjećanja blude? Tragom minulih vremena ? Žal za mladošću? Bol za izgubljenim draganom? Ili samo tuga za nestalim nadama. Lice joj se grči , niz obraz samo jedna plavetna suza slazi, Ispušta čašu. I dok ova usporeno ka tlu odi , žena blijedi , za grudi se hvata , za čašom klizi i preko nje se prostire. Ruka svom snagom pada na krhotine stakla . Pogled joj se muti i zadnji tračak pogleda i svijesti zapisuju isto :
-Čašu lomim … grudi mi krvave , oj živote bolan li si …
Dijete koje taj prizor sanja – budi se u bunilu i vrišti. I vrišti ; al nema nikog da ga čuje i smiri.
Godine prolaze. 1974. je. Jutro će uskoro svanut. Dječak , sad već mladi čovjek u kafani , sam za stolom sjedi, U ruci čašu od kristala, do pola punu Kurvoazijeom drži. Premišlja se. Čini se nikog ne primjećuje. Kao da po boji ocjenjuje koliko je ovaj kurvoazije star. Osjeća kao i njegova bol. Drage mu nema. Zaspala. Uznijela se. Otišla je tamo gdje anđeli pripadju, A gdje on pripada? Plava kosa pjevačice ne može sakriti njenu čehru. Prilazi mu , zaljubljeno ga gleda u oči i pjeva :
-Gatala mu ciganka na travi , da on nema srće u ljubavi…
On neće da prosvjeduje . Sada ništa nema važno. O , itekako ima sreće u ljubavi Ali njegove jubavi usniju , jedna za drugom. I dok mu se blaženi osmjeh prelijeva licem, nešto kao udar groma ga posred grudi roknu. On se trznu, refleksno čašu stišće. I lomi.. Krhotine mu režu dlan. Čaša se lomi , ruka mu krvava. Muzika na mah prestaje. Pjevačica ga uzima za ruku krvavu. Otklanja veliku krhotinu orošenu bojom nalik njenim usnama, nježno mu ljubi dlan i prislanja ga na obraz. Zaljubljeno ga gleda , plače i vodi ga van staklenog stratišta. Svi odahnuše. Znaju; ona je meštar za vidanje rana.
Godinama poslije , on je još uvijek sam sa radostima i tugama svojom. I epitafom ,koji sudba zapisuje u srcu:
-Volio kao orka, voljen kao delfin bio.
U istom vremenu , na nekoj drugoj strani grada u trošnom sobičku , limene udžerice , sredovječni čovjek tamnije puti ispija po ko zna koju klipaču. Um je pomračen. Život ga boli. Rekoše mu dušmani – žena te vara , jadniče. Mnogo alkhola je istovjetno neumlju. Poslijednju popijenu flašu o ivicu sklepanog stola razbija . Diže se , okreće se ženi koja ga zaljubljeno gleda i para joj grudi oštrim krhotinama. Ona ga iznenađeno gleda , u grlu joj zastaje dah :
-Volim te ludi čovječe moj.
Tako se to zbude. Ljubljeni flaše lomi , grudi voljene krvave.
Njegovom narodu su opet ukrali konje i slobodu. Ni čergi, ni puteva sreće više ni. Nikad cigani čergari nisu lomili staklo. U lutanju mističnim drumovima , uvijek se vratiti na ista, bajkovita mjesta, a djeca i žene – bosi i vatreni , plesom i ljubavlju opsjednuti. Ostala je samo prazna čaša . I bolna praznina. Čaša se u nemoći skrši , ruke su krvave.
Nasuprost istinskoj ljubavi , strasti , bolu i krvlju orošenih stolnjaka ima onih koji su čuli za izraz : čaše lomim , ruke mi krvave. Tada to postaje moda.
Mnoštvo individua nalik ljudima u bijelim odijelima, crvenim čarapama i lakovanim cipeletinama , košulje razdrljene do pipka , par kilograma zlatnih bukagija oko vrata , bezbroj zlatnih belenzuka na zapešćima i bukadar svjetlucavog prstenja na rukama razbija čaše, i skupo ih plaćaju. Ali strah ih da puste krv. Boje se. Nije im u krvi.
