Progoni me
djetinje lice nježno
miris jedanaest godina
pupoljcima orošenih
tada te spoznah mila
uplaših se ljubavi svoje
ljepote tvoje
u potonjim vremenima opjevane
ti malena i mila
ja maloumnik razvratni
šta sam mogao
proklinjati ne znam
kako ćeš čednost ružiti
bježati nisam naučio
ko je od ljubavi pobjegao
samo sam se sklonio
i čekao da odrasteš
potom osjetih trag rose
na kristalnim grudima
tvojih sedamnaest godina
i opet se sklonih
nije red cvijeće blatom zalijevati
uprljale me godine moje
a sada smo snovi
djetinje mi duše moje
a ti safir
kao kap rose
na dlanu mome
skupljaš ljeta svoja
bolna
i odlaziš