Viteže andjelu podobni-
Dužnosti!-Nebeski stražaru!
Beli spomeniče nadgrobni
Na mojim grudima u požaru.
Za mojim leđima krilatim
Izrasli ključaru,
Svakonoćna uhodo,zlatni
Svejutarnji zvonaru…
Strast,mladost i gordost sinja
Sve se predalo bez bune, prosto
Zato što si ti robinji
Prvi rekao:-Gospo!
Autor
Hajro Šabanadžović
Ina
Ina u cvijeću Uzburkana mladost
U vrtlogu Ininog uma Inino cvjetlucanje
Ina Puna vaza plaveti
Snovi u plavom okruženju Slike jeseni za Spomenar ljubavi
Tvoja raskoš u srcu mome Magična Ti
Lebdeća tuga Osunčana milina
Plava nježnost Miris jasmina i kamelije
Srce krhkog proljeća Leptir od svjetlosti
Glava mu je korin u zemlju Crne Afrike
što se hrnai sokovima iz legendi i predanja,
Misao mu je razlistana kao raskošna krošnja
nad zemljom koju su naborali suša i žeđ.
Jedna zvijezda vječno sanjana ali još uvijek nedosanjana
jedna zvijezda od njegovog uma i srca odronjena
vodi ga da se odmori na obale vječnosti.
A on zna da na tim obalama nema ni mira ni počinka.
Muzika teče, uspomene mozak ubijaju. Sjećanja naviru ko duga poslije kiše, samo se prelijevaju u pahulje duginih boja. Ni cigar nisam završio, ona se vraća.
Pogledam je.
Meni suze niz lice. Ono skoro. Jedna izdajnička suza , u lijevom oku visi, ni tamo ni ovamo. Treći put u životu, jer Marija Magdalena ulazi u bijeloj anteriji, nov novcatoj, samo jednom , nekad davno , u jednom snu obučenoj Mislim da u onoj suzi , Frka Frkica može vidjeti svu ljepotu i tugu naših dana.
Vrijeme kao da se vratilo , na ono veče kad su tri golubice u anterijama bile. Jermenka , ona haramska preda mnom stoji i pogledava u me. Sretna je što me usrećila izgledom , koji mladost doziva.
Ili kada su se vratili oni neki dani koje je grijeh pominjati. Kada se ta ista anterija oblačila, da bi se malo poslije radi ljubavi svlačila .
Kemo tuguje :
“Hiljadu pahulja bijelih večeras pada
Umiru pahulje bijele i moja nada
Da li te vjetrovi nose
Jedina moja
Na nekom oblaku mekom duginih boja…”
Ne zna se ko je ljepši ona ili anterija.Normalno to je retoričko pitanje koje nameće licentie poetica .Ne mogu reći ; Frka Frkica je nadmašila sebe. Uvijek je bila takva. Nenadmašna u čaroliji koja oko posmatrača miluje i okovima nevinosti veže.
Muzika i pahulje joj se prelijevaju kroz kosu, vlaže oči i lice, nalik su suzama. Dotiču joj nježne ruke, ona ih podiše , one lelujaju , tijelo se uvija i sve počinje da treperi i da nestvarno biva.
Ona je ; mila Frka Frkica iz Đul bašte , kada je puna nade i života bila. Njeno tijelo igra, gori i lebdi.Niz anterija se prelijeva krhkost hiljadu pahulja bijelih
Slutim, ništa ispod nema. Grudi i noge djevojačke, boje kraljevskog ćilibara, ispod bjelila anterije nestvaran krajolik tvore. Ona je mlada što svoju poslijednju djevojačku noć igrokazom uz tužnu melodiju oplakuje.
Tužna je , budući muž , nije njen dragi , već očevog prijatelja iz Vranja sin. Dragi njen , Dobri bekrija će tu noć usniti i ona će se iz zagrljaja iskrasti i uplakana pobjeći.
Zla sreća je stizala i prestizala na svakom koraku. Gdje god krene, gdje god se makne, njena zla sreća je sa osmjehom neljudi čeka. Ako nema nesreće, ako se primiri, neko joj ništavilo utrobu kida, priziva slijedeću nesreću.
Zato se ovaj bolero posvećuje onoj maloj Frki Frkici , onoj čednoj Mariji Magdaleni što na krlilima ljubavi je htjela da živi.
Kad pjesma stane , ona na pod do mojih koljena klonu , obgrli ih i prozbori:
-Umorna sam ti mili moj . Nizlječivo umorna .Mnogo je godina samoće i želje u mome tijelu. .Samoće i ljubavi bez tebe i dodira tvojih dobri i jedini čovječe moj.
