Bleki – Samo još jednom


Ponos

Tuga

Krv i bol

 

Uvijek postoji

to  nedostižno

samo još jednom

neizgovorenih riječi

mnogo

plaču i suze

 

a uvijek postoji

to beskonačno

samo još jednom

neljubljenih usana

mnogo

gore i drhte

 

a uvijek postoji

to nevraćajuće

samo još jednom

nedovšenih dodira

mnogo

a venu i proklinju

 

ali  uvijek postoji

to bolno i okrutno

samo još jednom






												

Oni jašu Mojsije Hamronike baca / Epizoda sedam – Dio peti





Lucina pripovijest o onome što se dešavalo tih dana poslije Frkinog slamanja

“Dobri naglo ustaje, prolijeće pored mene , stipl čez preskokom preleće ogradu verande i trči prema kapidžiku. Tamo jedna avetinjska sjena klonulo naslonjena na masivna hrastova vrata sa metalnim šarkama. Sjena počinje da klizi ka tlu. U to Dobri stiže , uhvati je  ispod pazuha, ali zamah ga povuče i oni  sjedoše. Više leže nego sjede. Osjeti se da ona pada u nesvijest.

On je uspravlja, klekne na koljena sa njom u naramku i gleda ka nebu. Jednu ruku u nijemoj molitvi  diže ka nebu. Prekrsti se. Znam da nije hrišćanin. To je od bola učinio. Neku je veliku molitvu , prije će biti kletvu izustio, za koju će mu trebati sva Božanska pomoć. Počinjem da mislim da on nije za ovog svijeta. Previše dobrote i  damara u njemu ima. Onih koji duboko ćute tuđu bol, a koja njega silno povrijeđuju.

 Nešto joj govori. Ne čujem, ali osjetim da je tješi. Primičem im se. On pruža ruku prema meni, gestom koji kaže stani , ne prilazi bliže.

On je zagrlio jednom rukom, onom lijevom od srca. Drugom , onom izdajničkom  , ne prestaje da je miluje je  po licu, ne dotičući je . Zaklanja je od mene. Svaki čas je ljubi u kosu, gdje se čelo spaja sa korijenima i šapuće joj:

-Sve će biti u redu Mila. Više se ne plaši  , ja sam tu. Ne dam da te zlo ikad više dotakne.

I nije !

Prestravljena sam. Ja Luca strah i trepet grada. Zar u mom gradu da se ovakve stvari dešavaju.

To je Kosara , ona čednost za koju je  Dobri bio toliko zabrinut. Bosa je , noge su joj blatnjave i izgrebane. Sva je  u neredu. Djetinja pidžama na njoj. Neke mede i zeke veselo skakuću. Poderana je ,  Otrgnuti  djelovi  vise sa nje i umazana je krvlju i blatom. Ipak sklupčana u njegovom zagrljaju mirna je i diše malo isprekidano , ponekad se štrecne i zgrči. Kao da sanja da je tuku i zlo nanose . 

-Malena idi budi Frku. Frki je sada bolje, a i pomoći će joj da bar malo zaboravi na svoju bol. Ugrijte vodu , peškira pripremite i čistu presvlaku. Sve stavite na peškun pored kreveta u kome je Frka Frkica spavala. Nemjte ulaziti i nemojte  je gledati , dok je ja ne sredim. Postidjećete je i biće tužna. Nikad vas više neće moći u oči pogledati.  Lice i tijelo su joj u neredu.Zlo je veliko potkačilo i pretuklo.

Zastane, pogleda me , dugo me gleda . Pogled mu postaje sve tužniji i zamagljeniji  i zaplače:

-Molim te pomozi mi, ne mogu više. Toliko je zla. Niko se ne osvrće, a ja sam tek usamljeno dijete koga sve to boli i ubija.

Ne znam šta ću. Kleknem pored njih i zagrlim tu djecu. Danas nije bio moj dan. Zaboravih svoje boli . Ma koliko duboke bile , ipak je djetinja bol najtužnija i najteža. Poslije trinaest godina  zaplakah, i to na tuđu bol.

