Miroslav Antić – Mali kameni nokturno

Nikad te niko neće ovako tesno grliti
uznemirenu i belu.

Ja sam mornar bez kompasa
kome uvek polude lađe.

Nikad ti niko neće
ovako u krvotok uliti
poslednju nežnost celu,
ni uspeti u tebi toliko tuge da nađe.

Nikada više nećeš
ovako divno truliti
u običnom hotelu,
a ne želeti ipak odavde da izađeš.

Ti si najukusnija krv sveta
koju sam upio hlebom
mog mrkog trbuha.

Ti si so sa oteklih usana
koje smo oljuštili očnjacima
i prosuli po mojim bedrima
i tvojim dojkama.

Ti si najbeskonačnije,
najubitačnije nebo
kraj mog rumenog uha.

Najbesramnija devojka
koju sam sreo među ženama.

Najstidljivija žena
koju sam sreo među devojkama.

Bleki – Jubilarna

 

 

Ponoć je odavno prošla

čovjek je sam

sjedi

plajvaz u ruci

arak prazni

švrlja

o ljubavi pjeva

na serdžadi obeznanjen žmirka

kandilo i tisuću dušeka njemu je drug

zato ne vidi

da ni slova više nema

sve je otišlo kao sjena

sa jubilarnom Princezom

 

 

 

 

Sergej Aleksandrovič Jesenjin – In memoriam 3 . Novembar 1895. – 28. decembar 1925

 

**

28.decembra 1925.-  Tragično završio život ruski pisac Sergej Aleksandrovič Jesenjin u 30 godini.

Melodičnim  i slikovitim stihovima poetizovao boemiju i skitnju,ali i ljubav prema majci,ženama,stepi,domovini.

Slutio oluje nad Rusijom i sopstveni usud. Konflikt epohe i pjesnikove lirske duše najviše je izražen

u dramatičnim ciklusima “Kafanska Moskva” i “Povratak u zavičaj” i nizu pjesama nastalih

1924. i 1925. koje su pripremili pjesnikov tragičan kraj.

Zamisao ciklusa “Persijski motivi” i poeme “Ana Snjegina” – svojevrsni su poetski testament.

Snažno je uticao na generacije pjesnika širom svijeta.

Ostala djela:

zbrike pjesama “Zadušnice”, “Ispovijest mangupa”, “Triptih”, “Stihovi skandalista”,

“Sovjetska Rusija”, pripovijetka “Urvina”, dramska poema “Pugačov”.

**

Tim,suhim i sažetim  riječima,istrganim iz hronika, smo ispratili

pjesnika u rubrici na današnji dan. Malo smo se trudili izbjeći

stereotipe,pa nešto preinačili.

Onda se sjetismo da je Jesenjin  , jedan od navjećih  poeta svjetske

poezije i da zaslužuje više od hronološke zabilješke.Izvukosmo iz

naše sehare neke  zabilješke, upotpunismo ih činjenicama i

evo ih pred vama.

 

Kažu da smo neki naopaki,pomalo lujke i luke,a  skeptični mahalaši.

Skoro nikad  ne počinjemo iz početka,nego sa kraja ili iz sredine.

Ili pričamo okolo kere pa na mala vrata.

Imamo dobar razlog.

 

O drugima sudima po sebi.

Ništa lično , ali logično i pošteno. Što jes’ , jes’!

 

Kada nešto čitamo,ako nam početak bude dosadan,mi to batalimo.

Po zakonu poetike i tragike u srednjem dijelu se stvar zakuhava i na

kraju manje ili više urnebesno ( ponekad i užurbano i tragično) okončava.

 

Pred kraj života Jesenjin se nekako ubrazao.

Poezija  je bljeskala iz svake pore njegovog tijela.

Stihovi su se razletjeli.

Poeta se bojao da mu koji stih  ne promakne  ili pobjegne.

„Ne mogu ih zaustaviti;oni su kao navijeni stroj.“

Njegovo vično pero ih je ipak moglo kontrolisati i popisati.

