Cecilia Meireles – Pjesma nježnosti

 

Kad bi ti čovječan bio, moje bi ruke živjele,
vezući nježnosti i platna od  svile,
da ti prinesu haljine čarobne legende.

Kad bi ti čovječan bio,
oči bi moje otvorene sjale danju i noću,
I zagledane bi bile u tebe što sav bi blistao,
kao onaj što okrunjen je sunčevom vatrom.

Kad bi ti čovječan bio, moja bi usta voće bila
za tvoju žeđ, i za tvoj san muzika ljubavna,
svečane utjehe za tvoje nježnosti.

Kad bi ti čovječan bio, ja bih ti bila igračka djetinja,
oružje za tvoj rat, flauta u kasnim ljetima
koja bi pjevala ritualu vrlo bliskom smrti.

Kad bi ti čovječan bio, o, Odabrani,
ja bih sve bila u tvome postojanju.
Ali nisam ništa . . .
Nisam drugo već ova žudnja neugasla da postojim.

I mislim, kad bi ti čovječan bio,
da bi ruke moje živjele vezući nježnost i svilu,
da ti prinesu haljine čudesne legende.






											
Bookmark the permalink.

Komentariši