Moj zavjet , dan za danom
Svako ljudsko biće je jedinka za sebe. Posebno i neponovljivo. U toj svjesnosti nikad se nisam pokušavao indentifikovati sa drugima , niti želio pripadati mnoštvu drugih.
U svojoj individualnosti , uz Božiju pomoć , izgradih vlastiti univerzum po mjeri koja je kompatibilna mojim psihofizičkim kvalitetima i samobitnosti.
Osnov svih svjetova ,pa tako i moga su svjetlost , ljubav. milost…i zahvalnost.
Bože Milostivi molim Te, uputi me da ti se svakog dana zahvaljujem na blagodatima kojima si me darovao.“
*
Meki ralasi jutra nadolaze,nježno dodirujući obale svijesti ,otvarajući sedefaste ivice sna . Znak da po ko zna koji put treba ustati ostavljajući za sobom dveri noćnih putovanja kroz ljubav .Koloplet mirisnih snova koji nestaju u bespuću šarenih iskrica svjetlosti, koje s ljubavlju probijaju proreze jave,poput hiljada blještavih maglica najavljujući ponovno rađanje života.
Da , odavno shvatih da je svaki novi dan poklon svjetlosti za početak novog života. I svaki taj dan treba živjeti kao da je on – život jedini.
Prošlost je nesigurna , maglovita , obavijena iluzijama subjektiviteta onoga što se desilo , i onoga što se (nije) moglo desiti.
Sutra je neizvjesna i pomalo zlokobna svjetlica koja zavodi i bludi u nadrealno i ima mogućnost da nas pomete i odnese u pravcu koji nije ono što sanjamo.
Budeći se,shvatam imam oči da vidim, jer plavet neba se oslikava u mislima koje se tek rasanjuju. Dobro je , još uvijek sam tu. Poznat mi je krajolik.
Hvala Ti na milosti Gospode moj.
Odgrćem pokrivač . Oh , imam dvije ruke , pokretljive koje osjećaju meke dodire tkanine . Eh , daće Bog , možda i danas pomilujem sedefastu bjelinu ustrptale ženske puti.
Ustajem , spuštam noge pored ležaja , Oh i one su tu . Čvrste su i jake da me vode putevima kojim ljubavi moje hode.
Pogledam okolo. Slike dosanjanih dana i arci papira ispisani ljubavlju su rasuti po zidovima i tlu.
Znaci koji zbore: “Eh , i sinoć se voljelo.”
Otvaram prozor i čujem kako tišina novog dana ulazi u moje uši. Zahvlajujući se Nebu , još uvijek čujem.
Sagnem se da uzmem ogrtač nešto me , na potezu bijelih i tamno smeđih bubrega žignu.Dakle i to je tu i čini se u redu.Preskočim zahvaljivanje.Bilo bi patetično i nesuvislo.
Sjednem da se odmorim. Tek sam ustao. Nigdje mi se ne Žuri. Dan je dug.Noći još duže.Imam vakta za spoljni svijet i njegov srklet.
Sjedim , nešto nježno se razliva grudima , koje rastu i postaju neizmjerne. . Prave mjesto uspomenama..
Sjećam se mladosti , ko da je juče bilo . Pisah:
“Sanjah te sinoć mila moja
Zvala si me u svoje đardine
baštovanko njina
mirisi tvoga tijela su mi šaputali
uđi u baštu mili moj
miriši i beri voće moje.
Odgovorih ti
Tvoje bašte su moji snovi
Koje sanjam u snovima mojim
Vidim kako cvatu
Ne mogu da dišem
Želim plodove tvoje bašte
mila moja
ali
Ne ide to tako
Ništa ne brini
Doći će vrijeme
Bašta tvojih.
Došlo je s ljubavlju,pa onda više nije došlo
I zako čitav život . Dan za danom . Život za životom. Bilo se i nije se bilo.
Ali ljubav je uvijek tu. Sveprisutna .U svakom danu , u svakom dodiru ,u svakom snenom biću koje je polagalo snove na mom jastuku.
I svaki dan radosti pun, je odletio putem nenadanog rastanka, baš kao svaki život.Sa tugom i nježnošću , bolom i nadom da srešćemo se opet.
Još uvijek sviješću umotanom u snove prelijepog života , stojim pred ogledalom i kvasim lice hladnom vodom , ispirajući tragove noćnih suza radosnica.
Par kapi mi kliznu na usne.Zagrabih vodu dlanom i prines je usnama. Joj Bože mili koliko je slatka i pitka ova blagodet tvoja, baš kao i svaki dodir tvoj.
Oprostite mi ljube moje, što se nismo ponovo sreli.
Bejah častan i dobar i još uvijek sanjam neubrane bašte čuvarica srca moga.
Ah , da i danas je srce sa mnom. Čisto i bolno. Nježno i puno ljubavi.
A duša krhka i kristalna ?
O njoj je znanje kod Milostivog.
I svakog dana se molim za nju.
Hvala Gospodaru svijetova