Neznam da li se to PTSD vraća , ili je ostala navika da se mogu odvojiti od tijela i bistrog senzorja i gledati sebe kako se usporeno krećem kroz vrijeme; sadašnje , prošlo , ponekad i buduće.
I vidim:
Dvije sjene male na podu pored mindera sjede.Ona mu obgrlila koljena i jeca. On je zagrlio , u kosu je ljubi Nešto joj šapuće , ali to ne mogu razbrati. Ne anlaišem , da li radi moje gluvoće ili joj dušom zbori.
Ona se polako smiruje Igleda ga puna čežnje i nade.
I gledam:
On je zbunjen. Vrijeme i je da ide, a ne može je ostaviti . Diže je . Ljubi je , kao da se nikad rastajali nisu. Ljubi je . Radoznalo , plahovito , osluškujući zov njenog srca , što kroz usne ljubav pjeva.
Ona uzvraća poljubac kao djevojčica koja se prvi put ljubi. Radoznalo , nesputano , prirodno kako to samo djeca znaju.
Usne im se spajaju . Oči se gledaju. Ruke se još čvršće oko tijela savijaju.
Znam:
Oboje misle : Šta da se radi? Život je ponekad prelijep i ne treba ga odgurivati. Ako je i grijeh, ponekad treba zažmuriti . Oprostiće se. Ljubav nikad nije veliki grijeh.
I polako okrećem glavu , jer znam :
Podignuće je na ruke . Ona će mu sviti ruke oko glave. I ljubiće ga. Zatvariće oći. Vid im neće trebati. Za sjećanja ne treba vid. On će je nositi , pa zastati. Došli su do vrata. Ona će lijevom rukom tražiti šteku . Naći će je i otvoriti vrata. Ulaze i zatvaraju mi vrata pred nosom.
Shvatam :
Moja nazočnost bi svjedočila grijehu , a to ovom prelijepom danu ne bi bilo poželjno. Zatvaram oči . Tama me obuizma , misao se javlja:
-Šteta, mislim, trebao sam ovu ljepotu prije nekih drugih upoznati i oteti od zla , i čitav život voljeti i brati.
Možda?
A možda i ne?
Neće duša Marije Magdalene Princa malog , ni u ovoj nebeskoj slici bojenoj čarolijom ljubavi ,subjektivne isključivosti.
Ništa drugačije ne bi bilo. Samo bi jedna uloga u bajci bila dopisana i tada bajka ne bi bila bajka, već nejasni trolist srama neki.
A ovo , dijete malo, bi vjerovatno još nesretnije bilo, ako je to moguće. Mali Princ bi u traganju za istinom i u svojoj dobroti , opet odlutao.
Eh , kako je lijepo imati nekog , za ruku ga držati , ljubiti , u sobu odvesti , na dušeke i jastuke meke položiti, i ljubav do zore voditi.Kada se dvoje voli vrijeme ne postoji .A oni su se u dva različita vakta očajnički voljeli , znajući da kradu zabranjeno voće.
Izlazimo prije nego se vrata prošlosti zatvore , a iza njih se vidi postelja u višednevnom haotičnom neredu.
Njoj suze ko biserna rosa na licu, meni suze u očima, valjda se to pahulje tope.
Osjetimo; i srca i duše plaču.Slute rastanak. Njoj bez nade, u meni radost skorog viđenja.
Smirimo se, valja izaći pred svijet. Još nismo sigurni da li je to isti ili sutrašnji sabah . Sinoćnji ili novi , današnji akšam.
Sreća njena, ona se nikad šminkala nije. Nije joj trebalo, toliko je blistava i lijepa.
Malo se sagnem, poljubim u čelo, uvijek oniža krasotica bila i kažem:
-Čuvaj se dobroto moja, milosti puna. Volim te. Čim završim pismenija eto mene tebi, što prije.
Ona se raznježi i naježi , suza samo što ponovo ne pođe, klima glavom, riječi nema. Trgnu se i sa osmijehom reče:
” Kako ti kažeš mili moj. Ali ima da u komšiluku pukne bruka, od zavisti i jeda. Budni nemaju šta raditi već samo olajavatii , tuđe brige voditi.Sve tračaruše odreda u džamije ili crkve idu. Ovdje i tebe i konzilij svi znaju i kakav nas grlice glas bije. Neke tvrde da su sa vama bile. Mnogo njih. Neke nas mrze što sa nama nisu bile, još više njih. I muškinje nas mrze. Ti hadumčari će me najviše olajavati. Ljubomore i pakosti radi.”
