Hana ćuti ,suze joj niz lice idu, grize nokte i nikad ih neće prestati gristi. Zna kriva je, mogla je pomoći: ali i ona sama je, koliko juče, bila dijete. Mislila je da se ono dvoje, smo malo luđe, oko brizli, što se prže , igraju. Pomisli, da im je htjela pažnju skrenut na tavu, da brizle ne izgore. Ipak , osjeća da znala je šta se dešava i da se podsvjesno svetila.
Lenji jeca i u zemlju gleda.
Deba ništa ne ajnlaiše pita se šta je mahnitulji i kaže Mojsiju
-Dođeš mi milju i kusur, ali meni dosta milja.
Mojsije ga ne čuje lupa glavom u doksat, onako kako to on zna, svojski i ljudski. Hek čelenkom u doksat. Pa opet i opet, hek i hek, sve jače i jače. Lupa se i sam sa sebom psosvkom razgovara:
-Konji jedan pas mater konjsku , ko si ti jebote da jedno dijete blatiš i ubijaš .Gdje ti je pamet odrtino morička bila?
I vrti se i ljulja kao derviša ples, kada se zaluđuju, kada im se vrti u glavi, a u njoj sve manje krvi, a oni sve bješnji i luđi i blijeđi, okreću se i okreću, i ne prestaju da se okreću dok se baildišu i u krug ne popadaju. Kažu ekstazu dožive. Jok bolan, to se njima samo jako zamnta. A šta će derviš učiniti kad mu se zamanta. Složi se ko pokošene brizle.
I samo ponavlja o konju, psu i pameti nikad ne došo. Šta će, starac ima dvadeset godina,te zime napunio.Kad mu krv procuri, iz arkada šiknu i bijeli patos što ga jutros Frka sa ljubavlju, za druge i drugare čistila i bjelila i pjevala ; ej, crven fesić u dragana moga , ej mamo mamice.
Da zna Deba šta se desilo reko bi: e eto joj ga sad, hoće ona pjevati i belaj zazivati.
Mojsija kavonoz boli, poplavio i vas otekao. On je derviš u behutu, ništa ne osjeća i polako kroz kapidžik na ulicu, brzo ga sustiže taksi i ode i još brže se vrati. Bijesno za ruku vodi Zlatu, Lela Jela Jelena i Hrco za njima hode, za ruke se drže i ljube.I Kosu negdje našo, ona put srne stidljivo i krotko, uplašenim očima u Frku pogledava. U rukama mu safir plava harmonika od šest registara i sto dva'eset basa.
Gdje nađe harmoniku od šest basa zamislio se Deba. Imo čovjek dar opažanja sad pa sad. Sebi uvrtio u blentaru da ima percepciju preglednu ko prašuma Perućice i još gušću. Čuo on da za tu našu Peručicu kažu mu da je poslijednja u Evropi pa mu oko srca toplo. Samo ne anlaiše što to niko za nju ne zna, a konta i bolje je . Ako sazna vanjski svijet za nju mogli bi joj šta nauditi. Samo jednu napalmušu ispustiti i nema Perućice.
Dok razmišlja o prašumi nešto ga bocka i on pogledava.Svi su tu ukočeni i kao uhabljen meiti stoje i ni mukajet.Uši ih bole ali ih ne pokrivaju. Taj krik je valjalo upamtiti, on se nikad ne događa. Znaju takav vrisak jednom u život iznenada bane i ostane u ušima.
Frka još vrišti i vrišti i tuče Dobroga. On je samo u vrh čela ljubi i govori.
-Plači djetešce, plači djetešce, ja sam tu ne brini. Samo mi se vrati i daj isplači se milo djetence..
Papaga'j načisto posto, nema druge neko od prisutnih zaključi i pita:
– Hoće ta milja.
Svi stoje u sred bašte kao ukopani i balegom okupani, slušaju kraljicu vrišteće boli, samo Debe gleda u Mojsija i treći put pita ga:
– Hoće ta milja.
Frka se odjednom više ne uvija i grči, prestaje da se tuče i nekako drugačije vrišti.Kao dijete koje se rađa.Dobri je za ruku prima, diže je i na stepenice sjeda. Odjednom ispod trešnjinog stabla, na ljuljački što se sama od sebe njiše zasja gitara rubinove boje.