On me pogleda. Vidim nije nimalo iznenađen. Prestade da plače. Onom slobodnom , izdajničkom rukom uze moju ruku, naslini je na svoje čelo, pa spusti na usne i poljubi mi dlan. I još jednom.

Šapnu:

-Bićeš ti u redu.Ništa se ne plaši . Ja ću biti pored tebe. Idi sad molim te. Kosa drhti , groznica je trese , tijelo je boli i postaje joj hladno.

Odem.

Frka Frkica spava. Blagi joj smiješak na licu. Reče Dobri sada joj je bolje. Žao mi je buditi, ali moram. Uzmem joj ruku i stavim na svoje lice. Znam da je hladno. Nikad ga nisam mogla ugrijati od onog sunčanog  dana kada je Dodu crna limuzina CK na smrt pokupila.

Dijete se promeškolji , protegnu se ko mala maca, koju je nešto lijepo trgnulo iz sna. Otvori oči i pogleda me , prepozna , nasmiješi se i upita.

-Odakle ti Malena, šta te dovodi na moj ranč? Nisam ništa skrivila vjere mi. Nevina sam , još uvijek. Pitaj Dobrog.

Onda ga pogledom traži, sjenka straha joj preleti preko lica :

-Gdje je , nije mi valjda opet pobjegao. Koja mi  ga sada krade?

-Ne boj se mila. Sve je u redu. Tako rekuć. Tu je , sada će on. Samo što nije. Oprosti zato te budim. Moramo mu pomoći. Kosa nije dobro. Neko je pretuko. I nemoj me ,molim te , još i ti zvati malena.

Frkica odmah postaje Frka živa :

-Nije neko, nego ćaća. Svako malo joj to uradi. I ne gleda gdje udara. A ne zna se zašto. Nema ti bona nevinijeg stvorenja od  Kose. Anđeo. A zovem te Malena jer tako te on zove. Nekad kaže Malena Luce , ali najčešće samo Malena.

-Tračate me, nisam znala da znate da postojim.

-Ne tračamo Malena. Nikad nismo progovorili o tebi ni jedne riječi. Ja te od sestre i  iz njegovih dnevnika znam. A tamo samo ljepote … Nego pusti priču, Šta nam je raditi ?

-Treba nam tople vode, peškiri i presvlaka. I da se ne pojavljujemo dok nas ne zovne.

Vidim oči joj se šire u bolnom strahu, smijem joj se:

-Ludice , nije to. Ne bi nam on to nikad priredio sve da je Kosa dobro i voljna. Nego , znaš ga , on ima neko svoje iščašeno poimanje stvarnosti i časti.

Ugrijasmo vodu, sve pripremismo i stavismo pored kreveta. Gledamo kroz prozor. On kao da zna da smo gotove, gleda prema nama . Znamo da nas ne vidi, u sjeni smo, ali nam šalje znak da budemo tihe i da se sklonimo.

Ustaje, polako je uspravlja na noge. Ona se ne budi. Veća je od njega par cenata, Lagano je poduhvati rukama ispod ruku i nogu, glavu joj nasloni na svoje grudi i polako, korak po korak, da je ne trese , prilazi verandi i gubi nam se iz vida. Čujemo korake u hodniku i škripu vrata koja se zatvaraju.

Tišina duga pola sati nadvila se nad kuću i u naše izbezumljene duše. Ništa. Ni glasa ni pokreta. Samo neka umirujuće tišina koja čini da je vrijeme stalo. Osjetih,  ova djeca  toliko vole i poštuju tu krhku  ljepoticu i ne znajući zašto , i ja osjetih silnu ljubav prema njoj.

Eto njega. Mokar je, izmazan krvlju i malo raspoloženiji.

