Tvrdoća duguljastog ovala.
Crna haljina ko zvono pada.
Čija su usta vam cjelivala
Nadmene usne, babo mlada?
Ruke, koje su sred dvorca mnoga
Šopenove valcere svirale…
Sa strana tog lica ledenoga
Lokne u vidu spirale.
Pogled prav, taman, zahtjevan jako,
Pogled što se braniti želi.
Mlade žene ne gledaju tako.
Mlada babo, ko ste vi, je li?
Koliko mogućeg odnijeste –
I nemogućeg – u tmice
Zemlje što nezasitljiva jeste,
S dvadeset ljeta Poljkinjice?
Dan bješe nevin, a vjetar svjež,
Tamne zvijezde zgasle začas.
Babo! Da ovaj žestoki metež
U srcu mome – nije od vas?