Ljubav ,
bilo ona svakodnevna
ili “vječna ”
je malo više od elegije
ili tragike koju nosi
ali bježi od logosa
u zavisnosti koliko je u senzibilitet etosa
interpoliran patos
Ako nas hronični patos
dovede u stanje hibernacije i beznađa
brišući etos i racio
nismo ispunili našu poetsku vokaciju
koja nam nalaže da slavimo i živimo život
Pošao sam u šetnju tračnicama.
Slijedio ih neko vrijeme
i sišao kod seoskog groblja
gdje jedan čovjek spava između
dvije žene. Emily Van der Zee,
voljena supruga i majka,
s John Van der Zeeove je desne strane.
Mary, druga gospođa Van der Zee,
također voljena supruga, s lijeve.
Prva je otišla Emily, a zatim Mary.
Nekoliko godina kasnije i sam stari John.
Jedanaestoro djece rodilo se iz ovih brakova.
I ona bi sad također već trebala biti mrtva.
Tiho je ovo mjesto. Mjesto kao i druga, pogodno
da prekinem šetnju, sjednem i pripremim se
za vlastitu smrt, koja nailazi.
Ali ne razumijem, i ne razumijem.
Sve što znam o ovom lijepom i znojavom životu,
mojem ili bilo čijem drugom,
jest da ću se uskoro dići
i napustiti ovo čudesno mjesto
koje pruža utočište mrtvima. Ovo groblje.
I otići. Hodajući prvo po jednoj tračnici,
a onda po drugoj.
Uletay na krılyah vetra (Улетай на крыльях ветра)
Улетай на крыльях ветра,
Ты в край родной, родная песня наша,
Туда, где мы тебя(песню) свободно пели,
Где было так привольно нам с тобою.
Там, под знойным небом,
Негой воздух полон,
Там под говор моря
Дремлют горы в облаках;
Там так ярко солнце светит,
Родные горы светом заливая,
В долинах пышно розы расцветают,
И соловьи поют в лесах зеленых,
И сладкий виноград растет.
Там тебе привольней, песня,
Ты туда и улетай…..
Leti na krilima vetra
Leti na krilima vetra
u rodni kraj, rodjena nasa pesmo,
tamo gde smo te slobodno pevali,
gde smo bili tako slobodni.
Tamo, pod sparnim nebom
vazduh je ispunjen srecom,
tamo uz zvuke mora
spavaju planine u oblacima.
Tamo tako jako sija sunce,
obasipajuci zavicajne planine svetlom,
u dolinama velicanstveno cvetaju ruze
i slavuji pevaju u zelenim sumama,
i slatki vinogradi rastu.
Tamo ces biti slobodnija, pesmo,
tamo i leti…
Isprazno Vi srdacnim Ti
Ona zabunom zameni
I odmah u mojoj masti
Uzrhta dusa u meni.
Pred njom snovi mi se snili
Ne mogu da joj odolim.
Kazem: “Kako ste mili”
A mislim: “Kako te volim!”
1.
Pred pisanje
dobro je pojesti jabuku
Jabukina svježina
sprečava provale privatnog čemera
i podstrekuje
(dokazano je naučno)
životni elan, optimizam
a njeno biblijsko rumenilo
profiniće ti čulo
za izgnanički miris
ljudske sudbine
Pripališ cigaretu
(istina, možda ne bi trebalo
lovac u zasedi mirisom duvanskim
da se odaje)
Al ipak te povijuše
te omče plavičaste
ti kolobari što sliče trbušnom plesu
te burme od dima
kojima se verava nutrina tvoja sa svetom!
Zirkaš u zidni časovnik
zirkaš u zidni kalendar
setiš se irskog biskupa:
Bog je iz ničeg sazdao svet
23 novembra 4004 godine pre nove ere
u devet sati pre podne!
2.
Pred tobom na stolu su
tipke pisaćeg stroja
poredane u stepenice što vode
u jezičke orgazme
ili do rajskog konopca o kom vise
svilene gaćice Beatričine
Sklapaš oči
kao u zubarskoj stolici
Sebi deliš savete:
Pazi dobro
Svet treba iskosa hvaliti
Ne proslavljaju se stvari kao rođendani
nego kao uspomene
na krvava istorijska zbitija
Pesma je čopor kurjaka a ne litija
I obavezno pucaj u uglić
jer i udarac u stativu
digne na noge gledalište
I ne zapitkuj nikad
čemu nepristrasnost
u svetu sačinjenom od samih navijača
Kao domaćica u rernu
svaki čas virkaš u rečnik
Oh to klijalište munja
O taj krokodil u pet tomova
Taj špil karata sačinjen od samih asova
To leglo basovskih soprana
i sopranskih basova
Taj megafon kojim odvajkada
pesnici opkoljenu suštinu
da se preda
dozivlju.
3.
Prve reči slete na hartiju
u čas kad sve na zemlji
počneš gledati u parovima
Svet biva ogromna plesna dvorana
gde su smrt i rođenje
tek figure u kadrilu
Stvar mužjak oko pojasa ščepao
stvar ženku
i sve pomalo opominje
na sadržaj Nojeva kovčega
Vasiona je velika životinja
s tvojom pisaćom mašinom kao srcem
Vreme mili kao sprovod:
u jednom trenu ruše Troju
a u sledećem se mnozi arheolozi
satiru dokazivanjem
na osnovu iskopina
da je rat zaista bio vođen
Jedno po jedno ljudsko svojstvo s tebe spada
a ono što preostaje
manje je nego da i ne postojiš
I svaka metafora
na obema zemljinim polutkama
uspostavlja dan!
Često ćelom naslonjen na stablo lipe
koje u mom parku cvjeta i miriše
mislim na proljeća snena koja mi se kradu
Tiha bol u malom mozgu se javi
Ne proljeća snena mi se ne kradu
Ni ovo ni bilo koje zapisano u kalendarima
proljeća kradu prebudni ljudi
činjenjem i ne činjenjem
Proljeće se uvijek vraća
veselo , beharli , cvijetno ,
sa nadom da će ljudi shvatiti
da je ljubav sve što imaju
Kada vidi suze i bol na ovom dunjaluku
proljeće nema izbora
povlači se, stopu stopu
tiho i plačno poput uporne kiše
što nam tugu umjesto proljeća stere