Tišina vreba
Snježno jezero
Sreća
Ljubavnici
Tiho
i još tiše
nijeme dani
srcem nježnim
dotaknuti uzburkani
oprost molim ja izgubljeni
milost u očima djetinjim sluteći
iskre zaljubljeno sjaje u bori ljubavi
što rađa se radovanjem tahtali dodira
Nježno
i još nježnije
sklopi ručice krhke
nadom što sretnike spaja
u tihom jecaju nebu darivanom
u očaju krika bolnog sudbi kradenog
u odsjaju snježnog jezera a rastankom sni
Mnogo sreće ne sluti na dobro
tugom žmirkaju zvjezdice voljenoj sestrice
mjesec se već ledom srebrenim okitio
šapće mi drevnu tajnu o poklonjenom životu
snenoj ljepoti da bi ljubav vječno živjela
Mnijem u godinama tek minulim
dva puta sam život havi nudio
da bi ona živjela i život plesala
nebo me uvijek njoj vraćalo
sada nemam doli ljubavi ništa darivati
a srce naivno čuđenjem se pita
dobro d'bro Malena
a gdje si ti
Zapisano
u vjekovima
u ušima bez tona
kao eho povjetarca
šumi đardinom boja
cvrkut
ja došla
Dopisano
jal’ nedopisano
isto mu vaktom pliva
Usud se smješkom ceri
aha kako da ne naivče vrli