Na Kavkazu ljeta 1984. izbacio je sve što mu je pritiskalo dušu.

Iz dubine duše je izronila Ana Snjegina krasotica, ne  jedna, ne dvije ,

već više grlica njegove mladosti.

Autobiografska ispovjest,mladalačke  opijenosti snježnog daha.

Ljubav i čežnja pretočena u testament  dešavanja u pjesnikovom kraju 1918. godine.

 

Koliko je taj čovjek ljubavi imao!Koliko je zanosa u sve unosio!

On se davao i davao. U istinitosti i iskrenosti nježnog djetinjeg srca predavao.

 

Nije znao drugačije.

Mnogo je to davanja.

Da li ga je to iscrpilo?

 

Većina u  Sneguljici prepoznaje Lidiju Kašinu, majku dvoje djece,

starijoj od Jesenjina devet godina.

Zar je to ljubavi bitno?

Ona je bila aristokrat,spahinica ,on seljak .

U to vrijeme nemoguća kombinacija.

 

Pa šta?

Zrela žena unosi u dušu golobradog seljačića  , nemir, nadu, putenost i

glad za ljubavlju.

To je sasvim dovoljno da poteče jedno od   najiskrenijih

i najljepših vrela ljubavnih stihova  ovog dunjaluka.

 

Kada Jesenjin pjeva Ani Snjeginoj ,on joj daje lik Ane Sardanovske

svoje prve ljubavi.

Ona se pojavila iznenada.

Nenajavljena banula u sjećanja,u taj san, ta „djevojka u bijelom“,

dok je gledao prostranu baštu,

koja se bojila mirisima  procvalog jorgovana i klepetavim trošnim vratima :

 

“Nekad sam kraj tih vratnica dvojni’

ima šesnaest godina, pre…

i devojka je – drug nerazdvojni,

rekla mi tiho i nežno: “Ne!.”

 

Revolucija guta svoje sinove,ali i ljubavi.Nema u njoj nimalu mjesta

za osjećanja.

Lidija mora da ode.Sreća ostala je živa i povela djecu na mrski zapad,

u London.

 

Tu su još i sestra i majka.

U mladosti ,on je nesretan jer,

k'tomu u snu neko veče

dobri Serjoža nam reče:

 

„Tih godina smo mi sve

a tako malo su voljeli nas.“

 

il’ nešto slično

baš o nama lično

Oh- my Lord

Oh- my Lord”

 

U poemi su konkretni muških likovi  izostali,samo neka bezoblična masa;

družbaja djelatnika revolucije.

U Jesenjinovoj   poeziji   konkretne likove imaju revolucija, žene,

ljubav, ruska prostranstva i damari.

 

Serjoža nije imao mnogo vremena za ljubavnu poetiku.

On je ljubav je živio. A riječi poklanjao  ljubavnici, sovjetskoj

revoluciji.

Zato je njegov opus ljubavne poezije malo tanji.Ali je toliko ubjedljiv

i uznosit ,da ostvaruje ono što je malo kome uspjelo.

 

Čovjek je imao damare , dert i …

 

Usadile mu ga žene. On , jednostavno , nije mogao disati bez žena.

Avanture , snovi i žene. Takve su vam poete.

I brak sa Zinaidom Nikolajevnom Rajh, sa kojom je imao ćerku Tatjanu

i sina Konstantina.

 

No,ko će sputati poetu koji juri ka  pravoj ljubavi i snovima.

 

1921. je u Jesenjinov svijet silovito banula Dankanova.

Isidora .

Mistična plesačica.

Velovi orijenta su strasnu Irkinju i  raskalašnu Amerikanku  pretvarali u  Orijentalku.

Sirtaki je činio Grkinjom.

Daire su je učinile Jermenkom.

Kastanjete španskom cigankom.

Tako su je prikazivali.

 

Malo ko pominje užasni, nemjerljivi  bol kojim je bila okovana i bijeg iz očaja u plesu tražila.