-Sada je uslovno rečeno dobro i hvala Bogu što je spriječio gore zlo.  Nije je bilo lijepo vidjeti. Još uvijek nije dobro , ali neće biti ožiljaka, da joj nagrde lice. One druge ožiljke već odavno ima i vješto ih krije. Nego, polako uđite , pazite na nju. Neće se buditi dok se ja ne vratim. Oprostite , iskrsnuo neodložan posao. Moram nešto obaviti. Brzo ću ja.

I ode. Onako neuredan, izmazan krvlju i mokar.

Frka Frkica mi otima riječ iz usta:

-Šta mu je? Da nije zvizno? Nikad ovakav ne bi izašao pred dunaluk pri čistoj. Neka golema nevolja ga natjerala.

A gdje će većih nevolja od sinoćnjih i jutrašnjih, mislim u sebi , ali ne znam kakve veze odlazak može imati sa tim.

Šta je ovim mahalašima , kao da ljudima čitaju misli, jer se Frka Frkica nadovezuje na moje misli:

-Ima to neke veze sa Kosom. Garant. Znam ja. Ne bi on radi sebe onakav pljesniv mako ni iz kreveta, a kamalo u svijet. Nešto silno će se desiti.

Sjedimo pored anđela i gledamo je i pogledavamo se. Prelijepa je. Dobri joj malo napuderiso lice puderom Frkine sestre . Znamo nije radi tena, nego radi ogrebotina. Manje su uočljive, a i zapušene su. Leži na leđima , rukama opuštenim niza struk.Crne duge kose su uredno počešljane i puštene preko ramena i grudi . Frkina bijela spavačica joj puno kratka , čini je usnulom ljepoticom , nalik nekoj skorašnjoj mladoj. I ovako ranjava najljepše je biće koje smo nas  dvije vidjele. Nema tu nimalo ljubomore. Istina je istina.

Šta će biti ako se probudi a njega nema tu, mislim i strepim.

Frka je rezolutna, i šapće mi , toliko tiho da je jedva razabirem:

-Ne boj se, neće. Ne bi je on ostavio da je  i sekunde pomislio da bi se mogla probuditi. Zna da bi se ona uplašila i postidjela se nas. Ona je njemu došla, jer nema kome. Samo je on može shvatiti i pomoći joj. Onaj njen , Oma, je dibar m ali k'o kamen osjetljiv. Ne znam ni zašto su zajedno. Jes, on je nasmijava i začudo , ne ište joj. Gleda u nju kao u sveti gral. A opet ne bi je razumio i vrno bi je kući.

Prođe  skoro sat , kad eto ti njega.  Osvježen i presvučen u skoro istu odjeću u kojoj je otišao. I neki mu samozadovoljan, skoro zlurad  kez na licu. Ni prije ni poslije ga nisam vidjela. takvog .

-Mile dame moje , sve je pod kontrolon. Ništa se ne bojte.

Reče to kao da se ništa nije desilo, kao da je sve u najboljem u redu  i sjede na ivicu kreveta  u visini Kosinih grudi. Ona samo ispruži ruku, ne otvarajući oči , stisnu mu ruku , duboko uzdahnu i prošaputa:

-Hvala ti , Moj dobri čovječe .






												

Zrinka – Dani ća i nima













Ležiš pod boron usrid naše vale

dok slušaš vale di se žalom šale

i na one dane misliš ča i nima

a dojdu dikod u snima.





I sam na žalu gleda si me samu

ka bilo jidro na pučine dlanu,

di nestajen i tonen u svanuće,

sve daje od vale di snili smo juče.





Znam ni čak sad nima, sva je pusta vala

ni sike nima na kojoj san stala

jedina još želja sad me ovod goni

da slušan žalon di zvoni.





I na one dane misliš ča i nima

a dojdu dikod u snima.

I sam na žalu gleda si me samu

ka bilo jidro na pučine dlanu,

di nestajen i tonen u svanuće

sve daje od vale di snili smo juče.





Znam ni čak sad nima, pusto je u vali

uspomene moje raznili su vali,

ostali su samo dani ča i nima

ća dojdu dikod u snima.   