Dobri je često u nedoumici bio. Tada bi zastao, zamislio se , desnom rukom kosu iznad lijevog uha počešao i uvijek bi se nečega dosjetio. Odlazi do trešnje uzima gitaru vraća se do Frke nježno,sasvim lagano žensku ruku u svoju primi, primakne usne i srednji prst samo očeše i orosi.
Vrišti dijete a on je mirno, kao da se ništa ne dešava u prstić ljubi. Ona ručicu ne otima i više ga ne tuče.
Jeza da se gledaocu javi. Nijemim pokretom moli dame da sjednu; za muškarce ga nikad nije bila briga.
Zatim se Frki naklanja, ona prestaje da vrišti ne shvata šta mu to sve znači, ne čini joj se da bajaco postaje on. Sad je u drugoj vrsti šoka. U nevjerici , odakle gitara i šta će ona u njegovoj ruci, on ne zna da svira niti da pjeva. Ipak nekako mu ko salivena stoji.
On je večaras prvi put u životu obukao crnu odjeću. Crna košulja, crne pantalone, crne čarape i crne cipele. To je ona crnina što mjesečini svjetluca. Taj put je obukao crninu i crno i nikad više. Kaže nije to više za njega; odrastao je. A nije, samo to niko nije znao; skoro. Poput Malog tugujućeg princa je blagi i zamišljeni lik imao. Samo što se nije smješkao.
Dobri ne zna šta će sa gitarom. Samo zna da je njemu na tren darovana. On se spusti se na koljeno, neugodan položaj, prevario se, početnička greška.Traži bolji položaj i onda sjedne na dno Frkinih nogu, malo lijevo bočno ali sasvim prema njoj i u oči joj gleda.
U oči je gleda, pogledom blagim miluje i ona vidi, on lijevom rukom hvata gitaru za uski dio, desnu ruku diže, znači dešnjak je misle svi, i nevoljno je preko žica položi jednom, drugi pa treći put. Zvuk sličan katedralskom zvonu javi se kao da otkucava treću uru. Deba gleda na sat i konta baš se uskladiše Dobri i katedrala. Istovremeno Isusovo srce zaigra tri puta.
Kao neki virtuoz zaplete prste sa žicama , tonovi nejaki ko potoćić srca što krvari počeše da klize. Muzika je bila poklon neba, znali su to. Blaga, tiha , nježna a tužna.Ta muzika čak nema gitare zvuk.To se dvije harfe susreću i prelivaju tonove jedna preko druge da se u sred svakog akorda susretnu. Sa neba maglice nešumno bruje i titraju poput tisuće orgulja. Kada se susretnu sa harfama prepliću se i osjeti se da to akordi neki čudesni bolero ; mrven zemaljski više nebeski; plešu.
Čuda se večeras dešavaju. Znaju, večeras je blagoslovljena noć. Noć nad noćima kada se meleki spuštaju, pomno motre i sve želje uslišavaju.
Dobri počinje da pjevuši, više recituje. Glas malo promukao, duvanski i ljubavnički, sjetan i pomalo začuđen:
Dođi i plači djevojčice
Dođi i plači malena moja
Ništa se ne brini
Ja sam tu kraj tebe
Dok spiješ snove
jednom ću ti doći
sunčice moja
pokloniti ljubav svoju.
Ispod mostova duge
na ležaj bola i tuge
pod glavu stavi
jastuk od snova.
Djevojčice malena
kraj mene tužnoga
djetešce je zaspalo
u morno čedo slomljeno.
Ležeći spojkojno mirom
snove će pronaći
pokrila se tamom
pokrivačem neba.
Kosu joj prelijeva mjesečeva sjena.
dok odmaraš bolne snove
ja ću se prikrasti
zaći u njih odagnati.
Skršena grlice moja.
da obradujem srce tvoje
Spij morno dijete je spij
milo moje je usnilo.
Možda je na tren umrlo
to nije važno
ona mirisna polja
djevičanskih ljubičica sanja.
Ne čuje pjesnika
što pjeva i tuguje
tiho,tiše moli ljude
što stupaju i struje.
Uz umorne duge
o suzo iskre tuge
Dijete je zaspalo
i možda umrlo.
Ne dam te maleno moje
ne dam da te biju i čereče
ti ljudi zvijeri i neljudi
tek procvali pupoljak neba.
U baštama ljepšim od đula sijaju
Zaspala djeca i o ljubavi snivaju
Za ruke male se drže cjelove biju
Bolom i tugom što pomalo vriju.