Njena sedmogodišnja kćer i četvorogodišnji sin su se udavili u Seni.

Istog dana, istog trena, hladna bujica im je pomogla da se uznesu na nebo.

Rodila je još jedno djete , ali je beba umrla neposredno posle rođenja.

Nikada se nije oporavila od gubitka djece.

 

“Liječila” se ljubavnicima, koji su bili samo uvertira za životnu ljubav sa Jesenjinom.

Hroničari bilježe samo ples, ljubavnike i šal koji se omotao oko labuđeg vrata, dvije godine po Jesenjinovoj smrti.

 

Jesenjin  je začaran, gledao  u nju kao u čudo,proviđenje.

Strast kojom je oblikovala ples, pokret koji je dočaravao maglice,

velovi koje su  nosili anđeli, dodatno su ga  sluđivali.

Nije imao izbora. Beznadežno se zaljubio.

Jesenjin je Isidoru  učinio Rabinjuškom i Kalinom.

Ona njega anđelom i đavolom.

 

Sagorjevali su i poput feniksa se rađali.

Bio je to vrijeme strasti, kada se sve preokreće u ljubavno ludilo.

Ruska stepa je to. Ona ponekad izluđuje i nosi u neke druge dimenzije.

Lutali su Podmoskovljem u prozračne ljetne vječeri , kada se zvijezde

spuštaju i miluju zaljubljenu djecu.

 

Svi zaljubljeni su djeca.

 

Otkravilo se Isidorino   srce i ona koja je „rođena za ljubav“ ,shvata

da  “najveća stvar u životu je – ljubav”.

Ona je imala 44 ,on 26 godina.

Pa šta? Jedno punoljetstvo razlike i nije neki takarli vakat.

Ljubav ne zna računati, zato je nije briga za godine.

Mi smo ubjeđeni, mi čvrsto vjerujemo , da je revolucija dala zapret toj ljubavi i oni se dvije godine kasnije rastaju.

 

Godinu dana poslije skršene ljubavi ,on je već malo umoran i odlazi majci na selo.

Budan sniva okosnicu poeme i njene najljepše stranice  .

Magličasti susret sa  Lidijom Kašinom , u čednom liku Ane Snjegine.

Na nježnim prtinama proživljenih zanosa i čežnje, leluja  život  kroz

trajanje ljubavi , snova …

 

Ti Jesenjinovi stihovi, nadahnuti Nebeskom milošću, su najljepši u

njegovoj  ljubavnoj lirici.

Teško da se mogu pronaći slični u svjetskiom razmjerima.

Mladalačka  uzdrhtalost pred novo viđenje voljene žene, gubitak daha,

zamagljen pogled, radost njihovih bestežinskih  sjećanja,

lepršaju papirom.

 

Bolne ispovijesti o neveselim životnim putevima sjetni su i pomalo tuguju.

Njeni prekori što on propada tako rano:


“za vaše pijane skandale,

cela zemlja to gotovo zna”

bole manje nego njegovo suosjećanje ,da joj je revolucija uzela

gotovo sve što je imala.

Usteže se da joj kaže da joj je uzela i njega.

Mi znamo da se podrazumjeva.

 

Njihov rastanak je  čežnja i zov daleke  ljubavi kad je ;

“dodirivao i rukavice i šal njen…”

i kada je njegovo srce tugom pjevalo.

Zbog toga se on predomislio i zajključuje:

 

„Tih godina smo voljeli sve

a Bogami su i one voljele nas“

 

1925.-revolucija Jesenjina ženi sa Sofijom Andrejevnom Tolstoj,

unukom ruskog pisca Lava Nikolajeviča Tolstoja. Revolucija želi

potomstvo dvojice velikana pisane riječi.

Čini se da je za Jesenjina sve kasno. Ali vrelo poezije ne presušuje,

već se pojačava.

U to  vrijeme ga  liječe od alkoholizma. Lijekovi i “lijekovi ” Staljina

i Staljinove „revolucije“.

