Prije smrti da se, još jednom, nagledam snijega
papljanskog, što iz davnina pada.
Da gledam, sve dok me, to, ne prečini u prvašnjega,
i ne vrati me u vremena kada
sve izvan mene bilo je od mene. Kada su vuci
urlanjem zvijezde činili bližim. Kada je duši svijet
pripsao kao rukavica ruci.
Da se, zablenut u lijet
pahulja, čudim što na zemlju liježu
umorne kao da su se pele
i da me sa svim, što izgubih, vežu.
Da mi, na magnovenje, bude bijel čak i lelek
sa groblja vranštičkog. Da gledam kako se roje
sve dok se ne sjetim onih dukata iz sna
u koje Gospodnje lice bilo je
utisnuto. Da gledam sve dok duša, sa svime prisna,
ne bude ratar, tih i blag, ko iza daće,
koji marljivo ore
i sije iako znade da će
barbarske baklje ljetinu da mu sagore.
Da Sarajevom, nakon toga, hodam
naredan svemu što će da se desi,
i, pred čimegod zastanem, da mi ne bude bara
već živa voda
kraj koje duša, u sebi samoj, odmara
i sebi samoj kaže: odavde si!