Gitara
piano
milo moje spije
san o ljubavi snije.
I spavaju i spavaju i miruju
Dok ljubav daruju i miluju
I spavaju i miruju i spavaju
I snivaju ljubičice snivaju
I miluju snove miluju
I snivaju ljubav snivaju
Umorna miruju i miruju.
Djeca ljubavi zamiru.
I nježno lagano umiru.
Harfe. Pianissimo. Srce moje spije.
Poljubci sijevaju i sjevaju
Suze lijevaju i lijevaju
I miluju i miluju
I miruju i miruju
I spavaju i spavaju
I sanjaju i sanjaju
I umiru i umiru
Bože mili ta djeca umiru
Orgulje.
Pianissimo Immpossibile
Dušo moja mrije
Ne dam je nek sa mojom snije.
Ljubav moja spije
Bešumno diše
Dok sniš snovi ću ti doći
Sunčice moja malena.
Utihnu gitara koja nikad više nije zasvirala. Dobri kad htjede da je spusti samo je odlepršala, svjetlucavi trag za sobom ostavila. Svi je pogledom do neba pratili, pogled vratiše pa u Frku pogledaše, zamalo ne vrisnuše. Umorno djete se na ogradu naslonilo i usnilo. Mirno spava anđelu nalik i pjesnikove ljubičice nevinosti sanja.Ukočena, sleđena je, mrtva se čini
Dobri prst na usta stavlja. Prilazi Frki, nježno najnježnije, i još nježnije, bestežinski je, toliko je krhka bila u ruke je diže , ona se meškolji i oko vrata mu ruke stavlja i pribija se uz njega. Osjeća da sigurna je. Niko je više ne može povrijediti. On odlazi do ljuljačke koja se sama njiše i zaustavlja kad joj njih dvoje prilaze. On pokretom blagim, ona zagrljajem mazinim. Dobri sjeda, Frka baš ko malo dijete mu se u krilu meškolji, stišće ga i čvrsto ga stišće. Boji se djevojčica da snovi ne odlepršaju i sve nešto isprekidano diše i uzdiše kao da jecaje i vrisak stišava. On joj kosu miriše i ljubi i misli još uvijek miriše na bebu.
Ljuljačka se polako njiše i njiše. Njih dvoje se miluju i miluju. I miruju i miruju. On joj nešto šapuće. I spavaju i spavaju. On joj još uvije nešto šapuće. I sanjaju i sanjaju. On prestaje da šapuće. I umiru i umiru. Bože mili da li to djeca umiru?
Tišina i tajac. Svi utihnuli i gledaju u djecu što spiju.
Utihnuli i očekuju da Deba: pita hoće li ta milja.
On ih nimalo ne iznenađuje i razočarano kaže:
-Da nije zaspala on bi je garant zvekno.
Mojsije polako zaklopi neotvorenu harmoniku, stegnu je već stegnutim kaišićima; prvo gornjim zakopčanim, pa onda donjim zakopčanim. Još uvijek mu neodsvirani arkadi mokre krvave ruke. Harmonika poludjela, spengana a plače. Ustade prebaci harmoniku preko desnog ramena, polako hodi kraticom niz livadu, preko plota do sokaka. Pređe sokak, dođe do kraja. Daljina ga čini sjenom na hamala sličnom, sa sepetom na leđima.
Sjena još tamnijom posta, do ivice jedneka dođe. Tu se tama sa svjetlom hiljadu džamija što ih odslikava maglica, spaja. Sjena mala na vrhu brijega trznu desnim ramenom uvis, pa ga naglo spusti. Odleti harmonika safir plava niz strmu kaldrmu u dubinu. Više čuše nego osjetiše, dubok je jendek bio, razbi se ona na sto dvadeset basova svojih. Iz dubine dugo se odjek umirućih basova čuo..
Mojsije se bez riječi, nimalo zadihan, vrati na svoje mjesto, još uvijek mu čelo krv rosi. Sjeda, cigar pali, podiže čokanjče, otpi meraklijski gutljaj šljive. Možda loze. Pljesnu Zlatu po sjedlici. Suzne mu oči. Ponovo drka onu obrve desnu crvenu, iznad oka desnog krvavog. zatim iz đepa nešto krvlju sljepljeno vadi i mirno u Najdebljeg gleda i blago, pokroviteljski mu reče:
-Evo ti milja, uuhhH zaslužio si je, majku li ti tvoju blesavu ne natakarim.