 

Jesenjin se sve manje sviđa ” revoluciji “.

On je sada za nju pijanica,skitnica i probisvjet.

Njegova životna ljubavnica ga sve više vara. Izgubila je čednost kojom je on obasuo.

„Revolucija“  ga sve više steže.

On je u zamci. Nema izlaza . Nema bijega. Sva vrata su zatvorena.

 

U ponoć izmeću 27. i  28. Decembra izvršio je trostruko samoubistvo ;

presijecanjem vena, vješanjem i izgaranjem uz cijev plinskog grijanja.

Četvrto samoubistvo,prerezan grkljan su nadležni prešutjeli iz „pijeteta“ prema pjesniku revolucije.

U smrti je bio nedosljedan. Uglavnom. Nije ponio šibicu da napravi vatromet.

To bi, nekako , bilo poetičnije.

Tri samoubistva i četvrto prešućeno i nimalo poetska.

Prilog za doktorat sa mnogo nesuvislosti i obmanu.

Mnogo je to temeljitog posla za jednog „mentalno oboljelog“ i

„pijanicu“.

Garantujemo da mu je „revolucija“  pomogla, malo

više nego što treba, da se preseli tamo odakle joj neće riječima

kvariti “harmoniju”.

Poslijednja pjesma je u nedostatku tinte  ispisana svojeručnom venskom krvlju:

 

“Do viđenja

 

Do viđenja, dragi, do viđenja;

ti mi, prijatelju, jednom bješe sve.

Urečen rastanak bez našeg htijenja

obećava i sastanak, zar ne?

 

Do viđenja, dragi, bez ruke, bez slova,

nemoj da ti bol obrve povije –

umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,

al ni živjeti baš nije novije.

**

Nažalost svi su ga prijatelji izdali i oblatili.

„Morali su“ :  majka / ljubavnica revolucija naložila.

 

Mi ga nikad ne bi izdali.

Nas su učili da se žena ljubi .

Domovina , rod i  prijatelj  se ne izdaju.









Bolero – Pismo majci / Song – Lyrics

Kazu da se brineš i da strepiš

koji ce me jadi snaći danas

da l’ će neko pogledat’ me krivo

da li mogu mirno sniti noćas

 

Nemaj straha umiri se draga

od utvare to ti srce zebe

tako ipak propio se nisam

da bih umro ne vidjevši tebe

 

Piši stara mati

o svemu što ponekad te boli

k’o ti umorno lice gleda

k’o te tješi kada ti to treba

 

A kad dođe zima i kad je snijeg

kad bijela bura grad opusti

donijet ću ti srce kao brijeg

i oči pune radosti

 

Al’ nikad više neće bit’ po starom

ja sam prvu ljubav prebolio davno

ako kazeš k’o je sada ljubi

nemoj stara, nemoj reći glasno

 









MERI CETINIĆ – Četiri stađuna / Song – Lyrics / Lijepi snovi


Mila Moja Snovi Oblaci

Meri Cetinić

Lijepi  snovi, mila moja

Vali Centofilija  Vjernost

Plam đardina Prava ljubav Autoportretova ljubav Svjetlost na kraju puta

Mnoge pjesme i nježni likovi nastanu i prije nego što ugledaju sunce.Spoznamo i nosimo ih srcu i osluškujemo kada će nam se obratiti.

U jednoj našoj priči smo oživjeli snove Meri Cetinić i prije nego ih ona nama posla.

Nismo se stidjeli da našim likovima nametnemo pjesmu koja će doći sedam godina poslije.

 

… okamenjena gromada pritišće ono dugme na kasetofonu.To pjesma se još nije desila ali Dobri ima prelijepe snove i može ih dozvati u bilo koji stađun..

Čiste klavijature zvuk vodi  nevoljnu i pretužnu pjevačicu da pusti glas.U misli nam pohrle dva nježna safira, koji su  sjetne oči zarobili u velovima čežnje . Sa iskricama modrih ljubičica  plešu. Blagost i dobrota  se preliva i pliva u plavetnilu što ga samo Jadran, Split , mogu iznjedriti.