Bleki – Balada o Kosari (Kad anđeli umiru crvene cvjetove sanjam )









Ko da je juče, 
a ne prije pola vijeka bilo. 
Jednog sjetnog jesenjeg dana ,  
kada se  crveno cvijeće  
sa zlatnim lišćem mješalo  
padajuć na rosnu crnu zemljicu 
koja puca od ljepote , 
praveći humke  nestajanja . 

Prosvijetli mi se ... 

Kosara nije dobro ,
nikako nije dobro !
Ona više nije od ovog svita.
Nikad nije ni bila!
Toliko je prozračna ,
svjetlosna ,
uzvišena  i umilna ,
da me boljela 
nevina dobrota i smjernost .

Često san se pitao :
Šta joj je?
– Ne znam !
Kažem sebi ,
a lažem se.

Nekoć sam sanjao ;
Leži ona u bijeloj sobi ,
bijelom krevetu ,
sva u bjelini .
Prekrasna i čedna ,
kao usnula nevjesta.
Anđeo .

I sanja !

U kosi vranoj i blistavoj ,
se povjetarac sreće  
i vjenac raznobojnog poljskog cvijeća ,
zamrsili .
Čini se na nekoliko mjesta krvavi.
Ali znam , nije to krv . 
To su crveni cvjetovi  ,
koji prizivaju krv ili ljubav.

Meni u glavi  oštri nož burgija .
Nije ljubav,
Kosara je ima.
Slutim , to je cvijetni  križ smrti.

Dobra bića kad umiru ,
u snima ,
i svojim i tuđim ,
na glavi , oreole cvijeća ,
trnja  ili  krvi nose .

Ljepota mila se u mom snu
sa svim krunisala .

Tada sam vidio ,
u njenom snu ,
slkinuvši vijenac,
prozor je otvorila ,
nježno ga , poput snova ,
otisnula ka nebu.

Vijenac se pretvori u grlicu bijelu
i ona  odlepša u nebo.
Prepoznao sam u njoj Kosaru,
a je bila prelijepa.
Nije uopšte tužna .
Prozračne zeleno modre oči
iskrile su ljubav.
Lice bijelo ,
lice nježno ,
anđeosko ,
umiveno milostivim plavetnilom neba ,
blista u svjetlosti zlaćanog sunca.

I još sam vidio ;
legla je na krevet.
Prekrstila je ruke preko grudi.
Nasmiješila se ,
duboko  je uzdahnula ,
oči zatvorila ,
zaspala i usnila.  

Svijeća pored korizmenog molitvenika
je tiho lelujala
i do zore gorila
Kosara se više nije  probudila.

Bješe to pred zoru ,
Blagoslovljene noći sudbine ,
noći dvadeset sedme ,
Ramadana mjeseca,
Godine tisuću tri stotine devedesete .

Neka te Mir i Milost vječno prate
Dušo moja blažena.

*
 

 





												

Lepa Brena – Jugoslovenka / Lyrics

 

Odakle si lijepa djevojko
Ko ti rodi oko plavetno
Ko ti dade kosu zlacanu
Ko te stvori tako vatrenu
Ko ti dade kosu zlacanu
Ko te stvori tako vatrenu

Oci su mi more Jadransko
Kose su mi klasje Panonsko
Sestra mi je dusa Slovenska
Ja sam Jugoslovenka

Oci su mi more Jadransko
Kose su mi klasje Panonsko
Sestra mi je dusa Slovenska
Ja sam uJgoslovenka

Odakle si lijepa djevojko
Gdje si rasla cvijece proljetno
Gdje te grije sunce slobodno
Kada pleses tako zanosno
Gdje te grije sunce slobodno
Kada pleses tako zanosno

Oci su mi more Jadransko
Kose su mi klasje Panonsko
Sestra mi je dusa Slovenska
Ja sam Jugoslovenka

Oci su mi more Jadransko
Kose su mi klasje Panonsko
Sestra mi je dusa Slovenska
Ja sam Jugoslovenka

