Maglice usred kape nebeske
su zasjele na svoja mjesta
joj mati moja koliko boja
vidim kožu kako mi treperi
nikako da ih se nagledam
moram smiriti srce da ne poludi
i danju ih sanjam
ne bojeći se noći punog mjeseca
dok u zimzelenu titraju kreature čudne
ma ne
nemoj se plašiti
srce moje radosno
to su samo sjene
purpurnog neba
što miluje moj Grad čednosti
koji sa mnom tišinu snova spije
molitva je dušu u čvor smotala
malo dalje
tamo iza zviježđa
vizije naše nemušte
On milostivo prima