Tuga će se kasnije udomaćiti u te prelijepe oči.Nježne dječije ruke,dugih tananih prstiju, prebiru crno bijele tipke.

Umilna tuga,čini se poznata, ali to nije Frke Frkice glas.Glasa se isto,treperi  i boli isto , ipak , onaj jedan  stađun više, što ga Meri Cetinić ima, prave tu razliku.

Pjesma je snimljena i ispjevana u istom mjesecu, stađun gore dole, nikad nam ništa značio nije.Svima nama, oni lepršavo u zagrljaj jure.

Mi smo stađune uvijek osjećali i nikad ih nismo brojali. Kako ćeš zbrojiti toliku ljepotu . Samo smo uživali u njima i oni sa nama.Sa njima snove sanjali i u njihove sehare ljubav polagali.

Meri to jednom drugom proljeću pjeva. Muški akter isti, proljeća različita, četiri ih stađuna i još sedam godina ih dijele, ali  ljubav, bol i tuga ih spajaju. Meštrica  zvana usud se za to pobrinula.

Mali Prinčevi uvijek negdje odlutaju ili se vrate na nebo. Meri vam  lutanja malenih dječaka i snove grlica,   nježno  i sa ljubavlju,  svojim pjesmama, prenosi .

Vi pomislite da samo vama, o vama pjeva.

Nije bitno ako sjećanja  kasne koji stađun. Ponekad se mora. Priče ljubavne, priče radosti i tuge poslije dospiju do nje. Nekad i prije.

Ne može, ljepota mila , samo svoje srce i svoju bol na dlanu nuditi.

Puno je to boli i potrošenih damara. Triba se malo odmorit,primirit i o drugin ljubavima pjevati.

On je stišće, milostivo ljubi i miluje,

Šapuće:

-Sve je u redu mila moja, nema žurbe, život  opet počinje nov.

Ovaj put je bio u pravu.

Da, djeca su uvijek u pravu.

Kako i kamo god se neka ljubav kretala i sjala, ona će jednog dana da odleprša. I ostavi, slatke snove i veliku ,tešku bol.

Tako van je to.

I uvijek poslije svake ljubavi život počinje nov.

Nije bitno što je malo bolniji i ima malo više pelina.

Težinu je lako podnijeti ako ima dovoljno snova da život drže na površini. Ako ih nema, treba ih dosanjati. Ako treba i sa nekom novom grlicom.

On ne vidi njene suze, jer ona je zavukla glavu plavu ili crnu ,(to je već sasvim lična stvar) duboko u njegova jedra. Krije tugu rastanka.

Neton i  zatin ; stišava se  i glas mili samo za dragana njenog klizi.

Glas nebeski,mio i anđeoski:

 

S rukon za ruku su četri stađuna

Moji se dani kroz vrime vuku,

S teplin i ladnin život se miša,

Žari me sunce, pere me kiša.

 

S rukon za ruku su četri stađuna

Ča daje gazin vrime mi biži,

Stađuni moji još o’ početka

Korak po korak kraju su bliži.

 

Stađuni, stađuni moji,

Di je sad ono proliće cvitno!

Stađuni, stađuni moji

I lipo lito vedro i sritno?

Dok jesen stere lišće na stazi

Ruke mi stišću o’ zime mrazi,

Stađuni, stađuni moji, stađuni.

 

S rukon za ruku su četri stađuna

Ko će izdurat do kraja gazit,

Jedni će nestat ka da ji nima,

Na me će pazit još samo zima.

Stađuni, stađuni moji…

 

Ona se meškolji i još se jače uvlači u njega. Želi da mu popuni dio ogromne praznine koja će mu sutra doći

On je tiho grli i ljubi. I ljubav sa grlicom svojom vodi.

Njoj se oči rose od ljubavi i tuge, jer zna nešto što će on sutra saznati.