Odakle si lijepa neznanko
Gdje si krala sunca bjelilo
Gdje si pila vino medeno
Kada ljubis tako sladjano
Gdje si pila vino medeno
Kada ljubis tako sladjano

Oci su mi more Jadransko
Kose su mi klasje Panonsko
Sestra mi je dusa Slovenska
Ja sam Jugoslovenka

Oci su mi more Jadransko
Kose su mi klasje Panonsko
Sestra mi je dusa Slovenska
Ja sam Jugoslovenka

Ja sam Jugoslovenka










												

Nek zbori Tito – Bosne će biti

 

Bosna prkosna od sna

 

Bosna zemlja Božije milosti

 

Zlaćano Sarajevo Grad čednosti

 

Blistava Modra rijeka

 

Nek zbori Tito.

I mrtav on zbori i čuva Bosnu svoju.

Pustite ga neka zbori.

Za vjeke vjekova!

Bosna će biti Bosna.

Uvijek je pametno zborio ovaj mudrac.

 

I oni nama nema Bosne.

Joj, čudnih glupaka ljudi moji.

 

Mila domovino , Bosno zemljo Božije milosti srećan ti praznik

 










												

Miladin Šobić – Dok zbori Tito /Song – Lyrics

 


Dok zbori Tito…

Dok zbori Tito…

Dok zbori Tito…

Dok zbori Tito…

 

Zavoljecu jos vise

i oblake i brda snena

i ceste modre sto se

jos skromne viju

slutim Dalmacije osmjeh

i Sjemena

i Crnu Goru moju i Srbiju

i Crnu Goru moju i Srbiju

Ohridska vrela slusam

slusam romor Drine

i Plitvice daleke

Bohinje otkrito

Zagorja slutim zoru

i Frusku Vojvodine

 

Dok zbori Tito…

Dok zbori Tito…

Dok zbori Tito…

Dok zbori Tito…

 

Prodju me noci one

nesane patne ratne

i krv zastrafti mlazom

a mlaz se gorka javi

i prodru u sred oblaka

krivine nepoznate

kud su brodile vojske

kud su brodile vojske

Mokroj travi vrate se oci

i hlad lisca meka

zaspu me zore,

mutne me zaspu zore

ranama svojim

i tugom od leleka

u jutro jedno

nad groblja Zelengore.

 

Dok zbori Tito…

Dok zbori Tito…

Dok zbori Tito…

Dok zbori Tito…

 


												

Josip Broz Tito – 7. svibnja 1892. – 4. Maj 1980.

 

Tovariš Tito , zdravstvuj . ono šenkrat plaho

 

Možda bih trebao početi sa :

Hvala ti za sve što si učinio za svoj narod.

Ali ne ide!

Oprosti nisam nezahvalan ,

saćekaću tvoju reakciju na jednu malu molbu.

 

Druže Broz ,

davno se nismo čuli, još od devedeset i neke  prošlog vijeka.

Umišljati nije loš  fakat.

Mnijem , imam neka prava.

 

Davne 1974./1975, su me poslali da položim ako treba i svoj život za tebe.

Nećemo sad o tome da li su me pitali ili nisu.

Imao sam dobar i simpatičan  CV i neophodnu   visinu.

i poslaše me na Dedinje i ponekad u Karađorđevo .

Jednom sam , ko’ slučajno , na petanest dana zalutah u Dobanovce.

 

Volio si ; hajd’ recimo,prirodu

Kažu pazi nam na   Tita.

Jašta ću drugo raditi  , nego paziti.

 

Te godine skoro da mi nije dozvoljeno da imam pametnijeg posla.

O danas šta  da ti rečem Stari?

Velim , nema potrebe da ti pričam, vidiš i sam šta se dešava.

Gledaš nas , a žaloste te ljudi zli koju nam ubijaše Majku domovinu

prelijepu i časnu Jugoslaviju.

 

Još više te boli plemeniti narodi koji ko stada kurbana , ka janjadi za klanja,

šutke prihvataju da ih zatvaraju u torove ,

i prinose kao žrtve na sotonske / šejtanske oltare .