Pušta Montena ponovo i pojačava do daske. Prati me, do ulice, vrata kučice trošne ostavlja širom otvorena. Muzika titra, bjele sjene nalik anđelima izlaze, kao da ih hiljadu pahulja bijelih na led života tjeraju i pramenove svjetlosti po avliji razbacuju…
Zavjese u susjedstvu se njišu.
Ljepota moja, me zagrlila , čvrsto i ljubavnički . Privija uz mene. Dvije siluete, besprijekorne, bijele i blještave na kapidžiku stoje. Ljepota prošlih dana i sjećanja čine nas nestvarnim urotnicima. Zalazeće sunce je na nama, dok se pahulje lome i ne tope.Dva nestvarna prozirna anđela , očajnički kradu poslijednje poljubce iz ispijenog vrča ljubavi.
Mahala te sjene, tu bajkovitu nošnju i bjelinu anterije nije vidjela četrdeset ili pedeset godina. Neki od škiljavca iza penđera nikad. Ni strasnije poljubce žene i čovjeka, što iskustvom i neugasivim plamenom ljubavlji gore.
U predahu ona šaljivo šapuće :
-Šteta, mogli smo dobri glumci biti.
Ja se ne šalim:
-Nismo vremena za gluposti imali, trebalo je glumiti preteške uloge života.
Zatim me ponovo ljubi dugo,očajnički. Kao na rastanku dvoje ljudi svjesnih da se ovaj djelić sna, nikada više ponoviti neće. Ja se ne bunim, uzvraćam joj, za sve naše neljubljene dane i noći; i njene i moje.
Dok se rubini zalazećeg sunca presijavaju u njenoj kosi, Kemin refren bruji i ja zapjevušim, možda treći put u životu:
“Ti si noćes sva u bijelom
Tamo gdje se pjesma čuje
Pahuljice srca moga
Ko te ljubi i miluje…”
Ona se odvaja, teško i nevoljko , sli se ipak odvaja. Suze joj u očima.
Nije dobro ,mislim ja! Marija Magdalena nikako nije dobro . Neka me ledena jeza hvata.
Kažem, trudim se da zvučim veselo:
-Vratiću se ljubavi moja, nekog od ovih dana , da nastavimo gdje smo stali, ako treba pobjeći ćemo od sveg tad…
Uvijek taj Kemo i ti Indexi! Gdje god kreneš, šta god uradiš, pomisliš ili usniješ evo ti njih. Ko sudbina. Moraju svojim tuč muhurom sve ovjeriti. Neka ih, muzika ljubavi je to. Takve više nema,niti će biti.
Ona se smješka, neizmjerna tuga sjaji joj u očima. Samo prošaputa:
-Kako ti kažeš, mili.
Miluje me ručicom malom po obrazu,dugo, nježno, a grčevito. Okrenu se i lahko, kao pahuljica odleprša. Vidim bijelu anteriju na vratima kako se i njiše i maše i poljubce djetinje šalje.
Tako je izgledao rastanak mladih ljubavnika sa početka sedamdesetih, ne zrelih osoba nekih novoga, a već bajatog milenija.
Trenutak zastane, kao da bi sa vratila i nešto rekla. Glava se zatrese i klima -ne .Ona ulazi u kućicu u cvijeću, trošnu i zatvara vrata.
Tišina .U njoj nestaju sinoćnji sni.
Pred kapidžikom zapalih cigar , usporeno, duboko udahnuh i izdahnuh. Niz ulicu hodim. Povučem dim,dugo ga otpuhujem. Izvučem pljosku, što bi Mojsije reko alkoholeru, nije kurvoazije, sada pijem štok. Nema više tog slatkog vakta. Gucnem nikad viši cug,skoro da se zgrcnem, ne mogu sebi doći.
Ne od štoka.To se život ponovo zbio. Koračam niz brdo, taksi ne tražim. Niz brdo se sve kotrlja , put je duži i snove priziva.
Nikad više nisam imao prilike da joj se zahvalim , za svu dobrotu koju mi je i koju nam je poklonila.
To evo sada iz srca i blagosti čiste duše kličem jer znam da me osjeća i čuje:
-Hvala ti velika čestita i mila ženo, djete milo , mala ,elika Frko Frkice , Marija Magdalena ljubavi moja, najdivniji prijatelju i dobrota moja. Hvala ti za sve što si mi darovala. Nikad nije kasno da kažem volio sam te cjelim nevinim , djetinjim srcem-
Dani su prolazili , izgubilo se vrijeme. Raspisalo se o Jahačima, Harmonici, anterijama i Frki; i pjesmu koju pride. Ništa na haberu nisam objavio. Mislim iznenadiću je i sve napisano joj lično pokloniti. Valja i obećano ispuniti. Vidim četrdeset dana je prošlo,a meni kao tren.
