Prošlost se ne vraća
greške se plaćaju
ljubav niko ne krpi
ni za šaku zlatnika
sjećam je se svakog osvita
progoni me slika njena
krhka je ko čaša od kristala
kad nestane jantara i žada
pokisao stojim
ispod trešnjinog stabla
kiša pere tragove suza
dok muzika tanga srcem pleše
u tragovima nestalim
vrijeme je izbrisalo behare
Usud je ubrao sve moje trešnje
i onu najdražu sa sobom odveo