 

Znam , tužan si jer i  dalje ubijaju tvoje časno pučanstvo.

I pljačkaju ga i porobljavaju , u fašističke ih konc torove trpaju.

Četiri decenije zla je previše da bi to nevini , napaćeni narod mogao izdržati.

Ali trpi.

 

Dokle ,pitaš se?

Eh , i ja se pitam!

Neću ti puno tupiti štovani druže.

Volio si da te oslovljavaju sa druže Tito,

jer bio si najveći tovariš.

A veći si dinGospo od svih monstruma zajedno,

svih onih zlotvora i ubica   , koji te ruše ,

i uzludno guraju  tamo gdje je njima mjesto ,

na smjetljušte historije/istorije/povijesti.

 

Imam samo jednu skromnu molbu .

Za tebe prava pravcata sitnica.

Ti si uvijek imao veza i znao prave riječi koja otvaraju  svaka čarobna vrata.

Daj molim te , potegni neka poznanstva , tamo gore , progovori koju.

Mislim da je vrijeme da se  sva fašistička , nacionalistička ,mafijaško – pljačkaška bagra i fukara pomete sa lica zemlje i uputi u mjesto koje joj po zasluzi pripada: u pržun oliti pakao.

Hvala unaprijed i drugarski pozdrav.

Do tada:

Smrt fašistima / fašizmu , sloboda jugoslovenskom narodu.

I HVALA ti za sve.


												

Carmelo Zappulla ~ Suona chitarra / Song – Lyrics – Prevod na Bosanski jezik

 

boje-sa-mirisom-nevinosti-ii  njezno-i-leprsavo  dusa-djevojacka-i

 

 

 

 

Suona chitarra

 

Suona chitarra,

tu che sei la compagna di tante

mie notti d'amore,

suona chitarra,

che hai diviso con me tanti applausi

e le spine nel cuore.

 

Ti amo tanto,

sia che tu dolcemente trasporti

ogni mio sentimento,

o accompagni canzoni suonate

fra il riso ed il pianto,

o mia chitarra…

 

Suona chitarra

quando dico parole d'amore

alla mia innamorata,

suona chitarra

quando sto in compagnia degli amici

fino a notte inoltrata.

 

Ti amo tanto,

sia che tu dolcemente trasporti

ogni mio sentimento,

o se come un'orchestra diventi

più forte del vento,

o, mia chitarra…

 

Ti amo tanto

perche tu mi ricordi le sere

passate a cantare

per la gente che non respirava

per starmi a sentire

e sembrava che stessi facendo

l'amore con te.

 

Ti odio tanto

per le volte che tu non vibravi

più sotto le dita

e tenerti vicino così

mi costava fatica

o, mia chitarra…

 

 

Sviraj gitaro

 

Svirj gitaro,

Ti koja si me uvijek pratila

Kroz  moje noći ljubavi,

Sviraj gitaro,

Što dijelila si  sa mnom aplauze

i trnje u srcu.

 

 

Volim te tako mnogo,

Ti odmah nježno prenosiš

sve moje osjećaje,

ili pratiš pjesme koje pjevam

između smeha i suza,

O, moja gitaro…

 

Sviraj gitaro

kad govorim riječi ljubavi

mojoj ljubavi,

sviraj, gitaro

kada sam u društvu prijatelja

do kasno u noć.

 

Volim te tako mnogo,

Ti odmah nježno prenosiš

sve moje osjećaje,

Postaješ poput orkestra

jača od vjetra,

O, moja gitaro …

 

Volim te tako mnogo

jer me podsjećaš na večeri

prošlost sa pjesmom

za ljude bez daha

da me slušaš

i izgledalo je kao da sam vodio

ljubav sa tobom

 

Mrzim te tako mnogo

za vrijeme koje nisi titrala

pod mojim prstima

i držao sam te uvijek tako blizu

ako mi zatrebaš

O, moja gitaro …