Nazovem. Javi se. Jal pospana , jal umorna , taji joj glas. Može kaže, sutra se o akšamu kod nje vidimo. Sat gore dole ništa ne mjenja.
Sutra pred akšam sve natenane, po tabijatu.
Topla , skoro vrela voda , sapun, četka , žilet i miris.Češalj i kare glanc nov. Potom teget plišano odijelo , bijela košulja , leptir mašna i svjetlo plavi pojas od kadife,nove modre cipele. Ostaje još da nabacim zejtin osmijeh na ozareno lice i pičim.
Srce drhti i pjeva:
-Pičim, pičim, pićiču i na Bjelave veselo stičiću.
Neko bi reko:
-Joj matorog mahalaša načisto pošandrco!
I stigoh.
Ali nije bilo veselo.
Prijatelj i ja sedimo na klupi
gledamo zvezde
slusamo vesti što su upravo stigle
kažu da imamo
još samo par godina za nas
Imali smo igračke i živeli smo sve
sve one igre na sreću
one igre za ljude
sto je smislio neko
pre samo par godina za nas
Ref.
Da li znaš kako želim da te nađem
da li znam šta treba da znam
voli me kako nikad nisi volela
Živimo i pričamo, branimo se, hodamo
i slavimo neke bezvezne stvari
neke bezvezne priče
što je smislio neko
u samo par godina za nas
Nisu dovoljne reči, samo obične reči
da me vrate u život
nije dovoljan dodir
ni da znam da te imam
još samo par godina za nas
Ref.
Raste kao nada
kao more, kao govor, kao pokret
kao zora, kao dete, kao krv
kao želja među nama, raste kao bol
i grize sve pred našim očima
Voli me onako kako nikad nisi volela
voli me onako kako nikad nisi volela
Nisam te zaboravio, mila. Ne mogu ja to. A i ne znam. Još uvek , malo sam ljut na tebe, tek toliko da stišam tugu. Bila si malo neobazriva. Mislila si da ljubav može sve. E , nekad je mogla, ali više ne. Sada je previše tuge smrti bolesti i sve se dešava jako brzo. Nećemo reći mogla si. Da si mogla ne bih ovo pisao. Neću reći žao mi. Znamo da si našla smiraj. Takav ti usud. I htjenje A za čim žaliti? Živela si kako si voljela. Prebrzo! Dok si mogla. Bila si hrabra i ponosna. Pokušala si, kušala , sve što si mogla. Ali , bila si sama. Sve tvoje ljubavi su otišle pre tebe. Osim mene. Kasno su te našli jer tako si htela. Znala si tvoje vreme da odeš došlo je. A moje je da držim jednu kapljicu suzu tešku za Magi djetešce da ne slazi iz oka, jer ako krene poteći će sleđeni vodopad a listovi moga kalendara biće tužni.
Tamo gdje je um neustrašiv i gde je glava visoko podignuta;
Tamo gdje je znanje oslobođeno;
Tamo gdje svet nije podijeljen uskim domaćim zidovima;
Tamo gdje reči izviru iz dubina istine;
Tamo gdje neumorna borba pruža ruke ka savršenstvu;
Tamo gdje bistri potok razuma nije zalutao u turobnoj pješčanoj pustinji zamrlog naselja;
Tamo gdje ti vodiš um u vječno uspinjuću misao i činjenje –
Na tom nebu slobode, Oče moj, daj da se moja zemlja probudi.
Danas je ponedeljak 18.Septembar/Rujan 2023. godine računato po takozvanoj novoj eri.
U opoziciju prešlo 260 dana, a čvrstu , kakvu takvu poziciju drži ciglih 104 dana . Današnji dan nismo ukantali , ni tate ni vam te ,još uvijek visi.
Merete misliti te demokratije. Uvijek,svaki od dana koji nam prihajaju je jednom godišnj glavni šef.I radi šta mu je ćeif.Ali veoma transparentno i humano,bez skrivenih mafijaških,ubilačkih,pljačkaških i drugih nakana , što ih čini sadašnja vlastodržačka bagra i fukara.
No, i dani imaju manu,pokupe mnogo insana htjeli to oni ili ne.O ciframa ne treba ni razmišljati. Jednostavno velikačke su , sa mnogo poredanih cifara jedna iza druge.
