Na brdu sam stao ponad silnog grada
I promatram more kuća i zidina:
Bezbroj legla jada i bludnih naslada.
Gdje strahote cvatu ko cvijet crnog krina.
Sotono, skrbniče moga srca u stravi,
Znaš da plakat neću na pogled s visina.
Već u žudnji strasnoj, ko razvratnik pravi,
Opit ću se gradom – bludnicom mamenom –
Što me svakim trenom ushitom zatravi.
I dok zora spava u velu maglenom.
Težak, mrk i bolan, kad na noćnom logu
Tašto zapaluca pod modrom koprenom,
O, uvijek se divim besramnom brlogu!
Lupeži i drolje zabavljaju bolje
Neg što sitne duše i pojmiti mogu!