Ona se sutra udaje, a on će odjahati u samoću života na bijelom konju ljubavi.

 

Meri,

hvala na  snovima i ljubavi  koje si sa nama snila i dijelila.

 

 










												

Da te samo dotaknem / Song -Lyrics

godinama
svakog prelijepog proljeća
sanjam jedan isti san
neobičan san

o ponoćki
u noći želja
kada iskre ljubavi plamte
jedna krhka ruža
balerina
razigrana pleše
moj poslijednji tango

a ja
još uvijek berlav
i snen
poželim
da je samo dotaknem
dodirnem joj haljine
labuđe i ciganske




















Da te samo dotaknem

 

Sjedim do tvojih nogu glave pognute.

Ne mogu pogled dignuti, gledati u tebe.

Šutim, srce te želi, moje usne ne govore.

Znaš sve moje misli, sve moje molitve.

 

Da te samo dotaknem i dodirnem ti haljine,

moje srce bilo bi cijelo, sve rane bi nestale.

Da te samo dotaknem i dodirnem ti haljine,

moje sce bilo bi cijelo, da te samo dotaknem.

 

Sjedim do tvojih nogu, pružam ruke drhtave.

Suze polako klize niz moje obraze.

Da te samo dotaknem …

 

Pružaš ruke, dižeš mi lice, tvoje oči mi govore:

“Ne gledaj svoje grijehe, pogledaj u mene!”

 

Da te samo dotaknem …














												

Bleki : On sada tišinom sni

 

Boje

Sanjar

Riječi

Tirkizni slovi

Svijet azura

 

Boje plaču

slikar im okrenuo leđa

sanja onu tragova bijelih

na snježnim prtinama njegovog srca

 

Snovi vrište

sanjar više ne sanja

uzdrhtala tijela

a se u ocean uranjaju

 

paleta i riječi snuždeni

kako poredati boje

kako obojiti riječi

a mu misao mre

 

Odjednom duša se javi

zalite nebo azurom

pospite travu tirkizom

obojite grudi njegove rubinom

 

Nasta slika najljepša od svih

đardin raste u duginim bojama

Djeva od kaštela sjedi pored ruža uplakana

ruku sklopljenih u molitvi

 

Njegov odar je tih

na odru čaša od kristala

jantar i žad obojeni ljubavlju

onog što sada zaključana Tišina sni

 






												

Ana Štefok – Balada / Song – Lirics

 Tama Portret zelene djevojčice

Balada

 

Ne šumite, vjetri, glas čujem taj

iz daljine kad donosi noć.

Ja znam to je san, ja znam to je bol

što u tami se rađa i mre.

 

Ref:

Jer ljubav koju znam,

nje davno nema već

i živi u mom snu

svaki dan, svaki tren.

 

A tisuće ptica lete u noć,

nose zvijezde na krilima sna.

No jedna je sad na dlan pala moj,

to je suza što peče i sja.

 

Ref.

 

Na prozoru svakom u svijetu tom

gori svjetlo i odnosi mrak.

A na prozor tvoj u gluhu tu noć

neće pasti ni mjeseca trag.

 

Ref.

 

Aaaa…


												

Sergej Jesenjin – Tanjuša

Nema divnije devojke od Tanje,

crven rub na skutu, bluze talasanje.

Jarkom iza plota Tanja nekud hodi.

Mesec s oblacima kolo šumno vodi…

 

Istrči momak, govori joj tugu:

“Radosti zbogom, ja uzimam drugu.”

Ohladila se ko u polju rosa,

a kao zmija rasplela se kosa.

 

“Momče plavokoso, bez vređanja dugog,

moram da ti kažem: polazim za drugog.”

Nisu to zvona jutarnja, već cika.

Svatovi… Ne vidiš lica konjanika.

 

Tuži rod Tanjin, nisu kukavice,

od topuza brzog ranjeno joj lice.

Crven venac krvi slepljen joj na čelu.

Najdivnija beše Tanjuša u selu.