A jopet , dani se svake godine vraćaju,nasmijani,prelijepi i novi ,kao da nikada nisu bili trošeni.
Nisu dani blesavi kao insani, pa da zgusnuto žive i da se troše i troše i potroše za jedan život. Ma koliko on dug bio , potroši se i nema više. Normalno na ovome svijetu. A tamo. Tko da zna? Bolje i ne mislit.Najbolje je odmah počet klečat i molit.
Što bi poete rekle:
-Klečo ne klečo zapisano ti je klečanje .
U preodu:
-Sve je u zvjezdicama, nebeskim sestricama.
Iz arhiva
Uvijek aktuelno
Japanci ne odustaju od svojih zločinačkih nauma. . Bjesomučno i masovno uništavaju prelijepe miroljubive živote i budućnost planete .
Bitan je profit.
Zaboravljaju , citiramo:
„11.3.2011.
14:46 JST (05:46 UTC) – Japan je pogodio razoran potres Tokoku, jačine 9 prema Richterovoj ljestvici. Uz goleme štete u području zahvaćenom potresom, štetu je pretrpjela i nuklearna elektrana Fukushima 1. Iako su sva tri aktivna reaktora prestali s radom, sam potres, unatoč razornoj snazi nije nanio velika oštećenja na elektrani no cunami koji je kao posljedica potresa uslijedio sat vremena nakon samog potresa potopio je spremnike s gorivom i same dizelske agregate koji su bili namjenjeni za proizvodnju električne energije u slučaju nesreće. Samo sat vremena nakon potresa cijela je elektrana ostala gotovo bez ikakvog izvora električne energije. Nakon što je Japanska agencija za nuklearnu i industrijsku sigurnost sazvala sjednicu kako bi utvrdili oštećenja i spriječili daljnje razaranje, japanska je vlada proglasila izvanrednu situaciju i naredila evakuaciju stanovništva u krugu od 2 kilometra…
Uslijedile su eksplozije,razaranje,curenje radioaktivnosti, prećeno pogibijama…
No ,to je samo početak drame koja je bjensila slijedećih osma dana, a pogubna je i dan danas.
Opseg nesreće
U nesreći nuklearne elektrane u Fukushimi 1 nije došlo do izravnog istjecanja radioaktivnog materijala u okolinu. Usprkos tome ova je nesreća ocjenjena maksimalnim 7. stupnjem po INES skali kao nesreća s globalnim posljedicama zbog brojnih oštećenja na samoj elektrani i okolini elektrane te zbog činjenice da su nesrećom zahvaćena čak četiri od ukupno šest reaktora. Iako je i nesreća u Černobilu također ocjenjena stupnjem 7, razina radiacije koja je ispuštena u okolinu u havariji Fukushime iznosi 10% radiacije koju je uzrokovala nesreća u Černobilu. Broj stradalih u Fukushimi teško je odrediti jer je nesreći prethodio potres i cunami, no žrtve su višestruko manje nego u Černobilu. Dva zaposlenika tvrtke TEPKO stradala su odmah nakon tsunamija a njih ukupno petnaest je ozljeđeno u trima eksplozijama koje su usljedile u narednih nekoliko dana. Radijus evakuacije na kraju je iznosio 20 kilometara od nuklearne elektrane, iako je radiacija bila višetruko viša od dozvoljene i na udaljenosti od 30 km. Stanovnici ipak nisu evakuirani nego su opremljeni preparatima koji smanjuju utjecaj zračenja na ljudsko tijelo.“
Poslije svakog pomora predivnih, nevinih i inteligentnih bića priroda se pobuni i Japanu slijede kaznene poslijedice za njihova monstruozna djela .
Žao nam nevinih , ali oni nikada ne podižu glas protiv pomora čudesnih morskih bića.
Ne , bi bili u koži nevinih , zbog djela zločinaca i monstruma. Zemljotresi , cunamiji i fukušime se uvijek vraćaju i prijete.
Kazna će neizostavno doći.
Da li će se morbidni zločinci ikad opametiti i postati ljudi dostojni svoje namjene?
Dopisnao:
Nisu se opametili.
I dalje rade iste monstruozne stvari.
I još monstruoznije.
Sada ispuštaju radioaktivni otpad . Valjda da pomore podzemni biljni i životinjski svijet.
O , da! Kažu da nije opasna ta voda iz nuklearnih reaktora.
Aha kako ne. Možda neće biti opasna kada sami sebe radioaktivitetom unakaze. i nestanu.
Autor
Hajro Šabanadžović
Storija o ljubavi Uzburkano i uzbibano
Damari Molitva za ljubav
Simbioza Pomračennje