Razbijanje ćaša postaje unosan biznis. Gospoda u frakovima , polucilindrima i ulaštenim čizmicama, idu od birtije do birtije , tražeći zadovoljstva prostog puka. Živeći u vjekovnoj dosadi pogubili čari života. . Plaćaju da čaše lome sa nebrojeno mnogo penezi , a njihove sluge ruke i život krvavi imaju.
Niko ne zna otkud taj poriv. Niko ne zna otkad ta pasija. Niko ne zna zašto slomljena čaša i bol zajedno persistiraju milenijumima , a nikoga kao da nije briga. Niko da se zadubi i pita zašto , kako i ko postaje insan na rubu provalije i primitivizma. Sociolozi, filozofi, psiholozi liječe ljude i daju odgovore za sve. Osim za – čaše lomim , ruke mi krvave.
Dalje štancanje storija o slomljenim čašama i krvavim rukama bi me vratilo u mladost kad šegrt života sam bio. Ako sam ikad bio!? A ponekad , jednostavno nisam raspoložen sučeliti mladost i starost. Teško je. Mnogo je tajni i ljepote zapreteno u tom jazu. Zna da raduje, ali i da boli.
A pred svakom razbijenom čašom i sa krvavom rukom je normalan čovjek. Uglavnom ! Ako takvih danas ima? Vjerovatno ubračen i djecu ima. Odakle u tom biću, krhkom ko suva grančica , iskonska želja da razbije još krhkiju čašu, da na njoj iskali bijes i povrijedi sebe, ponekad i druge.
Pretpostavljam da je to počelo još sa prvim alkoholnim vrenjem . Tada nije bilo stakla i kristala. Tek izdubljena tikva , drveni vrč ili prikladna posuda pogodna za natakanje ubistvenih alkoholnih pripravaka. Ljudi različito reaguju kad im moždanie vijuge obaviju alkoholne pare. Bijes , tuga , ljubomora, radost , ljubav natjeraju ljude da povrijede sebe i druge. Gađati vrčem ili bilo čim , ljubavnicu ili suparnika, sebe i rapolutiti glavu. Koga briga! Nema trezvene misli.
I tako milenijumima. dok se nisu izmislili kristal i staklo . Bogate je bilo baš briga kako će i koliko će stakla i kristala slomiti. Imaju novaca pa se ponovom još ljepšim kristalima mogu nadolmiti. I robovazti sluškinje koje će to namah počistiti. Siromašnim i onim sa tanjim takulinom već nije svejedno. Ne mogu oni nakupovati i naplaćato čaša koliko ih bol, jad , čemer života mogu natjerati da razbijaju. Čovjek je sklon i sadizmu , a još češće mazohiozmu. Da bi sebe kaznili i zbog životnih fula i bula počela se pandemično širiti izreka i postupak:
-Čaše lomim , ruke mi krvave.
A čaše nikom nisu ništa skrivile. Osim što su nalik ženi: uglavnom raskošne, oble , vitke kristalno blještave , krhke i fino se glasaju.
Tobe jarabi!
Dopisano,
Nisamo prepisivači da tragamo za objašnjenjima neukih i “sveznajućih”.
Govore kako to ima veze sa starim ritualima oplakivanja preminulog i načina da se čovek bori s tugom i gubitkom. Razbijanje tanjira , čaša , spaljivanje odjeće i namještaja označavali su prekid upokojenog sa ovozemaljskim životom.
Gluho bilo neki jopet kažu da krv i preklani dlanovi itekako imaju sa veze sa vještičarenjem i vampirima. Pu! Pu! Pih! Pogan. Nalet ih bilo.
Opet, neki tvrde i kako ovo ima veze s iskazivanjem bogatstva – jer samo onaj koji ima može da priušti uništavati predmete kao da je to ništa. Samo čin olakšanja. Neki to opet dovode u vezu sa krajnjim primitivizmom i bijedom.
Milijarde lljudi , minimum toliko čudi ( ne računajući disocijativni poremećaji osobnosti , bipolarne poremećenosti ili kompleksaše ).
Pa haj'ti skontaj oklen to i čemu to?