Noć te uništava da bih te tražio
kao luđak, u tmini, u snima, u smrti.
Moje srce kopni kao usamljena ptica.
Tvoje me nedostajanje slama, život se zatvara.
Kakva samoća i tama, kakav suh mjesec na nebu,
kakvi daleki putnici po neupoznatim tjelesima
pitaju za tvoju krv, za poljupce, za lupanje tvog srca,
za tvoje neočekivano nedostajanje u noći koja buja.
Moje ruke te ne stišću a moje oči te ne znaju.
Moje su riječi uspravljene trazeći te uzaludno.
Smirena noć u meni, položena i duga,
opružena kao rijeka sa neovisnim obalama.
Ali idem da te tražim, otimam te i vadim
iz tmine, iz sna, prikrivam te svojim sjećanjima.
Tišina plete tvoju nepojmljivu istinu.
Svet se zatvora. Sa mnom ostaješ.
pB